Vedrana Rudan jedna je od rijetkih žena koje ne treba posebno predstavljati. Bez dlake na jeziku, otvoreno i direktno, ona ponajbolje prezentuje samu sebe dajući si tako, kako kaže, pravo da piše ono što misli. Zbog takvog stava ne može pisati niti za jedne novine, pa svoje stavove „prodaje“ na www.rudan.info. Samo pisanje doživljava kao psihoterapiju, a ne kao borbu za narodna prava.
„Nisam hrabra, samo pišem onako kako moram. Promijenila bih se da mogu. Da pišem kako drugi pišu imala bih dobar honorar, odlične veze, pa mi dijete ne bi radilo odvratan posao. Žao mi je što sam takva kakva jesam“, u prepoznatljivom stilu objašnjava poznata hrvatska kolumnistica i književnica.
– Kada su se nezavisno novinarstvo i sloboda govora pretvorili u incident?
Kad je ovim prostorima, mislim na „regiju“, “region“, pitaj boga kako se sve ne zove bivša Jugoslavija, zavladala „demokracija“.
– Roman „Kosturi okruga Medison“ se bavi temom koja je općepoznata svakoj ženi, ali nekako je u suprotnosti sa našim tradicionalnim odgojem u kojem nema mjesta kritikovanju bilo čega što nam je majka ostavila u nasljedstvo, pa makar to bile i traume iz djetinjstva. Kako ste pomirili ta dva svijeta u sebi?
U mojim knjigama su majke često problem, ali samo zato jer se nikad ne usprotive ocu. Muškarci kroje žensku sudbinu, mlate nas, ponižavaju, određuju nam plaću i, govorim u Hrvatskoj, ubijaju. Ako Hrvati godišnje ne ubiju osamdeset žena, ništa nisu učinili.
– „Poznati po tome što su poznati“, kako ih Vi volite zvati, su preuzeli estradnu scenu. Mislite li da će ovaj pogrešan sistem vrijednosti još dugo trajati i odgajati neke nove generacije?
Žalosno je ako mislite da „poznati po tome što su poznati“ odlučuju o bilo čemu. Oni su figure u rukama vlasnika medija. Mediji odgovaraju političarima, političari krupnom kapitalu. Krupnom kapitalu više odgovara da mediji zaglupljuju narod tekstovima o tome kako napumpati sise bez hiljadu zašto, golim sisama buduće engleske kraljice, kako depilirati međunožje bez paklenih bolova, produžiti đoku… Bolje da narod more prave brige, nego da mu neko kaže da živi poput psa lutalice i da će se čitav život boriti da iz kontejnera, jednog dana, najzad izvuče neoglodanu kost.
– Zašto su kod nas tabu-teme sve ono što više nigdje na svijetu nije tabu?
Ne mislim da smo dugačiji od drugih. Živimo u vrijeme planetarne neslobode tako da je potpuno svejedno da li nam neko dere kožu u Njujorku ili Sarajevu. I kod vas i kod nas i u Vašingtonu i Berlinu postoje iste tabu-teme. Primjerice: zašto su svi muslimani „teroristi“, zašto ne možemo saznati istinu o Gazi, zašto Ameri bespilotnim letjelicama gađaju svakoga ko im padne na pamet, koliko ima cijinih zatvora u Evropi… Čitav je svijet u šapama nekoliko multinacionalnih kompanija tako da imamo sreću – sve svjetske tabu-teme i naše su tabu-teme. „Postali smo svet“, govorilo se nekad u jednoj reklami dok smo živjeli u Jugoslaviji.
– Da li se slažete sa onom Frojdovom da je seks korijen svega?
Ko je Frojd? Ako je taj meni nepoznati gospodin to zaista rekao, ja se s njim u ovim godinama ne slažem. Draži mi je dan bez glavobolje, nego orgazam velik poput kuće.
– Nemate sreće u kritikovanju filmova sa temom bh. tragedije i svaki put u BiH izazovete lavinu osuda.
Prvi put čujem da izazivam „lavinu“ osuda. BiH je šarena zemlja. Ko me osuđuje? Čudim se kako niko ne vidi da je Žoli intelektualno nevino biće koje svijetom hoda okruženo raznobojnom djecom čija imena sigurno ne zna napamet. Ona je ambasadorica UNICEF-a, slika se okolo držeći u rukama dječicu u čijim očima ima mnogo muha, ali su njene uvijek vrhunski našminkane. Ne vjerujem ni njoj ni njenom filmu s kojim ona nikakve veze nema. Nisam ga gledala, ali kad sam čula kako govori da su „Srbi dobar narod“, zaista mi se okrenuo želudac.
– Smatrate li da će BiH ikada profunkcionisati kao država uprkos različitim interesima vladajućih elita?
Nikada. Ne uzbuđujte se. Živimo u svijetu u kojem ne postoje države. Nema granica za Koka – Kole.
Tekst je preuzet sa urbanmagazin.ba