Sabina Čehajić-Clancy je vanredna profesorica socijalne psihologije na Univerzitetu u Stokholmu (Švedska). Doktorat iz psihologije odbranila je na Univerzitetu u Sussexu (Ujedinjeno Kraljevstvo) i prošla postdoktorsku obuku na Univerzitetu Stanford (SAD). Njen istraživački rad ima za cilj razumijevanje psiholoških procesa unapređenja međugrupnih odnosa u društvima pogođenim ili ugroženim konfliktom. Koristeći eksperimentalne metode u različitim socijalnim kontekstima, istražuje stavove i emocije kako bi razvila intervencije koje promovišu pozitivne društvene promjene. Njen istraživački rad finansiraju nacionalni i međunarodni istraživački savjeti, poput Švedskog istraživačkog savjeta, ECRC i Britanske akademije. Osim naučnog rada, radi kao savjetnik za Švedsku vladinu agenciju za mir i sigurnost, pružajući smernice za prepoznavanje efikasnih inicijativa za pomirenje i izgradnju mira. Čehajić-Clancy za BUKU govori o stanju u bh. društvu, zatvorenosti društva, vladavini najgorih i drugim temama.
BUKA: Otkud toliko mržnje danas među narodima u BiH, negiranja ratnih zločina, veličanja ratnih zločinaca?
Prvo, ne bih se složila da postoji visok stepen mržnje među narodima u BIH. U našim istraživanjima koja ispituju procese suočavanja sa prošlošću ispitujemo i mjerimo različite vrste emocija koje ljudi osjećaju prema drugim narodima u BIH i stepen mržnje nije toliko visok. Puno su viši stepeni anksioznost i nepovjerenja prema drugima. Što se tiče negiranja zločina i veličanja ratnih zločina, ti procesi tzv. distanciranja od nemoralnih i kolektivnih zlodjela su izrazito visoki. Srž tih procesa jeste potreba za odbranom socijalnog (npr. etno-nacionalnog), ali i vlastitog identiteta. Drugim riječima, pojedinci, ali i kolektiviteti koji negiraju ratne zločine ili veličaju ratne zločince nisu sigurni u svojim vlastitim identitetima. Tu nesigurnost prati nizak stepen samopouzdanja i samim tim potreba za odbranama.
BUKA: Zašto i dalje postoji nerazumijevanje i neprihvatanje pripadnika jednog naroda od strane drugog?
Neprihvatanje drugih naroda na našem prostoru je u direktnoj sponi sa nepovjerenjem koje je narušeno konfliktima i ratnim dešavanjima. Kao što sam već rekla, u srži svih ovih procesa je nepovjerenje koje rezultira socijalnim distanciranjem, i neprihvatanjem drugih i drugačijih.
BUKA: Zašto i dalje biramo najgore ljude na najodgovornije pozicije u politici, pogotovo one koji su na crnim listama, ogrezli u kriminalu, korupciji?
Odgovor na ovo pitanje je kompleksan. Prvo, ljudi često ne glasaju za neke, već protiv drugih. Ne glasaju uvijek za neke ideje i vrijednosti, već protiv nekih vrijednosti i ideja. Drugo, postoji uvjerenje da su svi isti – stoga ljudi jednostavno ne vjeruju da je drugačije moguće.
BUKA: Predavali ste predmet političke psihologije. Vjerujem da ste mnogo izučavali i bosanskohercegovačke političare. Kako biste ocijenili njihove profile ličnosti? Kakvi su nam političari koji nas vode?
Iskreno, nisam se bavila izučavanjem profila bh. političara. No, ono što mogu reći su dvije stvari: Prvo, mislim da je ta skupina mnogo heterogenija nego što nam se predstavlja u javnosti, tj. da postoje mnoge razlike između profila ličnosti naših BH političara. I drugo, često pomislim da mnoge javne ličnosti, uključujući i BH političare, ne bi mogli uživati ovakve privilegije nigdje drugo osim u BIH. Drugim riječima, nisam sigurna da bi mnogi od njih bili značajni izvan granica BIH. To nam mnogo govori, ne samo o njihovim profilima, već o nedostatku njihove ekspertize, stručnost,i ali i moralnosti.
BUKA: Često se čini da je bh. društvo palanačko – mrzi sve što je drugačije, zatvoreno je, neprijateljski nastrojeno prema svim manjinama. Vidite li vi naše društvo kao zatvoreno u odnosu na, recimo, društvo Švedske?
Da, vidim. Mislim da je naše društvo mnogo zatvorenije i konzervativnije nego što sami mislimo i vjerujemo. Veliki smo skeptici prema svemu što na neki način „izaziva“ ili „prijeti“ uspostavljenim tradicionalnim vrijednostima.
BUKA: Prije dvije godine, medijski sadržaji obilovali su naslovima u kojima se propitivala mogućnost novog rata. Koliko smo daleko od oružanog sukoba i kome i zašto može biti u interesu da ljude drži u strahu od izbijanja sukoba?
Ja iskreno ne vjerujem da su oružani sukobi mogući (barem u skorije vrijeme) u obimu koji se nekad predstavlja ljudima. Svrha prijetne novim ratovima je držanje ljudi u strahu, ubijanje nade da je drugačije i bolje moguće i samim tim opstanak etnonacionalnih politika.
BUKA: Od početka migranstke krize suočili smo se sa brojnim ksenofobičnim stavovima prema migrantima i izbjeglicama, kako je to moguće u zemlji u kojoj i dalje imamo na desetine hiljada interno raseljenih i izbjeglih osoba?
Kao što sam rekla, mislim da smo mi mnogo zatvorenije društvo (što se reflektuje i našim odnosom prema migrantima) nego što mislimo da jesmo.
BUKA: Godinama, mnogi bh. društvo ocjenjuju kao apatično i beznadežno. Zašto gubimo nadu i kako je možemo povratiti?
Ljudima su potrebni uspješni uzori i pozitivne priče koje će inspirisati ljude.
BUKA: U susjednoj Srbiji imali smo dva masovna ubistva, nakon čega se u BiH prelio val prijetnji upotrebom oružja, a u Lukavcu je došlo i do pucnjave u školi. Zbog čega dolazi do popularizacije nasilja i imaju li muzika i rijalitiji veze s tim, kako se često govori?
Često govorim o tome da je naše društvo veoma nasilno. To nasilje se ne odražava samo upotrebom oružja, već ono počinje i veoma je vidljivo u našoj komunikaciji sa drugima (čak i sa najbližima). Odabir riječi, ton govora, humor, neverbalna komunikacija…mnogi aspekti uključuju izrazito nasilje.
BUKA: U posljednjih mjesec dana, imali smo dva femicida i jedan pokušaj femicida. Prva nepoznanica je šta je izvor enormne mržnje prema ženama, a drugo pitanje na koje su nam potrebni odgovori jeste zašto institucije, izostankom reakcije na prijave nasilja, učestvuju u krajnjem aktu mržnje prema ženama – femicidu?
Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći u vrijednostima koje kao društvo njegujemo decenijama. To su, nažalost, vrijednosti nasilne komunikacije, ali i macho kulture.
BUKA: Kako u BiH izgraditi kulturu odgovornosti? Evo, na slučaju Zavoda Pazarić vidjeli smo da odgovorni ne žele da podnesu ni ostavku, niti upućuju izvinjenje. Dakle, nemamo razvijenu svijest o odgovornosti?
Javnim prozivanjem, pritiskom, ali i direktnim kaznama neodgovornih i nemoralnih postupaka.