Veliki društveni prosvjedi u više gradova Bosne i Hercegovine
mnogima su izgledali kao ostvarenje političkih poruka što ih u svojim
pjesmama već godinama – a posebno na dva posljednja albuma, “5 do 12” i
“Apsurdistan” – šalje najpoznatiji bosanskohercegovački bend “Dubioza
kolektiv”, koji u posljednje vrijeme puni sportske dvorane u više
susjednih zemalja. S članovima benda razgovaramo o uzrocima i
posljedicama “bosanskog proljeća”.
Kako
ste doživjeli velike prosvjede na ulicama gradova Bosne i Hercegovine?
Je li se ovo na trenutak vratio Walter iz vaše pjesme?
DK:
Jako nam je drago da smo sudjelovali na prosvjedima i vidjeli sve na
licu mjesta, svatko u svojem gradu. Vlast se godinama pravi gluha i
nijema na probleme građana i inzistira isključivo na priči o obrani
“vitalnih nacionalnih interesa” etničkih grupa koje navodno predstavlja,
dok istovremeno dovršava pljačku svega što je iole vrijedno u državi.
Na isti način vas u Hrvatskoj brane od ćirilice i gay brakova, dok vas
svi skupa, i desnica i ljevica, pljačkaju i guraju sve dublje u dužničko
ropstvo. Na ulice Bosne i Hercegovine ove se zime vratio gladan narod i
poručio da mu je svega dosta.
Je li vas iznenadio nasilni karakter prosvjeda?
DK:
Poslije svih nenasilnih protesta gladnih i obespravljenih građana, koje
su političari godinama posprdno gledali kroz prozore zgrada
institucija, potpuno je normalno da će netko baciti kamen i razbiti taj
prozor, zajedno sa samozadovoljnim osmijehom iza njega.
Nasilje
je bilo neophodno kao čin simboličnog rušenja sistema koji je
upropastio živote većine građana i, samim time, izgubio svaki
legitimitet. Taj je čin otvorio prostor za započinjanje dijaloga na
potpuno novim osnovama. Plenumi građana rezultat su ovakvog razvoja
događaja – oni su najsvjetlija točka u poslijeratnom razdoblju i bude
nadu da nije sve tako crno.
Je li ovo u Bosni i Hercegovini monoetnički ili multietnički bunt?
DK:
Etnički predznak nema nikakve veze s ovim prosvjedima. Na prosvjedima
se pojavio transparent na kojem je pisalo “Trbuh revolucija”. Ovo je
naprosto pobuna gladnih, a glad ne poznaje naciju.
S obzirom na to da članovi benda dolaze iz dvije države, tri kantona i
četiri grada (Sarajevo, Zenica, Mostar i Beograd), gledate li slično na
“bosansko proljeće”?
DK: Svima
koji su svojim očima vidjeli makar djelić ove priče jasno je da nije
riječ ni o kakvoj uroti s nacionalnim predznakom, nego o građanskom
buntu koji je uzrokovan stvarnim problemima s kojima se svi građani BiH i
regije susreću. Svi mi iz benda vidjeli smo u svojim sredinama dio ove priče i iskustva, i mišljenja su identična.
U hrvatskoj javnosti odjeknula je vaša reakcija na tekst Janka Bekića
koji je u Jutarnjem listu ustvrdio da su ovo dominantno bošnjački
prosvjedi, kao što je i vaš bend dominantno bošnjački. Vi ste na to
kazali da su takvi stavovi “dominantno šupački”. Pretpostavljam da i
dalje stojite iza toga?
DK:
Kada nas netko pokuša na silu smjestiti u neki od nacionalnih torova,
nama se nakostriješi svaka dlaka na guzici. Mi jednostavno ne prihvaćamo
takav način prebrojavanja krvnih zrnaca, pogotovo kada se time pokušava
manipulirati i skrenuti pažnja s bitnih stvari.
No, u prvom dijelu tog teksta autor spominje vaš bend kao mogući “glas
javnosti”, koji je i potaknuo ove demonstracije. Recimo, još 2010. ste
objavili “Waltera” i stihove: “Al’ nećete na vlasti vječno biti/ Svi
drugi su gladni, a vi ste siti/ Sprema se oluja, dosta bilo je suše/
Gledaću s merakom kako snovi vam se ruše.” Oluja je stigla – osjećate li
se suodgovornima ili suzaslužnima za ovo “događanje naroda”?
DK:
Osjećamo se dijelom ovog protesta, kao što se osjećamo dijelom svakog
protesta u kojem smo sudjelovali u posljednjih deset godina. “Događanje
naroda” nije izazvao ni jedan pojedinačni stih, nego nagomilano
nezadovoljstvo. Mi smo samo pisali o onome što vidimo. Ne treba biti
veliki prorok da bi se vidjelo da ljudi neće još dugo šutjeti i trpjeti.
Kako ste doživjeli posjet hrvatskog premijera Zorana Milanovića Mostaru
i poruku “Marš kući!” koju mu je uputila sarajevska redateljica Jasmila
Žbanić?
DK: “Socijaldemokrat”
Milanović je, umjesto da podrži obespravljene radnike, odlučio u
Mostaru tješiti “uplakanu” desnicu, pokušavajući sebi osigurati njihove
simpatije i pokoji glas na idućim izborima. Vidjeli smo da mu je neki
dan zbog toga u Hrvatskom saboru aplaudirala krajnja desnica za vrijeme
diskusije o potrebi stvaranja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini.
Takvo “ljevičarsko” beskičmenjaštvo ne zaslužuje ništa drugo osim jednog
“Marš!”. Imamo jako puno prijatelja u Hrvatskoj, pa likove kao što je
Milanović radije ne bismo slali kući, nego rekli “Marš negdje jako
daleko!”.
Je li u Bosni i Hercegovini
bolje biti Hrvat, Srbin ili Musliman, kako se ironično pitate u pjesmi
“Tranzicija” s novog albuma “Apsurdistan”?
DK:
Pjesma kaže: “Tranzicija uspjela, pacijent je podlego, ostao je izjeban
ko god nije pobjego.” Zahvaljujući stalnom inzistiranju na
nacionalističkoj priči, jako puno ljudi misli da je danas najzajebanije
uopće biti u Bosni i Hercegovini, kako god se netko zvao.
U istoj pjesmi velite da ovo što živimo nije kapitalizam, nego
feudalizam. Znači li to da ste ipak donekle otvoreni prema kapitalizmu?
DK:
Svi smo, sviđalo nam se to ili ne, integrirani u sistem globalnog
kapitalizma i svi skupa se osjećamo više kao kmetovi koji služe
feudalnoj eliti nego kao slobodni ljudi. Mi praktički još uvijek živimo u
jednopartijskom sistemu. Ako pogledamo programe stranaka koje su na
sceni u Bosni i Hercegovini, a još više u Hrvatskoj, vidjet ćemo da svi
nude potpuno iste programe, samo je logo na zaglavlju drugačiji. Ni
jedna stranka na sceni ne dovodi u pitanje globalnu neoliberalnu
kapitalističku ideologiju.
Što će biti dalje s prosvjedima u Bosni i Hercegovini?
DK:
Protesti se nastavljaju svakodnevno kao oblik pritiska na vlastodršce. U
isto vrijeme u više se gradova održavaju plenumi koji artikuliraju
konkretne zahtjeve prema vlastima i sada je ključno da se ustraje na
tome da se ti zahtjevi ispoštuju. Ako se i u jednom ključnom aspektu
ostvari vidljivi pomak nabolje, to će biti dokaz da ovaj, za naše
prostore potpuno novi, oblik demokratskog djelovanja itekako ima smisla.
Vladajući političari našli su se u
neobranom grožđu jer se sve ovo ne uklapa u matricu na koju su navikli.
U svim režimskim dupeuvlakačkim medijima pokušavaju na sve načine
diskreditirati proteste i plenume, i nadaju se da će im ta taktika
osigurati da prežive do listopadskih izbora.
Mislite li da će vladajuće politike uspjeti u tome?
DK:
Oni se nadaju da je tih par mjeseci do izbora prekratko vrijeme da se
oforme ekspertne nestranačke kantonalne vlade, na čemu inzistiraju
plenumi građana. Čak i ako se te vlade oforme, nekoliko mjeseci do
idućih izbora kratko je vrijeme u kojem bi se trebalo popraviti nešto
što stranke na vlasti sustavno uništavaju dva desetljeća. U eventualnom
neuspjehu plenuma oni vide svoju šansu da još jednom dokažu kako samo
oni imaju legitimitet da pljačkaju “svoj” narod.
Kakav god bio krajnji ishod, neke su se stvari već radikalno promijenile i građani su dokazali da su politički puno zreliji od profesionalnih političara.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije