Intervju
započinjemo u pauzi izvođenja probe vaše nove predstave “Bajka koju
idiot priča”. Pretpremijera u produkciji Kamernog teatra 55 najavljena
je u srijedu 27. Marta, u 20 sati. Recite nam kojom tematikom se bavi
predstava za koju vlada veliki interes kulturne javnosti?
Priča
je pobjednički tekst konkursa za najbolju novu bh. Dramu, koju je
napisala Lana Bastašić. To je priča o mladiću koji se budi na drugom
svijetu, nesvjestan svoga imena, porijekla, kulture, tradicije, jednom
rječju identiteta .U potrazi za tim istim identitetom, mladić se susreće
sa raznim ideologijama i likovima koji su neki od njih izmišljeni a
neki su stvarni. Likovi iz naše bliže prošlosti kao što su Hitler, Karl
Marx, Mali princ i Oscar Wilde, pokušavaju da ga vrbuju na svoju stranu,
te da ga svrstaju u svoj tor.
U
suštini, ovo je jedna priča o velikoj borbi za očuvanjem statusa
nesvrstanog pojedinca, što je za mene jedina ispravna opcija u ovom
svijetu raznoraznih opcija, od kojih ni jedna nije ispravna. Kroz
predstavu našeg glavnog lika ili kako ga oni zovu “X”, svi likovi
pokušavaju na bilo koji način da ga svrstaju, čak i likovi poput Karla
Marxa i Hitlera, koji su jedan protiv drugog po svojoj ideologiji, no na
koncu je njima jedino važno da ga svrstaju.
Ipak,
na kraju su oni svi u istom taboru, kao što je i trenutna situacija u
našoj državi. Sve političke stranke, lijeve ili desne opcije, strane
organizacije, nevladine organizacije, sve su istom toru, u okvirima
Bosne i Hercegovine.Svi ljudi imaju potrebu da pripadaju nekome, ne
shvatajući da im ta pripadnost neće donijeti nikakvu korist a da je ona
zapravo veoma štetna po budućnost našeg društva. Time se Bosna i
Hercegovina dijeli na mnogo više slojeva, nego što su to tri nacije,
religije, vjere i etničke skupine.
Kada je rođen lik kojeg žele da svrstaju, kojoj generaciji pripada?
Kao
jedan od glavnih likova u predstavi, njemu je tridesetak godina.
Odlučili smo da to postavimo tako, budući da pričamo o jednom mladom
čovjeku za kojeg još uvijek ima budućnosti, i koji je dovoljno dugo
patio, da bi osjetio sve probleme koje ima naše društvo, ali ima još
barem pola života da sve okrene u svoju korist, i živi sretniji život,
kako on, tako i svi ostali mladi ljudi kojima je prvenstveno namijenjena
ova predstava, koja ih kroz formu bajke educira, komunicira s njima,
podučava, i na pomalo romantičan način uvodi u taj svijet, koji pokazuje
da stvari mogu bolje izgledati.
Pretpostavljamo
da se radi o generaciji 80-tih godina, rođenoj u nekim drugim
vremenima, društveno-političkim okruženjima i ideologijama, pa stoga u
današnjem vremenu ista generacija kojoj i vi pripadate, na neki način
boluje od krize identiteta?
Kriza
identiteta je započela sa roditeljima, koji su se odvojili na razne
skupine po personifikaciji, i koji su na svoju djecu samim njihovim
rođenjem, prenijeli tu bolest dijeljenja, zapravo na svoju djecu su
prenijeli nažalost, i to da je bitno ko je ko, i čiji je ko, pitanja
koja se stalno provlače kroz našu predstavu. Oni su bespravno nametnuli
to breme, koje te generacije mladih ljudi nisu zaslužili da nose, pa
samim tim bespravno uništavaju budućnost države Bosne i Hercegovine.
Da
li bi ste se složili sa konstatacijom da je svaka ideologija poprilično
štetna po društvo, i kako pobjeći od tih principa koje nameću
ideologije? Kako i u čemu naći spas?
Treba
naći zajednički cilj a isti će da se manifestuje kao bolja budućnost
naše zemlje, treba podijeliti stvari, tako što ćemo ostvariti taj cilj,
kojim bi stvorili bolji i zdraviji ambijent za bh. društvo. Ono što će
nam definitivno pomoći je da prihvatamo jedni druge, i samim tim
prihvatanjem da pokušamo zajedno doći do cilja koji nam je svima isti.
Kakva je vaša vlastita perspektiva mladih umjetnika u Bosni i Hercegovini?
Koliko
je do države, toliko je i do mladih umjetnika. Ranije, prije nego što
sam počeo sa radom u Magacin Kabare-u, mislio da država uništava mlade,
te da mladi ne mogu ništa bez pomoći države. Prije mjesec dana Magacin
Kabare je napunio tri godine a to je autentični produkt mladih bh.
umjetnika koji su na čelu sa Zanom Marjanović, bez ičije pomoći ili uz
vrlo malo pomoći od strane zaduženih za tu vrstu podsticaja, uspjeli
napraviti nešto što funkcioniše i što je posjećeno, gdje ljudi vole da
dolaze i da uživaju u toj zdravoj atmosferi. Radi se ipak o jednom
svijetlom primjeru da mladi ljudi mogu sami uticati na društvo, ali i
uticati na bolju vlastitu budućnost.
Rekli
bi smo da se to može uzeti kao sasvim tačna konstatacija, i da bi ovdje
konačno mladi ljudi trebali shvatiti da nije sve do države, odnosno da
moraju sami da se pokrenu?
Živimo
u potpunom bezvlašću, gdje našu državu uništavaju svi politički
pojedinci, od najmanjeg, pa do najvišeg rangiranog. Prošlo je vrijeme
gdje je pojedinac bio žrtva društva. Sada je društvo žrtva pojedinca, i
mislim da smo svi mi pojedinačno zaslužni za sve ovo što se dešava. Ne
znam, da li je to što šutimo ili što ne želimo da govorimo, da li što
prešutimo stvari umjesto toga kada bih ja progovorio ili vi, pa se tomu
priključile još tri, četiri osobe, tako bi smo postali neka većina koja
želi dobro. Problem je što svi želimo dobro u svoja neka četiri zida a
nikako da shvatimo da to dobro može doći jedino ako izađemo i raširimo
te svoje zidove, koji će okupljati različite vrste ljudi koji žele to
isto dobro.
Aleksandar
Trifunović, urednik BUKE, je rekao interesantnu stvar prije par dana kada smo se
vidjeli, rekavši da je najveći problem kako u umjetnosti, tako i u svim
društvenim sferama, zapravo da lako otpisujemo ljude, zbog toga što se
ti meni ne dopadaš privatno a odličan si umjetnik ili političar a ja te
otpisujem. Mislim da smo sebični, i u potpunosti se slažem sa njegovom
konstatacijom, jer stvari trebamo gledati puno šire od toga kako se ko
meni sviđa, kako je neko obučen, te iz kakve kuće ti dolaziš, koliko
novca imaš, za koju stranku glasaš a na kraju krajeva i to pitanje: čiji
si?
Da
li se tu radi o staroj priči sarajevskog kompleksa, ako uzmemo u obzir
poznatu priču da Sarajevo nikoga ne poštuje i nikome ne odaje priznanje i
čast?
Ne
znam koliko je to sama priča o Sarajevu, jer se to lako multiplicira, i
da je isti primjer na svim gradovima u našoj zemlji. Sarajevo je
najveći grad u u našoj zemlji, tako da je taj problem malo izraženiji
budući da nekako izjedamo sami sebe, ali mislim da je taj problem na
većem nivou, problem između gradova, koji se ne vole, ali nisu ni dali
priliku jedni drugima da se zavole. Ista stvar postoji između entiteta,
koji bi mogli da sarađuju u sklopu Bosne i Hercegovine kao države.
Mislim da se to samo grana a Sarajevo je najbolji primjer tog problema.
Koji
je vaš poriv da sve ovo radite? Kako stvarate entuzijazam s obzirom na
činjenicu da ste tri godine jedan od vodećih ljudi u projektu Magacin
Kabare-a, radite predstave koje se poprilično bave ozbiljnim pitanjima
koje koče razvoj Bosne i Hercegovine, sve u svemu imate velike planove i
ambicije, ništa vas ne sputava?
Opet
ću reći, koliko postoji taj sarajevski kompleks, postoji ta sarajevska
sposobnost da sve ono što je grozno i katastrofalno oko tebe, da sve to
okreneš u svoju korist, bilo to nekim ludim inatom i entuzijazmom, kojim
na kraju krajeva opstaješ i živiš u ovom društvu. To je taj neki
urođeni poriv koji dobiješ, prisjetimo se da u Bosni i Hercegovini za
vrijeme rata se stvorilo i napravilo više stvari za kulturu, nego 20
godina poslije rata a bilo je 300 puta manje novca, jer se radilo iz
inata. Ja radim iz inata, ne želim postati dio utopije, ne želim
dozvoliti da nam glasniji i naizgled jači formiraju društvo. Okruženje u
kojem želim da nastavim svoj život je okruženje koje svojoj djeci
stvaram za bolju i zdraviju budućnost.
Što se tiče vašeg angažmana, veliki bi propust bio a da se ne osvrnemo na protekle tri godine rada Magacin Kabare-a?
Mi
smo od entuzijasta, od talentovanih ljudi iz raznih oblasti uspjeli
napraviti brend, jer smo pored svog posla, koji smo znali da radimo,
uzeli na sebe dužnost za još neka zanimanja, pa čak potpuno nespojive sa
našim primarnim zanimanjima. Odlučili smo da svoj entuzijazam kroz
zanimanja, za koja nismo bili spremni u tom momentu, pa ni učeni i
sposobni, dok nismo imali nikoga ko bi nam pomogao i usmjerio nas u
pravom putu, dakle, odlučili smo da sami pokušamo, i uđemo u taj svijet
produkcije, organizacije, pisanja tekstova, osmišljavanja, promocije.
Uspjeli smo da od jedne skupine umjetnika koji dijele isto mišljenje
napravimo brend, koji proizvodi pozitivne stvari za bh. kulturu,
stvarajući nove umjetnike koji će proizvesti danas ili sutra nešto novo
za naš kulturni život.
Možda
ovo pitanje zvuči neprikladno u ovom trenutku, no ima li Magacin Kabare
takve planove, vizije i ambicije, da napravi nešto veliko kao što su to
uspjele napraviti mnoge druge organizacije u Sarajevu koje se bave
promocijom kulture i umjetnosti?
Magacin
Kabare je kroz svoj rad u ‘Caffe clubu Gogo’ ustanovio novi pogled na
teatar, uveo novu umjetničku formu na kulturnom polju Bosne i
Hercegovine, i u tom segmentu namjeravamo ostati kao mjesto na kojem se
produciraju veoma zabavne predstave koje kritikuju naše društvo.
Istovremeno, razvijajući i radeći sa mladim generacijama, kroz mali
magacin Kabare, na kojem već ima oko 80 polaznika koji se uče glumi,
režiji, dizajnu a na isti način kako smo i mi počeli. Napravili smo
platformu u kojoj mladi ljudi od 6 do 14 godina mogu da se bave tim
stvarima i da sami kreiraju i stvaraju svoja umjetnička djela. Pored
toga, razvijamo prvu web seriju “Patriot”, tako da logični rast Magacin
Kabarea je da od malih priča pravi i velike filmske priče, serije, sit
come..
Šta
možemo očekivati od vas u bliskoj budućnosti? Za šta ćete se odlučiti,
hoćete li biti isključivo pozorišni reditelj ili ćete se posvetiti
filmskoj industriji?
Nemam
puno vremena da se odlučim, jer nakon premijere predstave “Bajka koju
idiot priča”, započinjem snimanje dugometražnog filma sa svojim kolegama
Sašom Peševskim i Nevenom Samardžićem u “Refresh” produkciji. Toće isto
tako biti vrlo interesantan projekat a radi se o pristupu i pogledu tri
mlada reditelja.
Nije se dugo desilo da na istom filmu rade tri reditelja?
Pa
nas trojica smo od prve godine najbolji prijatelji, tako da je logično
da naš prvijenac bude zajednički. Ekipa iz „Refresh“ produkcije je to
prepoznala i na naše zajedničko zadovoljstvo smo ušli u taj projekat.
Profesori sa Akademije scenskih umjetnosti za vas kažu da ste vi generacija koja obećava?
Sjećam
se da je to bilo na prvoj godini, pa se nadam se da barem kroz sve što
radimo a bitno je napomenuti da je Saša Peševski prvi čovjek malog
Magacin Kabarea, dok Neven Samardžić isto tako stalno režira nove
predstave, odnosno mi na neki način sve to što su isti profesori uložili
u nas kroz školstvo, mi se trudimo da opravdamo i prenesemo na druge
ljude. Hoću reći da se nadam da i danas misle isto tako.
Bilo
bi najbolje ovaj intervju završiti tako da se vratimo na sami početak,
gdje smo razgovarali o krizi identiteta a kroz tok razgovora vidljivo je
da vi uopšte nemate taj problem. Šta to znači? Da vjerujete u sebe,
radite na vlastitim planovima i ambicijama, ostajete ovdje, i ne želite
da napustite ovu zemlju?
Upravo tako!
Tekst je preuzet sa Federalna.ba