Za neko čudo od glinene zemlje, sa sićušnim očima kao u krtice, i salovitom, masnom trbušinom, kažu, da je sin božji! I prije mnogo, mnogo godina, da je osvanuo na krilu svoje majke, pun svjetlosti, pun sjaja i nebeske vatre! Njegova majka bijaše božica jutarnjih sjena i kraljica, sva u skrletu i damastu, sva u svili i nakitu, indijska zmijska kraljica!Taj čudak nije odrastao u sitnoj potleušici, zbitoj od zemlje, nije pomagao kao šegrt svome očuhu kad je tesao balvane — ne, on je bio kraljevskog roda, nasljednik krune i pobjedonosni u grimizu rođeni princ! Imao je žena, pjesama, oružja, robija, imao je sreće, imao je vatre, konja i vojnika, pobjeđivao je u ratovima, a nije gladan sanjario na mjesečini po tuđim maslinicima. I onda, taj u grimizu rođeni dečko jedne je noći spoznao, da je vatra njegova života lažna i odšuljao se u noć. Svoju svilu zamijenio je prosjačkim krpama i živio je čitavo vrijeme u šumi i tražio istinu. I godine su hujale povrh njegove glave, a on je samo mirno sjedio i motrio zvijezde što su šetale visoko nad njim.
I spoznao je, da je ona plava praznina, gdje se te sićušne zvjezdane mrvice šeću, gdje se ganjaju tako, da jedna drugoj ni perca ne dotakne, gdje se ganjaju običajnim redom, koji se uvijek ponavlja, da je ta plava praznina zapravo jedno ogromno ništa! Veliko Ništa! I on, koga je narod prozvao »prosvijetljenim«, on je tražio putove do onog Ništa. On je tražio putove, a tome je već davno! Ljubio (je) učenike svoje, kao što ih ljube oni koji traže istinu, a učenici su ga njegovi ismijali. Smijali su se njegovim svetim riječima.
(1913)
U Budhinoj lirici plamti vatra bezizlaznosti zemaljske, gdje se čovjek davi u govnu i u blatu, gdje ga bodu i izjedaju igleni krpelji, i kad kao pravi četvoronožac snuje kako bi se pobavučke prokrijumčario iz tog ukletog pasjeg legla, on vrluda šumom trnovitom, gdje mu na vjetru izvijoreno prijeti teško granje od britkih sabalja, gdje šumi lišće od golih noževa, a bijedno ljudsko meso probija se između oštrica golo golcato, kao od majke rođeno, i kako ga granje od sabalja siječe, ljudsko to krvavo žedno meso, da bi srknulo oganj od lužine, da bi se plivanjem spasilo preko sumpornih voda, liže vatru, i tako ga smalaksana iz utopljeničkog hropca krvnici ponovno pecaju na udicu, čisteći mu ždrijelo plamenom kuglom kao dimnjačari. Kad su mu od guše do petlje razderali meso, bacaju nesretnika ponovno u kazan s paklenom smolom, i tako se ti krugovi političkih stvarnosti i iluzija ne zatvaraju nikad.
(1943)
Iz knjige Miroslav Krleža o religiji, priredio: Ivan Cvitkovlć, Sarajevo, 1982.
Tekst je preuzet sa bloga Gledišta