Tradicija je plemenskim zakonima utvrđena u 15. vijeku, i predviđa da
porodice koje su u bitkama mnogo stradale i izgubile sve muške
nasljednike mogu da odrede najstariju ćerku da preuzme dužnost muške
glave porodice. Burneše sijeku kosu, odjevaju se u mušku odjeću, i
preuzimaju sve dužnosti i poslove muškarca koji upravlja porodicom. Za
razliku od ostalih žena, dopušteno im je da piju, puše, nose oružje i da
se ravnopravno druže sa drugim muškarcima. U zamjenu za ove muške
privilegije, burneša (doslovno: on-ona) mora trajno da se odrekne
ljubavnog života i da provede život u celibatu. Albansko ruralno društvo
smatra da jedino tako može istinski da živi kao muškarac.
Za porodicu je deda Ćamil
Ćamile Stema (92) kao burneša živi od svoje 20. godine. Preuzimanje
ove obaveze bio je jedini način da nakon očeve smrti naslijedi porodičnu
zemlju i da zaštiti devet mlađih sestara. Tako je postala zakleta
djevica. Većinu života provela je sama, a sad je posljednja burneša u
planinskom seocetu Baraganeš. Na pitanje kako doživljava sebe, odgovara:
“Mislim da sam uvijek bila i muškarac i žena”.
“Mislim da sam oduvijek bila i mupškarac i žena”: Ćemile ispred svojih slika iz mladosti
Ovakav život ne djeluje baš privlačno, ali u konzervativnim krajevima
na sjeveru Albanije, gdje žene ne mogu da se zaposle, pa čak ni da voze
automobil, to je, međutim, jedini način da život prožive u relativnoj
slobodi.
Prema drevnom kodeksu, žena se opisuje kao “vreća načinjena da traje
dok živi u kući svoga muža”. Stoga su mlade žene čak i same birale da
žive kao virdžine, da bi izbegle da već kao tinejdžerke budu udate za
trostruko starije muškarce i osuđene na doživotnu poslušnost i težak rad
u domaćinstvu.
Dijana Rakipi (59) je u 17. godini odlučila da bude burneša. Oduvijek
je više voljela da se igra sa dječacima, a sudbina žene nikad je nije
privlačila.
– Nikad se nisam silila da budem muškarac. Moj životni put dao mi je
izgled muškarca i snagu muškarca. Za mene nije bilo drugog izbora. Žene u
Albaniji su u to vrijeme bile mnogo podređene i samo muškarci su smatrani
jakim. Ni za čim ne žalim – kaže ona.
Zbog relativne slobode, ili transrodnog identiteta, neke žene same biraju ulogu virdžine
Hajdari, 86-godišnja burneša koja je počela da se oblači kao muško
već sa 6 godina, jer se nikada nije osjećala kao djevojčica, od majke je
dobijala batine i lijepe ženske haljine. Tek u 12. godini, kada je otac
dao pristanak, dozvoljeno joj je da živi kao muškarac. Na pitanje da li
bi i muškarcu bilo moguće da živi kao žena, Hajdari kaže:
-Ako bi se dječak oblačio i ponašao kao djevojčica, to bi bilo ponižavajuće. Zaslužio bi dobre batine.
Na kraju krajeva, ipak prilično usamljen život.
Nasuprot pretpostavkama nekih novinara, koji im već godinama
postavljaju to pitanje, burneše energično demantuju da su neke od njih
zapravo samo prerušene lezbijke.
– Bog mi je dao to što jesam, i tako živim. To nema nikakve veze s
lezbejstvom. Ako me budete poredili s lezbijkama, ima da vas išutiram- ,
kaže Haki (71).
Uprkos očiglednim prednostima, kada se svi računi svedu, život
burneša je prilično usamljen. To je tradicija koja izmumire. Procjenuje
se da ih je na svijetu ostalo samo još nekoliko desetina, i da će se i
preostale uskoro preseliti u legendu.