Muniba Gondžić stoji u svojoj poplavljenoj kući i plače.
Pokazuje na dvoje srednjoškolaca, sina i kćer, koji se vraćaju iz komšiluka.
“Djeca su mi više gladna nego sita”, kaže.
Nakon što su poplave u Olovu, 50 kilometara sjeveroistočno od Sarajeva, uništile prizemlja kuća i sedamdesetak prizemnih stanova, desetine poslovnih zgrada te prizemlje opštinske zgrade, Oružane snage BiH i članovi lokalnog rafting-kluba prvi su krenuli u akciju spašavanja.
Neke mještane su izvlačili kroz prozore, a drugima, smještenim na višim spratovima, dodavali su namirnice iz čamaca.
“Prvi dan vojska mi je donijela dvije pogače čamcem kroz prozor. Kasnije sam dobila hljeb i po i kanister vode od vojske. Druge hrane nisam dobila. Kažu, nije vam voda ušla na sprat. Kao da nas Bog nije dao. Poplavljen mi je i podrum, otišlo je pet vreća brašna. Da sam barem to spasila”, kazuje Gondžić.
Priča kako su u dva navrata nailazili automobili s odjećom ispred njene kuće, pa su dobili donacije.
U subotu navečer jedan čovjek joj je ponudio hljeb i paštetu, koju je dala djeci.
U nedjelju pomoć u hrani nije dobila.
Pomoć raftera
Nekoliko ulica dalje, Nail Kladanjčić sa suprugom Bahrom i prijateljima izbacuje stvari iz svog potpuno uništenog prizemnog stana. Kada je voda prodrla u njihovu ulicu, mještane su spasili članovi Rafting kluba Olovo.
Nail i supruga su nezaposleni, a stan su, kaže, jedva stekli poslije rata. Sada moraju ispočetka.
”Išao sam gdje se dijeli hrana. Kažu mi – ne možete dobiti, neko je već uzeo za vašu zgradu. A mi nismo ništa dobili”, kaže Kladanjčić, dok njegov prijatelj dodaje da je vidio Nailovo ime na spisku najugroženijih.
”Džemper koji nosim sam posudio, kao i čizme. Tri dana se nisam ni okupao, ni presvukao. Ne znam gdje ćemo, bar sobu da nađemo.”
Desetak sati kasnije, Kladanjčići, ipak, dobijaju paket hrane.
Nedaleko od zgrade u kojoj žive Kladanjčići, volonterka koja radi na koordinaciji doniranih namirnica u tom naselju pokazuje spiskove najugroženijih porodica, koje je svim mjesnim centrima za distribuciju pomoći dostavila opština.
Ne želi da joj se spominje ime, ali kaže da se pomoć dijeli striktno prema spiskovima.
“Ja ne smijem ni litar vode izdati ako mi neko ne kaže da to uradim. Laž je da ima ljudi koji nisu ništa dobili. Načelnik tvrdi da niko neće biti vraćen ako nema šta da jede”, ističe.
Glavno skladište i distributivni centar pomoći koja pristiže sa svih strana smješten je u osnovnoj školi.
U nedjelju, sarajevski studenti, koje je organizovao Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu, pridružili su se mještanima, volonterima u osnovnoj školi, kao i u akciji čišćenja Olova.
Humanitarni paketi se sortiraju i šalju ugroženima pod nadzorom opštine i Mjesne zajednice Olovo.
Jedna od koordinatorki distribucije kaže da je bilo i zloupotreba. To potvrđuju i drugi. Ljudi su dolazili po pomoć više puta, čak i oni koji nisu najugroženiji. Navodi primjer žene koja živi na šestom spratu jedne zgrade i koja je dolazila tri puta, jednom zatraživši omekšivač za veš.
Samir Delahmetović, predsjednik Mjesne zajednice Olovo, kaže da su prvog dana napravljeni spiskovi najugroženijih, ali i dodaje da su u Olovu trenutno svi ugroženi.
“Ko god se prijavio, davala se pomoć. Ali, ima i ljudi koji uzimaju pomoć, a kažu ‘nisam ništa dobio’.”
Đemal Memagić, načelnik opštine Olovo, kaže da nije moguće da ugroženi mještani nisu na spisku za dodjelu pomoći.
“Ja im savjetujem da dođu u školu. Ima hrane i previše”, dodaje.
Objašnjava da su predsjednici Mjesnih zajednica i predsjednici kućnih savjeta zaduženi za raspodjelu pomoći, a paketi se odnose i u obližnja sela, teško pogođena klizištima. Ipak, priznaje da je u početku bilo teško kontrolisati distribuciju.
Načelnik je naredio i da svi poplavljeni dobiju 100 litara vode.
Kaže da Opština preko lokalne radiostanice obavještava stanovnike gdje i kome se ugroženi trebaju javiti za pomoć.
Ispred škole stiže još jedan u nizu kombija s paketima hrane, higijenskih potrepština i odjeće. Od dvorišta do vrata sportske dvorane formiran je ljudski lanac lokalne omladine i sarajevskih studenata, spreman za prijem pomoći.
Odjednom, komešanje pored kombija. Grupa žena žali se da nisu dobile pomoć. Volonteri im dovikuju da uđu u dvoranu i obrate se koordinatorima i da će pomoć dobiti ako su ugrožene.
Žene odbijaju i prilaze kombiju da bi uzele pakete direktno iz vozila. Izbija svađa između njih i okupljenih mještana. Volonterka apeluje na ljude iz Mjesne zajednice da izađu, koji kasnije potvrđuju navode mještana – da domovi ovih žena nisu potopljeni. Dolazile su, kažu mještani, i ranije i ”grabile iz kombija”.
Ovaj kombi dovezli su privatni donatori. Kažu organizatorima da ne žele dijeliti pomoć samo preko njih, već će davati pakete kome hoće. Dopuštaju ženama da uzmu nekoliko paketa i one odlaze, dok organizatori i lokalni policajac ostaju bespomoćni.
U redu volontera koji čeka dolazak sljedeće pošiljke pomoći, glasno negodovanje.
“Kakav smo mi narod”, kazuje jedan mladić.
Stariji se prisjećaju rata i otimanja i od izbjeglica. Ništa ih više ne može iznenaditi.
Među snažnim mladićima i djevojkama stoji i najstariji volonter – mještanin Meho Cerić. Kutije nosi i dodaje brže od mnogih.
Dok čekaju novu pošiljku pomoći, mlađi volonteri nude mu vodu.
“Neka, ne treba. Neka ostane kome je potrebnije. Meni je ovo dovoljno”, kaže, pokazujući svoj stari džemper.
Izvor: Al Jazeera