Svjetski dan životne sredine se u svijetu obilježava još od davne 1973. godine, kada je održana prva UN konferencija posvećena uticaju čovjeka na životnu sredinu. Ove godine moto obilježavanja ovog dana je “Podigni svoj glas, a ne nivo mora”, posvećen problemu klimatskih promjena i uticaja na male ostrvske države. Najveći problem ovih država je gubitak teritorije usljed podizanja nivoa mora, ali i drugi uticaji koje klimatske promjene imaju na ove države.
Nedavne katastrofalne poplave pokazuju da se i na ovim prostorima moramo hitno i konkretno posvetiti pitanju klimatskih promjena i njihovog uticaja. Ova poplava se nije mogla izbjeći, ali su se posljedice u značajnoj mjeri mogle umanjiti. Stručnjaci ističu da se nije moglo pretpostaviti da će poplave biti ovakvog intenziteta, ali mora postojati svijest da će se zbog promjene klime poplave i drugi vremenski ekstremi na ovim prostorima u budućnosti biti još učestaliji i razorniji.
Iz Centra za životu sredinu iz Banjaluke rekli su da odgovornost za katastrofalne posljedice poplava predstavnici vlasti ne mogu prebacivati na nenadležne subjekte.
“Činjenica je da je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u Vladi Republike Srpske institucija koja je ispred BiH odgovorna za koordinaciju aktivnosti po pitanju Okvirne konvencije o klimatskim promjenama Ujedinjenih nacija. Građani i mediji bi trebali postaviti pitanje ministrici Golić šta je do sada urađeno na realizaciji preporuka iz Prvog nacionalnog izvještaja BiH za UN Okvirnu konvenciju o klimatskim promjenama. Istovremeno, ministarstvo je izdalo ekološke dozvole za projekte koji doprinose ubrzavanju klimatskih promjena, kao što su npr. projekti termoelektrana u Stanarima i Ugljeviku”, ističu iz ovog Centra.
Napominju da bi umjesto podrške aktivnostima koje ubrzavaju klimatske promjene, vlasti u BiH bi morale da rade na aktivnostima koje imaju minimalan negativni uticaj na klimatske promjene i životnu sredinu, te rade na aktivnostima koje jačanjem otpornosti zajednica i društva u cjelini umanjuju posljedice klimatskih promjena. Dodaju da za takve aktivnosti vlasti imaju na raspolaganju značajan broj institucija, stručnjaka, udruženja i građana, koji bi bili voljni da se uključe i pomognu, ali vlasti moraju postaviti okvir za diskusiju i uključivanje u takav proces
“Podigni svoj glas, a ne nivo mora”
“Koristimo ovu priliku da još jednom pozovemo predstavnike Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS, da produže javni uvid i pokrenu kvalitetnu diskusiju o rješenjima koja nudi Nacrt izmjena i dopuna Prostornog plana Republike Srpske do 2025. godine. Nedavne poplave prekrajaju mape i uvode potpuno nove okolnosti kojima se kao društvo moramo prilagođavati, a prostorni plan je dokumet koji mora ponuditi adekvatna rješenja” rekli su iz Centra za životnu sredinu.
INSTITUCIJE SE MORAJU UKLJUČITI
Miodraga Dakića iz Centra za životnu sredinu iz Banjaluke pitali smo koliko su ljudi kod nas svjesni važnosti životne sredine…
Koliko su ljudi kod na svjesni važnosti i očuvanja životne sredine?
Svijest ljudi o važnosti životne sredine, opasnostima koje prijete životnoj sredini i načinima na koji oni utiču na životnu sredinu je na veoma niskom nivou. Međutim, ne možemo kriviti samo građane za takvo stanje, jer svijest građana je promjenjiva kategorija i na tome se treba raditi da bi se svijest podigla. To je zadatak institucija, od obrazovnih, preko inspekcija i sudova, do stručnih institucija, a sve to bi trebalo da koordiniše nadležno ministarstvo. Na žalost, naše nadležno ministarstvo uopšte ne radi na podizanju svijesti građana. Zašto je to tako, mogao bih dati svoje mišljenje, ali bi bilo dobro da građani dobiju odgovor direktno od ministarke Golić.
Koji su najveći problemi u BiH kada je u pitanju životna sredina, odnosno koja su područja ugožena?
Zaštita životne sredine je u institucijama shvaćena kao neki problem i prepreka razvoju, što je potpuno pogrešno, tako da su ugrožene sve komponente životne sredine na koje ljudske aktivnosti mogu imati uticaja. Možemo govoriti o zagađenju voda, koje se ogleda u ispuštanju otpadnih voda iz gradova, industrije i poljoprivrede, bez bilo kakvog prečišćavanja. Možemo govoriti o još uvijek nevjerovatno velikom broju divljih deponija. Možemo govoriti o ugrožavanju osjetljivih ekosistema izgradnjom infrastrukturnih i drugih objekata na svim mogućim lokacijama, pa čak i u Nacionalnim parkovima, itd, itd… Dakle, imajući u vidu koliko stanovnika živi na ovim prostorima, mi vršimo ogroman uticaj na životnu sredinu, a institucije koje bi trebale da štite životnu sredinu izdaju dozvole kako bi se to uništavanje legalizovalo.
Koji je Vaš apel građanima, kako svako može da radi na očuvanju životne sredine, pa i u najmanjim koracima?
Sigurno je da svaki građanin može da doprinese očuvanju životne sredine na razne načine, od štednje vode i struje, kupovine proizvoda koji su manje štetni, brige da se stvara manje otpada i da se otpad radvaja i još mnogo toga. Međutim, ukoliko institucije koje građani plaćaju da rade na zaštiti životne sredine ne počnu da rade svoj posao, svi napori da građani smanje svoj negativan uticaj na životnu sredinu u svojim domaćinstvima, imaće minimalan uticaj na stanje životne sredine, samo će omogućiti da se dobro osjećaju jer rade nešto korisno. Zato građani treba da počnu razmišljati dugoročno, kakvu životnu sredinu ćemo kao društvo ostaviti budućim generacijama, te početi praviti pritisak na one kojima bi posao trebao biti da rade na zaštiti životne sredine, podižu svijest građana, stvaraju uslove da građani mogu svojim svakodnevnim djelovanjem pozitivno uticati na životnu sredinu i sl. To su institucije, prije svih ministarstva, te opštine i gradovi. Ukoliko oni ne počnu da rade svoj posao, štednja vode dok se peru zubi, ima vrlo malo efekta na ukupno stanje životne sredine.
ŽIVOTNA SREDINA
Životna sredina predstavlja sve ono što nas okružuje, odnosno sve ono sa čime je direktno ili indirektno povezana čovjekova životna ili proizvodna djelatnost. Prirodna sredina predstavlja njoj blizak pojam, pri čemu ovdje ne moraju biti prisutne aktivnosti čovjeka, niti on mora imati direktnih uticaja. Ipak, u pogledu tehnološkog napretka, razvoja industrije i sve većeg uticaja čovjeka na globalnom nivou na prirodu i ekosisteme, ova dva pojma dolaze u sve bližu vezu.
Zagađenje zemlje, mora i vazduha, nestajanje biljnih i životinjskih vrsta, globalno zagrijavanja i nuklearne prijetnje ne mogu se više ignorisati jer i te kako utiču na životnu sredinu. Međutim, ignorisanje tih problema je i dalje prisutno, a to potvrđuje podatak da se ništa radikalno ne mijenja po pitanju samog stila života savremenog čovjeka koji i dalje nastavlja da iskorištava prirodu i na taj način crpi sve resurse sa kojima svijet raspolaže. Već je pedesetih godina prošlog vijeka postalo jasno da se putem kojim se krenulo ne može nastaviti, međutim, poražavajuće je da tim putem i dalje koračamo.
Vrtoglav uspon nauke i tehnologije u XX vijeku promijenio je način života više nego ikad ranije, pa se u savremenoj nauci kao osnovna karakteristika današnjice navodi promjena; promjena u izumima, promjena u stilu života, promjena u svemu. Ranije su se promjene dešavale sporo.
Jedna generacija u toku svog života nije doživljavala neke veće novine, a razlika između samog načina života kod različitih generacija nije bila velika. Danas jedna generacija u toku svog života prolazi kroz mnogo promjena koje su uvjetovane naučno-tehničkim razvojem i nesavjesnim korištenjem tih dostignuća, koji svojom radikalnošću mijenjaju stil života. Takav način života najdirektnije utiče na Planetu i dovodi do njenog ugrožavanja, iako bez njenog postojanja naš život ne bi bio moguć.
U društvenim naukama, često se ističe da je savremeni čovjek preuzeo lik boga koji smatra da je svemoguć, ali postavlja se pitanje do kada će se tako moći ponašati? Filozof Hans Georg Gadamer, u svom djelu Evropsko nasleđe, kad promišlja o obnovi nagrižene Planete, sa zebnjom se pita da li možda griješimo kad mislimo da je ona moguća.