Uoči početka prvenstva, sa Hemonom smo pričali o fudbalu, književnosti, politici, protestima, te o tome kako će jednog dana biti lijepo u Bosni i Hercegovini
BRAZIL, BRAZIL, PORED OSTALOG
„Jednom, sa nekom novom generacijom, postojat će dovoljna kritična masa koja će shvatiti da ovo više ne može i počet će različite procese – koji su možda već i počeli – a koji će vršiti pritisak da se nešto promijeni. Doći će do promjene u svijesti i tu dijaspora može igrati važnu ulogu, ta djece koja su bila u oba prostora, kao naši reprezetativci; mladi ljudi koji su obučeni u inostranstvu da budu odgovorni i profesionalni. I doći će do pozitivnih promjena sa kojima bi ovo pomjeranje udesno u neko doba moglo početi ići barem prema centru, a možda i ulijevo. I nakon što odraste par generacija, a ako bude dovoljno uzornih modela, doći će do promjena, stvorit će se kritična grupa ljudi koji će moći da zamisle kako će sve izgledati kada jednog dana bude lijepo“, govori Aleksandar Hemon dok zamišlja kako će jednog dana biti lijepo u Bosni i Hercegovini.
ELMINACIJA INTELIGENCIJE
„Znam da će nas Argentina ‘oderati’, ali mislim da su u stanju pobijediti Nigeriju i Iran“, predviđa pisac koji za sebe kaže da je opsjednut fudbalom, ali i našom reprezentacijom koju smatra modelom za uspjeh. „ Reprezentacija BiH je imala cilj i dovoljno povjerenja da misli da je taj cilj moguće postići. Onda su skontali šta treba raditi da dođu do cilja. Baš to u ovom drušvu ne postoji – zajednički cilj, kako bi izgledala BiH koju bismo voljeli. Možda to može zamisliti neka mala grupa ljudi, ali izvan toga, ne možeš da otvoriš novine da ti neko priča o tome. Nijedan političar nije u stanju to formulisati, čak ni da laže o tome. Reprezentacija to ima. Ne mislim da je stvar nesposobnosti to što nema toga na drugom nivou, nego je problem u fragmentaciji društva koja je planska i sistematska. Politički sistem je ovdje eliminisao mogućnost inteligentnog političara.“
Opsjednutost uspjehom reprezentacije ipak ga ne čini nerealnim i zna da je teško i zamisliti da ćemo proći dalje od drugog kruga, što je za prvi put dovoljno velika stvar. No, reprezentacija je već pobijedila jer je uspjela izbaciti modele za uzor nekim novim generacijama. „Pjanić, Džeko i ostali se trude i uspješni su, i to ih čini uzorima. Možemo se zanositi da su Bosanci pa su specijalni, ali to mi ide na živce, ta priča da mi kao od muke imamo specijalni kvalitet. Ne, oni su uspješni jer su radom, zalaganjem i odgovornošću obučili sebe da pruže najviše što mogu, a sve drugo je neodgovorno. I zbog toga su uzor. Dodatna motivacija zatim je ta patriotska dimenzija jer igraju svjesni šta to znači ovoj zajednici ovdje. I to je uzor“, kaže Hemon.
Ne kaže za sebe, ali istina je da i on pripada grupi ljudi koji su po mnogo čemu uzor za nas druge. Sticajem okolnosti, neposredno prije početka rata je otišao, na kratko, iz Sarajeva, da tokom godina, radom i trudom, postao jedna od najznačajnijih suvremenih pisaca u svijetu, čovjek kojeg nazivaju genijem i koji je do sada dobio ko zna koliko nagrada za svoj rad, ali koji u svemu što radi uvijek ima svijest i o tome šta to znači za zajednicu iz koje potiče. Da postoji takav, možda bi Hemon mogao biti biti na čelu nekog fudbalsko-književnog tima BiH?
Odgovornost prema zajednici Hemon je pokazao i priključivši se proljetnim protestima i pokretu za promjene („Bio sam jatak.“) Kako u to vrijeme nije bio u BiH, nije fizički prisustvovao protestima i plenumima, ali je davao podršku i promovirao ideje na svaki način. Mada, živeći udoban život poznatog pisca u Čikagu, nije se morao uključivati se na bilo koji način, no: „ima nekih činova koji nose posljedice. Jedan od razloga što sam podržao su moji prijatelji, saveznici, saradnici, rodbina… koji me vežu za ovaj prostor. Druga veza je više moralna jer kao čovjek i pisac koji smatra da je odgovornost prema nekoj zajednici važna stavka u sistemu razmišljanja i uopće ljudskom životu, osjećam odgovorost prema ovoj zajednici. Međutim, postoji i taj logički argument koji sebi ponavljam – ako se sad predam, izgubio sam rat! I mnogi moji prijatelji slično osjećaju. Rat protiv nekih snaga – a znamo koje su – koji je počeo prije oružanih sukoba i koji se nastavlja. Drugim riječima, ne mogu da se predam. Svaki oblik borbe, otpora, me motiviše u svakom smislu.“
KONSTANTNA KONFUZIJA
Promjena kojoj se Aleksandar nada je promjena u načinu razmišljanja, izlazak iz nacionalnih okvira i ulazak u građanske. „Protesti su bili izraz te potrebe da se u društvu učestvuje sa stanovišta građanstva, kao građani neke potencijalne države koji su zahtijevali svoja prava i sa razumijevanjem za prava koja kao građani nominalno imamo u nečem što se naziva demokratija. Meni je bilo jako važno da se građani suoče sa državom koja ih obespravljuje i vrijeđa. To je pomak i to je ono za što navijam.“
Hemon smatra kako je jedan od uspješnih poduhavata ovdašnje vladajuće strukture da „konstantno reprodukuju zabunu i konfuziju u kojoj se oni snalaze, ali niko drugi“, te u tome vidi razlog zbog kojeg izvan granica ove zemlje postoji sve manje interesa za ono što se dešava. Istovremeno, kaže, „ovo je mala i beznačajna zemlja osim ako je katastrofalni rat, ako ne ide talas izbjeglica, i osim ako Zapad ili Istok ne moraju da se moralno prelamaju nad odlukama. Ono što Zapad izbjegava je donositi bilo kakve odluke. A to odgovara svim zainteresovanim stranama.“
Zadnju knjigu – Knjiga mojih života – Hemon je promovirao u Sarajevu prošle godine u septembru. Nakon nešto više od pola godine, kaže, ne primjećuje neke promjene u BiH. „Kada sam bio zadnji put, primijetio sam ulice pune pasa lutalica. Sada ih ima manje, ali ima ih i dalje i bolje su organizovani nego država, kod njih se zna ko šta radi.“ Primjećuje da je Sarajevo i dalje nekom balonu od sapunice, kao da se sve što se dešava u ovoj zemlji, uključujući devsatirajuće posljedice poplava, ni ne dešava. „Kada sam krenuo ovamo, očekivao sam da će zbog poplava i kontinuirane krize na mene „skočiti“ pogoršanje. Međutim, Sarajevo je čudno u odnosu na ostatak Bosne. Možda zato što vidim iste ljude na istim mjestima, što može zataškati to kontinuirano propadanje. Grade se zgrade, ljudi sjede po kafanama, kada ih pogledaš niko nije očajan. To je s jedne strane čudno, ali isto tako i ja volim taj instinktivni otpor kontinuiranom propadanju. Mada, to očigledno zataškava ono što je ispod svega toga – trulež.“
Hemon, koji Sarajevo uvijek provlači u svojim pričama, kaže da ovaj grad živi neki čudan izdvojeni život. „Ne samo iz ostatka Bosne nego meni se čini i iz vlastitog života. Jer postoji taj kvalitet života koji je relativno privilegovan. Nekada davno sam ovdje sreo prijatelja koji mi je rekao – ovdje je super, samo se naši ljudi vole žaliti. Dakle, postoji jedna kategorija ljudi koji se protive uređenju onako retorički, a s druge strane postoje privilegije koje je teško pustiti. Svaka ozbiljnija promjena bi zahtijevala od svakoga da se nečega odrekne. U Sarajevu su to prije svega rutine – ne bi se moglo na kafu svaki dan, nešto bi se moralo raditi, ne bi bilo udobno, znalo bi se ko je na kojoj strani… Postoji ta izvjesna udobnost u katastrofi u Sarajevu. S jedne strane je to otpor, s druge nađeš sebi mjesto kao psi lutalice koji se parkiraju na travnjacima i snalaze se.“
NORMALAN ŽIVOT
Ovo i ovakvo društvo, kaže Aleksandar, na izvjestan način ne dozvoljava da se izraze ljudski potencijali „ono što zovemo normalnim životom“. No, baš takva „zaglavljenost“ dozvoli da na površinu nekada izađu veliki talenti. Kao što je slučaj sa fudbalerima, ali i književnicima sa ovih prostora koji čine pravu snagu u svijetu književnosti sada, a među kojima je i Hemon. No, svjestan je da je književnost na neki način marginalna stvar i da teško da može dovesti do velikih promjena. „Mi smo najbolji u tim marginalnim stvarima. Marginalnim u smislu da ova zemlja nikada nije dala velike političare, oprativni princip je mediokriterstvo i sebičnost.“
Hemon je u Sarajevu učestvovao i na konferenciji o identitetu i religiji koju je organozovalo uredništvo časopisa Concilium, i gdje je on govorio o identitetu i naraciji spomenuvši termin „demokratična književnost“. „To počinje od jezika koji je demokratična kategorija. Svi imaju pristup jeziku, ali postoje različiti nivoi pristupa, ali ga je generalno teško kontrolisati. Totalitarni režimi, ili autoritarni, kroz propagandu pokušavaju organizovati jezik na osnovu nekih hijerarhija. Ali, i to je relativno. Pretpostavka je da je jezik svima dostupan“, kaže te dodaje kako je književnost, koja je stvar jezika, po definiciji dostupna svakome – teoretski. „Dakle, pristup jeziku koji je demokratičan zahtijeva razvijanje sposobnosti pričanja priča. U društvu postoje pojedinci koji imaju taj narativni suverenitet jer imaju svoj komad jezika koji je organizovan oko njihovih priča. I onda se postavlja pitanje ko i pod kojim uslovima osim mene može da priča moju priču. Ako je priča nacionalna, onda ono što se meni desilo u životu i što bih ja interpretirao na jedan način, biva interpretirano drugačije. Književnost za koju ja navijam pretpostavlja individualni suverenitet. Takva književnost je demokratična, drugim riječima nikada priča nije konačna. Ja ispričam svoje priče unutar kojih ljudi pričaju svoje, a implicitno i eksplicitno se podrazumijeva da postoje sve te druge priče koje bi se mogle ispričati, da postoje svi ti drugi pisci bez kojih ne postojim kao pisac, dakle potrebno je da svi u tome učestvuju, a da bi to uspjelo, treba da se eliminišu hijerarhije. Kontraprimjer je postojanje nacionalne književnosti. Zna se ko priča nacionalne priče – članovi akademija koji kada ne pišu romane o naciji pišu memorandume. U tom smislu ja književnost vidim kao praktivkovanje ličnog suvereniteta unutar jezika i takva književnost je demokratična. I to se nikada ne završava i u tom polju ja djelujem“, zaključuje Aleksandar Hemon, američko-bosanski pisac koji navija za reprezentciju BiH na Svjetskom prvenstvu.
POTRAGA ZA ZAJEDNIČKIM CILJEM
Posljedica politike očaja
Aleksandar Hemon kaže da je izlaz za BiH u onom što je uradila naša fudbalska reprezentacija – potraga i pronalazak zajedničkog cilja i predan i odgovoran rad da se to i postigne. Za sada, jedino zajedničko za sve građane BiH se može definisati kao preživljavanje: „Ovdje je nepojmljiva promjena vlasti. Lagumdžija i SDP su uništili tu alternativu. Ne postoji alternativa daytonskom sustavu i to je dijelom posljedica politike očaja koja reprodukuje ovaj sistem. Polazna tačka je često – ovo ne valja, a moglo bi biti gore. Sjećam se nekog starog HDZ izbornog slogana – „Očuvajmo postignuto i ne dajmo svoje“. To je ta platforma. To su svi oni. Teritorija je okupirana i ne dajmo svoje. Dakle, izdeverajmo nekako da preživimo, a bez nas će biti mnogo gore.“
Razgovor vodila Nidžara Ahmetašević, tekst je objavljen u magazinu Slobodna Bosna