U istoriji ljudske vrste i njenih brojnih civilizacija koje su postojale u proteklih nekoliko milenijuma nije postojala društvena igra sa statusom kakav je uživao i kakav uživa njegovo veličanstvo šah: čak mu i samo ime kaže da je carska igra.
Podjednako magična kao i sama igra jeste i priča o njenom nastanku.
Postoji hipoteza da je najstariji predak šaha nastao u Avganistanu,
tokom carstva Kušan, negdje između 50. godine p.n.e. i 200. godine n.e.
Međutim, pouzdano se zna i dokazano je da je prije 1.500 godina postojao (i vjerovatno i nastao) u Indiji tokom carstva Gupte, i da se zvao “čaturanga“, što znači “četiri roda (vojske)”: pješadija, konjica, slonovi i dvokolice. Ovi rodovi su bili predstavljani figurama koje će evoluirati u današnje pješake, konje, lovce i topove, tim redoslijedom.
Krišna i Rada igraju indijsku varijantu šaha.
U zemlji “Mahabharate”, Krišne, Višnua i petorice Pandava, igrao se drugačije nego što mislimo, ali je suština bila ista: postojale su različite figure sa različitim moćima, a pobjeda je zavisila od sudbine jedne – kralja.
Kralj se kretao isto kao i danas, baš kao i kraljica (zvala sa savjetnik); lovac (slon
kod njih) se kretao lijevo, desno, gore i dole, ali uvijek samo dva polja,
ni manje ni više, i mogao je da preskače figuru koja mu stoji na putu; konj
(konj i kod njih; jedino jugoslovenski narodi i Rusi za ovu figuru
danas koriste reč konj pošto se na Zapadu kaže vitez) se kretao isto kao
danas, baš kao i top (kod njih dvokolica). Pješaci su se kretali po jedno polje, i to dijagonalno, ne direktno napred.
Ponekad se igra završavala šah-matom, ponekad remijem, a ponekad “golim kraljem”, odnosno situacijom u kojoj je protivnik pojeo sve figure osim sizerena.
Šatranj, arapsko-persijska varijanta šaha.
Prvobitna tabla je bila u matematičkom smislu revolucionarna i smatra se da je to zbog toga što je ondašnja Indija bila matematički prosvećena domovina “nule”.
Oni su imali nekoliko različitih oblika ove igre, pa je tako postojala
tabla sa 8×8 kvadrata, ali su otkrivene i neke koje su imale i preko
100. Neke su imale i 9×9 i 10×10.
Islamski sholastičari su smatrali da je šah za Hinduse bio oruđe za studiranje vojne strategije, matematike, kockanja, pa čak i astronomije.
Šams iz Tabriza igra šah oko 1500. godine.
Iz Indije je stigao u Persiju i postao nezaobilazni dio obrazovanja tamošnjeg plemstva. Tokom vladavine glasovitih Sasanida oko 600. godine ime mu je bilo “čatrang“, ali se nakon što su Arapi pokorili Iransku visoravan počeo nazivati “šatranj”.
U ovo vrijeme pravila su počela da se unapređuju i mijenjaju; igrači su počeli da govore “šah!” kada napadaju protivničkog kralja, pošto na persijskom šah znači kralj, i “šah mat” što znači “kralj je bespomoćan”
(ne, ne znači “kralj je mrtav”) kada je kralj napadnut tako da ne može
da se pomjeri i izbjegne napad.
Ovo je, kao što znate, preživjelo sve
vijekove. Razlika u odnosu na Indiju je bila i u tome što se slon, odnosno lovac, kretao dijagonalno dva polja, ni manje ni više;
kao i kod Hindusa, i kod Persijanaca je slon mogao da preskače figuru
koja mu stoji na putu. Kraljica se zvala vezir, što je suštinski isto
kao savjetnik (mantri) kod Hindusa.
Šahovske
figure iz 12. veka, pronađene u Škotskoj na ostrvu Luis, sada u
Britanskom muzeju u Londonu.
Neki Persijanci su osmišljavanje pravila šaha pridavali legendarnom
heroju Ardaširu I, osnivaču carstva, a imamo sačuvanu i knjigu o šahu,
“Matikan-i-čatrang”, na persijskom jeziku.
Postoji još jedan izuzetno
zanimljiv momenat koji moramo da vam pomenemo. U 11. veku najčuveniji iranski učenjak i pjesnik Ferdosi u svojoj “Knjizi kraljeva”
(Šahnama) zapisao je da jednom prilikom u Persiju stigao indijski radža
koji je volio da oživljava drevne bitke na šahovskoj tabli.
“Jednoga dana poslanik kralja Hindusa došao je na persijski dvor šaha
Hozroja I i nakon razmjene ljubaznosti, predstavio bogate poklone svog
vladara a među njima i izvrsnu tablu sa vrhunski graviranim figurama od
abonosa i slonovače. Tada je postavio izazov: ‘O veliki kralju, sakupi svoje mudrace i dopusti im da riješe misteriju ove igre.
Ako uspiju, moj gospodar kralj Hindusa platiće ti danak, ali ako ne
budu uspjeli onda će to biti dokaz da su Persijanci slabije pameti i mi
ćemo zahtevati isplatu danka’. Dvoranima je prikazana tabla i nakon
jednog dana i jedne noći dubokih misli, jedan od njih, Božorgmer, riješio
je misteriju i bio bogato nagrađen”, piše Ferdosi.
Božorgmer,
veliki vezir sasanidskog šaha Hozroja I, nakon otkrića pravila izaziva
indijskog poslanika na dvoboj.
Danas se vjeruje da je Božorgmer jednostavno podmitio indijske poslanike i tako saznao pravila.
“Šahnama” takođe pruža i apokrifnu priču o poreklu šaha kroz storiju o Talandu i Gavu,
polubraći koja su se borila za indijski tron. Oni su se sukobili u bici
a Taland je umro na slonu ne zadobivši rane. Vjerujući da je Gav ubio
Talanda, njihova je majka postala neutješna; Gav ju je ubjeđivao da njegov
polubrat nije stradao ni od njegove ni od ruku njegovih ljudi, ali
majka nije shvatala kako je to moguće. Zato su mudraci sa dvora
izmislili igru šaha, figure i njihovo kretanje, da bi majci prikazali
kako je tekla bitka i kako je Taland umro od umora okružen
neprijateljima. Ovaj ep takođe koristi i izraz “šah mat” kako bi opisao sudbinu Talandovu.
Drvorez iz engleske knjige štampane 1474. godine.
Kao što smo već rekli, arabljanski su osvajači došli, osvojili Persiju, preuzeli šah i prošili ga po cijelom svom svijetu:
uskoro su muslimani na svim stranama zemaljskoga šara pomjerali figurice
u borbenim ritmovima, a u 10. vijeku je odigrana i prva zvanično
zabilježena partija, između jednog bagdadskog istoričara i njegovog
učenika.
Islamski filozof i teolog persijskog porijekla, Al-Gazali, pominje šah u “Alhemiji sreće” oko 1100. godine,
koristeći ga kao primjer za naviku koja može pomutiti čovjekov moral:
“Zaista, osoba koja je navikla da se igra golubovima, da igra šah ili da
se kocka, toliko da mu to postane druga priroda, odrećiće se svega na
svijetu i svega što ima zbog njih, i neće moći da se odvoji od toga”.
Ruske šahovske figure od slonovače iz 18. veka.
Pjesnik al-Katib piše: “Vješti igrač postavlja figure na takav način da može da otkrije posljedice koje neznalica nikada ne vidi… tako, on najbolje služi sultanovom interesu, jer može da predvidi propast”.
Tamerlan je u 14. vijeku osmislio svoju verziju šaha, poznatu kao
“Tamerlanov šah”, u kojoj svaki pješak ima posebnu svrhu, baš kao i
ostale figure.
U hrišćanski svijet je iz islamskog stigao putem najmanje tri različite rute: u Rusiju je stigao u 9. vijeku direktno sa Bliskog istoka i prozvan je “šahmati”; u Zapadnu Evropu
je oko 1000. godine došao preko Mavra koji su vijekovima vladali velikim
dijelovima Iberijskog poluostrva, te je opisan u 13. vijeku u čuvenoj
hronici “Libro de los juegos” (“Knjiga igara), zajedno sa tavlom odnosno
bekgemonom, i kockama; treća ruta je bila Vizantija, u
to vreme civilizacijski i kulturni pojam za ostatak hrišćanskog svijeta, u
koju je vjerovatno došao direktno iz Persije, i gdje se zvao “zatrikion“.
Vitezovi templari igraju šah na ilustraciji iz 1283. godine.
Ipak, presudnu ulogu u razvijanju šaha odigrala je upravo Zapadna Evropa. Do kraja 15. vijeka uspio je predmet našeg današnjeg obožavanja da preživi čitav niz crkvenih zabrana i da poprimi oblik kakav danas poznajemo i volimo. Uprkos svemu, šah je imao društvenu vrijednost i smatran je za prestižnu razonodu plemstva i elite,
a to je jasno po skupocijenim i umjetničkim šahovskim tablama srednjeg
vijeka. Između 12. i 15. veka bio je najpopularniji, a tada je i mnogo
djela o njemu napisano.
Tokom 13. vijeka šah se igrao i za pare, i to u tolikoj mjeri da je i francuski
kralj Luj IX zabranio kockanje 1254. godine, ali se to pokazalo kao
nemoguće sprovesti u djelo, pa se sa zabranjenim šahovskim turnirima
nastavilo nesmetano, čak i na dvorovima.
Srednjevekovna
ilustracija sa početka 14. vijeka na kojoj je predstavljen kralj Oto IV
dok igra šah sa ženom.
Tokom ovog razdoblja su se ponovo pojavile i rezbarene figure, koje su zamrle sa islamskim osvajanjem Persije,
pošto islam zabranjuje prikazivanje ljudi i životinja (otud arabeska
kao umjetnička forma). Zanimljivo je dodati i to da, premda se danas
figure dijele na bijele i crne, često su u Evropi u to vrijeme bile crvene i
crne.
Partije su bile duge i spore: mnoge su trajale i po nekoliko dana,
ali su oko 1300. godine neka pravila počela da se mijenjaju zbog čega se i
igra donekle ubrzala. Najpoznatiji primjer je mogućnost da pješak pređe dva koraka u prvom potezu umjesto jednog.
Interesantno, kada je uvedeno, ovo je pravilo bilo vrlo nepopularno.
Takođe, uvedena je i mogućnost da kralj preskoči jedno mjesto kako bi ga
što prije smestili bezbjedno u ćošak, što je kasnije dovelo do rokade.
Par igra šah oko 1300. godine, u Francuskoj.
Sve do poslednje četvrtine 15. vijeka kraljica i lovac su bili prilično slabi; tada je ili u Španiji, ili Portugaliji, Francuskoj ili Italiji, ne zna se tačno, uvedena njihova današnja sposobnost kretanja.
Ovo je znatno ubrzalo partiju, povećalo važnost njenog otvaranja, i
dovelo do onoga što je šah danas, u smislu pravila koja u njemu važe.
Tada su na Zapadu počela i da se pišu djela o tome kako treba igrati šah,
a najstarija štampana knjiga se zove “Ponavljanje o ljubavi i umetnosti
igranja šaha”, koju je napisao španski klerik Luis Ramirez de Lusena a
izdao u Salamanki 1497. godine.
Jedna stranica iz Lusenine knjige o šahu s kraja 15. vijeka.
Narednih vijekova su centri igranja šaha postale kafane u velikim evropskim gradovima, kao što je bila “Cafe de la Regence” u Parizu i “Simpson’s Divan” u Londonu.
Mnogi šahovski klubovi su osnovani u 19. vijeku, a pojavili su se i
specijalizovani žurnali. Nastali su i mečevi putem korespodencije, kao
što je bio čuveni meč između Londonskog šahovskog kluba i Edinburškog
šahovskog kluba 1824. godine. Šahovski problemi su postali nezaobilazni dio novina.
Ovo je bio vijek i kada su počeli da se organizuju moderni šahovski turniri, a njihova organizacija se razvijala brzo. Prvi moderni turnir je organizovan u Londonu 1851. godine, a na njemu je pobijedio Nemac, Adolf Andersen, do tog trenutka nepoznat. Na gifu ispod možete pogledati i “Besmrtnu partiju”
koju je tada odigrao sa Kizerickim, koja se smatra jednom od
najvažnijih u čitavoj zabilježenoj istoriji, i koja se pamti po
Andersenovom hrabrom žrtvovanju skoro svih figura ne bi postigao cilj,
odnosno matiranje protivnika, koje je na kraju i uspio.
Besmrtna partija odigrana 1851. godine između Adolfa Andersena i Kizerickog.
Neki smatraju da je ruski car Nikolaj II prvi dodijelio titulu
šahovskog velemajstora, i to Laskeru, Kapablanci, Alekinu, Tarašu i
Maršalu, ali ovo je osporeno. Pouzdano se zna da je FIDE ovo prvo dodijelila 1924. godine u Parizu. Poslije Drugog svjetskog rata, sa pobjedom Rusa Mihaila Botvinika 1948. godine, počinje era sovjetske dominacije u šahovskom svijetu,
i sve do propasti SSSR-a postojao je samo jedan ne-sovjetski šampion
sveta, čuveni Bobi Fišer. Kasparov, Spaski, Karpov… samo su neki od
njih.
Gari Kasparov je 1997. postao prvi šampion svijeta koji je izgubio od računara:
pobijedio ga je IBM-ov superkompjuter “Deep Blue”. Devedetih se pojavilo i
onlajn igranje šaha, koje je danas naravno izuzetno popularno. Jedna od
najbitnijih partija u istoriji igre – zbog broja ideja, složenosti i
doprinosa šahovskoj teoriji – odigrana je 1999. godine, kada je tada
vladajući šampion svijeta, Gari Kasparov, odigrao meč protiv onlajn zajednice koju je činilo 50.000 učesnika iz preko 75 zemalja. Njihovi potezi su odlučivani većinom glasova. Kasparov je pobijedio.
Paul Keres, estonski šahovski šampion, na poštanskoj markici Sovjetskog Saveza.
Trenutni šampion svijeta je 24-godišnji Norvežanin, Sven Magnus Oen Karlsen, koji ima najbolji skor u istoriji: 2882.
Međutim, nije samo Evropa upoznala šah; on se širio i na istok, Putem svile, i postao je omiljena igra budističkih monaha koji su je prenijeli ka Dalekom istoku. U Kini
se jedan kralj zvao “general” a drugi “upravnik” (provincije), ali je
cilj bio isti. Bitna razlika u ovoj varijanti je to što su se figure
ređale na presjecima kvadrata umjesto u njima, a u sredini je bila reka.
Figure su bile ravne i na njima je pisalo šta su. Igra se zvala
“siangki”.
Šahovske
figure iz 12. vijeka, pronađene u Škotskoj na ostrvu Luis, sada u muzeju u
Edinburgu.
U japanskoj varijanti, “šogiju”,
zarobljene figure su mogle da budu korišćene od strane osvajača čime se
povećavala njegova borbena moć, pješaci su išli napred i osvajali sve
pred sobom, a sama tabla je bila veličine 9×9; postojala je i druga
kraljica, zvana “zlatni general”, na suprotnoj strani od kralja.
Šta bismo mogli da kažemo za kraj? Možda ovo: nikada ne glasajte na izborima za čovjeka koji ne zna da se igra prestola za šahovskom tablom. Biće loš vladar.
Izvor Telegraf.rs