Prije više od godinu dana, Doraja Eberle je imenovana predsjednicom ERSTE Fondacije. U intervjuu koji je dala Alexandri Rosetti-Dobslaw i Maribel Königer, Doraja govori ne samo o proteklih 12 mjeseci na novoj funkciji, nego priča i o budućim planovima.
Započnimo naš razgovor na drugačiji način: Koji je bio najstrašniji trenutak predsjednice Doraje Eberle tokom protekle godine?
Više bih rekla mučan nego strašan. Prije par sedmica posjetila sam Elijah – projekt koji su organizirali Ruth Zenkert i otac Georg Sporschill u Rumuniji. Vidjela sam mnogo siromaštva, izolacije, diskriminacije i rasizma u životu, ali uvjeti u kojima ove rumunske porodice žive – bolje rečeno preživljavaju – se ne mogu zamisliti. I to se dešava u srcu Evrope. To čini našu misiju neodložnijom: borba protiv siromaštva, podržavanje inkluzije i povećanje mogućnosti.
Može li pomaganje nekada biti komplicirano?
Biti u mogućnosti pomoći je sjajno. Davanje vas nikada ne može osiromašiti. Ali, istina je da fondacija kao što je naša, za razliku od NVOa, ne radi direktno sa ljudima kojima treba pomoć, nego sa organizacijama koje pružaju podršku takvim ljudima. Zbog toga trebamo pažljivo birati partnere, kako bi bili sigurni da pomažemo onoliko koliko možemo.
U kojoj Vas je mjeri Vaša dosadašnja karijera – kao socijalnog radnika, osnivača NVOa, političarke – pripremila za trenutni posao koji obavljate u fondaciji?.
Kao socijalni radnik, naučila sam biti prizemljena i biti advokat onih čiji se glas ne može čuti, ili koji su izgubili svoj glas zbog uvjeta u kojima žive. Biti na izvršnom položaju znači balansirati: na jednoj strani morate voditi, a na drugoj morate biti timski igrač i uvijek biti podrška svom timu. Tako da moja iskustva socijalnog radnika, NVO aktiviste i političarke pomažu.
Koje Vam je bilo najveće iznenađenje tokom prve godine?
Dvije stvari. Prvo: veliki broj projekata koje direktno nadgledamo ili podržavamo, kao i širok spektar problema na kojima radimo. Bojim se da će ovo biti dosadan intervju, jer stalno hvalim naš rad. Ali zaista, u početku sam znala samo za nekoliko projekata fondacije, i mislila da su sjajni. Kao što su: Nagrada za društvenu integraciju, Die Zweite Sprkasse, ((superar)) i ACES – Akademija srednjeevropskih škola. Drugim riječima: veliki projekti. Ali sam znala veoma malo o velikom broju drugih projekata.
U kom momentu ste se oduševili?
Na primjer, na polju kulture. Moram priznati da nisam stručnjak na tom polju – bar ne na našoj fokus tački, a to je moderna vizuelna umjetnost. Tako da je to još uvijek novo i uzbudljivo za mene. Na primjer, postoji projekt na kojem radimo već niz godina, i koji na prvi pogled ne izgleda nešto naročito: PATTERNS Lectures. U okviru ovog projekta, potpomažemo prvoklasne kurseve o umjetnosti i studijama kulture na istočnoevropskim univerzitetima, o posebnim temama koje nisu inače dio nastavnog plana i programa.
Zvuči sjajno, kao dobar, solidan obrazovni projekt. Ali gdje je u tome taj moment oduševljenja?
U pravu ste. Ali ako bolje pogledamo, ovaj projekt je u stvari odgovor na veliki problem s kojim se fondacije susreću kada žele podržati kreativne ljude, akademike i bistre umove: notorni problem odljeva mozgova. Fondacije organiziraju projekte koji podržavaju dobre ljude koji bi inače „umrli“ – ne samo intelektualno – u svojim zemljama – a zahvaljujući novim mogućnostima, oni se sele u London, New York, Berlin, Beč… A lokalni problemi ostaju.
Po čemu se onda PATTERNS Lectures razlikuju?
Financiramo i podržavamo istraživanja i predavanja u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Honorarni kustosi, naučnici, istoričari umjetnosti, itd. mogu predložiti kurs na javnom fakultetu umjetnosti u svojoj zemlji. Također mogu putovati, kupovati literaturu i pozvati goste predavače iz inostranstva. Ovo čini domaće fakultete umjetnosti više internacionalnim, povećavajući mogućnosti studenata i time poboljšavajući mogućnosti koje studenti imaju, koji više ne moraju napuštati svoje zemlje. A predavači mogu steći međunarodno iskustvo i povećati broj svojih poznanstava, a da ne idu iz zemlje. U 90% slučajeva, univerziteti zadrže taj kurs u svom nastavnom planu i programu, čak i kada prestane finansiranje i stipendija za predavače istekne. Svi dobijaju i stručnjaci ostaju u regionu. Ovaj koncept se može primijeniti i na drugim poljima.
Da li se to već dešava?
Da, prenos znanja u okviru regije je veliki problem. Naša NVO Akademija omogućava da ponudimo svojim partnerima i drugim organizacijama civilnog društva pristup ključnom znanju koje se odnosi na njihov rad u sve težim vremenima.
Bečki Univerzitet ekonomije i poslovanja je naš partner i udružili smo snage kako bismo razvili međunarodne i regionalne module koji će biti ponuđeni u 13 zemalja i na šest različitih jezika. Ovo je velik i uzbudljiv projekt za fondaciju.
Da li to znači da ste usvojili slične strategije u okviru tri programa sa različitim fokusom, kao što su društveni razvoj, kultura, evropske integracije i promocija demokratije?.
U smislu strategije, da. I, prema mom mišljenju, ovo je jedan od izvanrednih i veoma interesantnih obilježja ERSTE Fondacije: s našim programima možemo dokazati da su kulturna i društvena pitanja više povezana nego što se to inače misli. Društvena politika i kultura se često nadmeću. Ali u stvarnosti, tu postoji mnogo više paralela nego što mnogi misle. Ovo postaje očigledno u u okviru integrativnih obrazovnih projekata kao što je ((superar)) projekt, koji savršeno spaja prvoklasno muzičko obrazovanje i društvenu integraciju.
A koje je bilo drugo iznenađenje?
Drugo, iznenadilo me koliko ljudi zna za naš rad. U Austriji još uvijek nismo toliko vidljivi, tako da kažem, i često smo u sjeni banke. Ovdje nije lako razviti prepoznatljiv imidž. I da budem iskrena, podcijenila sam ovo u početku. Možda i zato što su neprofitne fondacije u Austriji skoro nepostojeće i moramo se boriti sa predodžbom koja nema ništa zajedničko s nama. Ali u Istočnoj evropi, mnogi su upoznati sa ERSTE Fondacijom i njenim programima. I ponosno sam jer je ova vidljivost rezultat rada naših timova na terenu. Kada putujem, vidim koliko smo postigli tokom posljednjih nekoliko godina i da je rad fondacije izuzetno cijenjen.
Kako promatrate regiju u kojoj fondacija izvršava svoje aktivnosti? Naposljetku, Srednja i Istočna Evropa ne čine jedinstvenu cjelinu.
To je istina. Na jednoj strani, postoje države članice EU i one koje to nisu, a koje imaju veću stopu rasta nego mnoge države Zapadne Evrope. A na drugoj, postoje države koje se suočavaju sa ozbiljnim problemima. Ali također postoje problemi koji više ili manje utiču na sve države, na primjer: manjkavosti na polju obrazovanja – tema koje je meni veoma važna. Činjenica je da je dobro obrazovanje osnova za samostalan život.
Lično, volim biti u dodiru s projektima. Ljudi u ovim zemljama su veoma otvorenog uma i gostoljubivi – toplina kojom zrače se stvarno osjeti.
Ali također vidim i neke kontradikcije. Iako otvorenog uma, mnogi su izgubili nadu da će se njihova situacija poboljšati ili da će moći voditi dostojanstven život.
Zajedno s kolegom iz odbora, Franz Karl Prüllerom, pokrenuli ste strateški proces u fondaciji. Koji je bio razlog za to i koje promjene će ovaj proces donijeti?
Zbog ekonomske krize tokom proteklih pet godina, finansijski fond ERSTE Fondacije nije rastao onoliko koliko je prvobitno planirano. U periodu od kada smo pokrenuli naše aktivnosti pa do kraja prošle godine, potrošili smo skoro 60 miliona eura na blizu 900 projekata, ali naš budžet nije rastao od 2011.g. Tako da trenutno možemo raditi samo ono što je izvodljivo a, na žalost, ne ono što se treba uraditi. Ipak, mi želimo, i moramo, pokrenuti nove projekte i u ovu svrhu morali smo izvršiti preraspodjelu i restrukturaciju. Smanjili smo nivo mikrofinansiranja i namjeravamo se usmjeriti na manji broj vidljivijih projekata. Ranije spomenuto spajanje programa nam je također važno. Kao rezultat toga, naš direktor Evropskog programa, Knut Neumayer, će preuzeti dodatnu ulogu direktora Programa društvenog razvoja, zamjenjujući Franz Karl Prüllera, koji se pridružio Upravnom odboru ERSTE Fondacije. Dvostruka uloga Knuta Neumayera, kao direktora, će definitivno dovesti do višeg stupnja sinergije između ova dva programa.
Šta želite za Novu godinu i u budućnosti?
Individualnost, dezorijentacija i gubitak standarda i vrijednosti postaju jako rašireni u našem društvu. Rad na ovom području onim intenzitetom kojim mi radimo u fondaciji stvara vidljive i opipljive posljedice, koje pokazuju da se možemo baviti i rješavati društvene probleme osoba koje se oslanjaju na nas samo kao kolektiv. Ono što ja želim je da se bavimo ovim zadatkom kao kolektiv.
A za fondaciju želim da više ljudi u Austriji obrati pažnju na to šta radimo i zašto to radimo. I nadam se da će naš radi inspirirati mnoge da se ugledaju na nas i osnuju neprofitne fondacije koje će raditi na zajedničkoj osnovi. To jeste izazov, i u isto vrijeme, iskustvo koje obogaćuje, raditi u jedinstvenoj instituciji kao što je ERSTE Fondacija. Bilo bi sjajno kad bi ova ideja naišla na plodno tlo u Austriji i kada bi filantropske fondacije postale svakodnevna stvar
I na kraju, ali ne i najmanje važno: Koji su bili najbolji trenuci u toku protekle godine?
Bilo ih je prilično. Sretna ((superar))-djeca iz Bosne, Austrije, Rumunije, Slovačke i Švicarske koji su zajedno nastupili sa El Sistema djecom iz Venecuele na Salzburškom festivalu. Mnogi od njih nikada nisu bili u inostranstvu ranije, ili čak, vozili se autobusom. Ovo iskustvo je dalo ovoj djeci nevjerovatan osjećaj ponosa, pripadnosti i samouvjerenosti, što ih je vjerovatno promijenilo zauvijek. Biti svjedokom toga za mene je bio dar i podsjetilo me koliko zahvalni moramo biti što pripadamo onima koji daju, a ne onima koji primaju.