“Draga Lupita,” stoji u pismu, “Mislim da si stvarno sretna što si tako crna, a ipak si preko noći ostvarila tako veliki uspjeh u Holivudu. Taman sam bila krenula da kupim kremu za bijeljenje da posvijetlim svoju kožu, kada si se ti pojavila na karti svijeta i spasila me.”
Srce mi se steglo kada sam pročitala ove riječi. Nikada nisam mogla ni pomisliti da će moj prvi posao po završetku škole biti toliko moćan da ću postati simbol nade djevojčicama, kao što su meni bile žene iz Boje purpura.
Sjećam se vremena kada sam i ja mislila da nisam lijepa. Upalila bih TV i vidjela samo ljude svijetle kože, drugi su me zadirkivali i rugali mi se zbog moje kože boje noći. Moja jedina molitva Bogu, čudotvorcu, bila je da se probudim sa svjetlijom kožom. Svanulo bi jutro i ja bih bila toliko uzbuđena što ću vidjeti svoju novu kožu da nisam htjela ni da se pogledam dok ne stanem pred ogledalo, jer sam prvo željela da vidim svoje bijelo lice. I svaki dan sam bila iznova bila razočarana što sam jednako tamna kao i juče. Pokušavala sam se nagoditi sa Bogom: rekla sam mu da ću prestati krasti kockice šećera noću ako mi bude dao ono što želim; Slušaću sve što mi mama kaže i nikada više neću izgubiti svoj džemper za školu ako me učini samo malo svjetlijom. Ali pretpostavljam da Bog nije bio impresioniran mojim ponudama, jer me nikad nije poslušao.
A kada sam bila tinejdžerka, moj samoprezir je postao još veći, kao što biva sa adolescentima. Majka me često podsjećala na to da ona misli da sam lijepa, ali to mi nije bila utjeha: Ona mi je majka, naravno da ona misli da sam lijepa. A onda se na međunarodnoj sceni pojavila Alek Wek. Slavna manekenka je bila tamna kao noć, a bila je na svim modnim pistama i u svim časopisima i svi su pričali o tome koliko je lijepa. Čak je i Opra za nju rekla da je lijepa, čime je to postalo činjenica. Nisam mogla vjerovati da ženu koja je bila toliko slična meni ljudi smatraju lijepom. Moj ten mi je oduvijek predstavljao prepreku koju treba savladati, a odjednom mi je Opra govorila da to nije tako. Bila sam zbunjena i nisam željela da to prihvatim, jer sam čak počela da nalazim privlačnost u tom osjećanju neprilagođenosti. Ali cvijet u meni je morao procvjetati. Kada bih vidjela Alek, i ne hoteći sam vidjela svoj odraz koji nisam mogla poreći. Sada sam koračala sa više samopouzdanja, jer sam se osjećala vidljivijom i cjenjenijom od strane dalekih čuvara ljepote, ali oko mene je i dalje prevladavala veća naklonost prema svjetlijoj koži. Posmatračima za koje sam mislila da su važni i dalje nisam bila lijepa. Majka bi mi opet govorila, “Ne možeš jesti ljepotu. Ona te neće nahraniti.” Ove riječi su me mučile i brinule; Nisam ih sasvim razumjela, dok konačno nisam shvatila da ljepota nije predmet koji možeš dobiti ili konzumirati, to je jednostavno nešto što samo trebam biti.
Ono što je moja majka mislila pod tim da ne možeš jesti ljepotu jeste da se ne možeš uzdati u to da ćeš živjeti na račun svog izgleda. Ono što je suštinski lijepo jeste ljubav prema sebi i ljudima oko sebe. Ta vrsta ljepote ugrije srce i očara dušu. To je ono što je Patsey donijelo toliko nevolja kod njenog gazde, ali je to istovremeno i ono zbog čega je njena priča i danas živa. Pamtimo ljepotu njenog duha i kada je ljepota njenog tijela izblijedila.
Zbog toga se nadam da će moje prisustvo na vašim ekranima i u časopisima povesti djevojčice na slično putovanje. Da će dobiti potvrdu svoje spoljašnje ljepote, ali da će se prihvatiti i ozbiljnijeg posla da budu lijepe iznutra. To je ljepota koja ne poznaje boje.
za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
Original : Upworthy.com