Neumitna činjenica koja kaže da su ljepota, istina i zlo tako
savršeno isprepleteni, otvara logično pitanje- kakve su onda u svemu
tome naše mogućnosti izbora? Precizan odgovor u stvari ne postoji, jer
moralna bezobličnost svijeta koji nas okružuje, nažalost se mora
shvatiti i prihvatiti kao zakonitost, tako da tek sa tog polazišta sami
gradimo svoju slobodu i stavove. Opisati takve, ponekad vrlo apstraktne
situacije, riječima i muzikom mogu samo izuzetno nadareni ljudi. Jedan
od njih je neosporno Randy Newman, američki „rok- slikar“, koji za svoje
slike ne koristi platna i boje, već riječi i note. Razlažući lične
impresije u svojim pjesmama-minijaturama, dozvolio je i nama da
učestvujemo kao pažljivi slušaoci u priči koja u stvari nema kraja.
Dokaz kako su jednostavne stvari i te kako komplikovane, a opet
kristalno jasne i čiste, u svoj svojoj kontradiktornosti Randy Newman
dovodi do savršenstva čak i u pjesmama koje traju manje od tri minuta.
Ipak njegov „kist“ je u puno slučajeva, umočen u „gorku i oporu boju“,
što površnog slušaoca može navesti na pomisao da se radi o patetici i
nepotrebnom pretjerivanju. Ipak, ako uspijete da se poistovijetite sa
bilo kojim likom ili situacijom iz bilo koje Randyjeve pjesme, budite
sigurni da to možete zahvaliti prvo Newmanu a tek onda sebi i svojoj
mašti.
Opor i drzak, kontroverzan i senzibilan, Newman ne želi da mijenja
svijet, on samo o njemu pjeva, jer ga smatra neodoljivo šašavim i
krajnje neudobnim za sve one koji ga preozbiljno shvataju. Njegov
ironični podsmijeh u većini pjesama nije licemjeran, već služi kao
balans prema postojećim svakodnevnim užasima- uostalom kao što su i u
životu takve situacije manje-više izbalansirane, s tim da to Newman radi
puno bolje nego bilo ko drugi.
OTPLOVI „Uspentraj se ovamo, crnčiću moj/
Otplovićeš sa mnom/ Preći ćemo začas moćni okean i stići na vašar u
Čarlston Beju…“ („Sail Away“)
Randall Stuart Newman rođen je u New Orleansu, Louisiana,
28.novembra 1943 godine, a odrastao u Los Angelesu, California. Sa
pedigreom nasljednika dinastije asova filmske muzike (njegov stric
Alfred je bio dobitnik „Oskara“) Randy Newman upisuje Muzičku akademiju
na Univerzitetu u Los Angelesu, odsjek klavir. Sa sedamnaest godina
Randy je već bio profesionalni kompozitor, a kada mu je njegov prijatelj
Lenny Waronker pomogao da dobije ugovor sa „Reprise Records“, Newman
napušta studiranje i to samo jedan semestar prije diplomiranja.
Zapošljava se u izdavačkoj muzičkoj kompaniji, da kako je sam govorio,
pišući pjesme za druge brzo zaradi novac. Newmanove pjesme proslavili su
između ostalih, Judy Collins i UB 40 („I Think It’s Going To Rain
Today“), Nina Simone („Baltimor“), Alan Price ,član grupe „The Animals“
(„Simon Smith And His Amazing Dancing Bear“), Three Dog Night i Tom
Jones („Mama Told Me Not Come“), Joe Cocker, Tom Jones i Etta James
(„You Can Leave Your Hat On“), Bonnie Raitt i Blue Brothers („Guilty“),
The Allman Brothers Band i Ray Charles („Sail Away“), Ringo Starr („Have
You Seen My Baby?“), OMC („I Love L.A.“) a 1970 godine Harry Nilson
je snimio kompletan album Newmanovih pjesama „Nilsson Sings Newman“.
Kada je zaradio dovoljno, Newmanu je zasmetalo kako njegove pjesme zvuče
u izvođenju drugih, pa ih je sam počeo snimati.
Šira, ali opet probrana i uostalom prefinjena publika saznala je
za Randy Newmana 1968 godine, nakon izlaska njegovog debi albuma „Randy
Newman (Creates Something New Under The Sun)“, koji je „nalazio“ svoje
slušaoce polako, ali sigurno. Tek dvije godine kasnije projekat „12
Songs“, od strane Newmana zamišljen tek kao skup probnih snimaka,
postavlja stvari na svoje mjesto, da bi „Live“ iz iste godine i ostatak
svijeta upoznao sa Newmanom. Kritičari su bili zatečeni „dubinom“
njegove muzike i kvalitetom tekstova, da bi klasik sa istoimenog albuma
iz 1972 godine, „Sail Away“, vrlo upečatljiva pjesma koja govori o
jednostavnoj, savršeno ostvarenoj ideji da se nešto tako užasno kao
ropstvo može započeti u idiličnoj i rajskoj atmosferi Afrike, te
kontroverzni i briljantni album „Good Old Boys“ (1974) na kojem
pokazuje trajnu ljubav za malog čovjeka upletenog u mrežu ortodoksnog,
rasističkog juga, učvrstili pozicije Randy Newmana kao izuzetnog i
nesvakidašnjeg rok umjetnika. Vrhunac karijere postiže 1977 godine
albumom „Little Criminals“, nudeći svojim fanovima dvanaest božanski
nevjerovatnih pjesama, koje i danas zvuče vrlo svježe i aktuelno.
Neminovno „usporavanje“ uslijedilo je albumom simboličnog naslova „Born
Again“ (1979) sa neobičnim omotom na kojem je Newman bio našminkan u
stilu grupe Kiss sa dolarskim simbolima na licu, a intrigantnu cjelinu
ploče zaokružila je sarkastična „It’s Money That I Love“.
SITNI KRIMINALCI „Kratki ljudi nemaju razloga da
žive/ Oni imaju male ruke i male okice/ Oni se motaju unaokolo/
Pričajući velike laži…“ („Short People“).
Album „Little Criminals“ (deveto mjesto USA liste albuma)
predstavlja Newmanovu – na njegovo veliko iznenađenje, neočekivanu
komercijalnu prekretnicu, zahvaljujući prvenstveno pjesmi „Short
People“, hit singlu koji je dospio do drugog mjesta američke Top 10
liste. Ironična minijatura i briljantna satira, pjesma koja otvara
album, „Short People“ po temi je vrlo uobičajena za Newmanov stil, koji
se specijalizovao da pjeva o „normalnim stvarima“ kao što su starost,
siromaštvo, okrutnost i rasizam, ne štedeći usput ni sebe ni svoje
slušaoce: „Niski ljudi su isti kao vi i ja (budale su kao ja)/ Svi ljudi
su braća/ Sve dok ne izdahnu (ovo je čaroban svijet)…“ („Short
People“). Odluka o zabrani emitovanja ove pjesme na radio stanicama u
državi Maryland nije previše pogodila Newmana, koji je na svojim
koncertima, nakon izvođenja „Short People“ sarkastično priznavao
publici: „Stvarno mrzim niske ljude. To je istina.“
„You Can’t Fool The Fat Man“ bravurozna sličica „situacije“ dvojice
slučajnih uličnih sagovornika, bogato obojena zvukom Randyjevog klavira
odličan je uvod u naslovnu temu albuma: „Zašto si se vratio?/ Mislili
smo da ćeš ostati sa svojim finim prijateljima/ Samo nam još fale tvoje
narkomanske brljarije/ Opet ćeš nas zakopati!/ Skloni to đubre sa mog
stola/ Skloni kaput sa mog čiviluka…“ („Little Criminals“). Kao
direktna kritika američkog potrošačkog društva i svih usputnih
posljedica, trominutna, briljantno otkačena „Little Criminals“ ostavlja
mnogo prostora za razmišljanje i na neki čudan način učestvovanje u
„problemu“, potvrđujući tezu o Newmanovoj iznimnoj sposobnosti
„prebacivanja tereta“ na relaciji pjesnik- slušalac: „Nećemo dozvoliti
da nam jedan jeftini narkoman rasturi naš srećni dom/ Jer samo što nismo
uspjeli/ Samo što nismo ufurali u elitu“ („ Little Criminals“ ).
Veličanstveno tužna, „Texas Girl At The Funeral Of Her Father“,
obavijena prigušenim gudačima, sa škrtom klavirskom podlogom i savršeno
uklopljenim Randyjevim glasom u tri strofe i tek dva minuta i 40 sekundi
plijeni svojom snagom i „nepodnošljivom“ jednostavnošću: „Pjevam tužnu
pjesmu za dobrog čovjeka/ Pjevam tužnu pjesmu za sebe/ Pjevam tužnu
pjesmu za mornara/ Hiljadama milja daleko od mora…“ („Texas
Girl…“). Nakon „Jolly Copers On Parade“, relaksirajuće vinjete o
naivnim dječačkim maštarijama, slijede dva, možda najljepša broja na
albumu- impresivna „In Germany Before The War“ inspirisana filmom „M“ ,
klasikom Fritza Langa iz 1931 godine, te satirično- patriotska „Sigmund
Freud’s Impersonation Of Albert Einstein In America“. Newmanovo
pesimističko viđenje „umirućeg američkog grada“ oličeno u svakom stihu
sporovozne „Baltimore“ (po mnogim rok kritičarima, jedan od najboljih
Newmanovih aranžmana) vodi nas, nakon sjetne „I’ll Be Home“ prema
tipičnoj Eagles pjesmi- diskretno country obojenoj „Rider In The Rain“,
sa briljantnom gitarom Joe Walsha, prepoznatljivim Eagles harmonijama i
pratećim vokalima Glenna Freya i Dona Henleya. Finiš pripada
„ljepljivoj“ bluz baladi „Kathleen“ a album zatvara klasična Newmanova
minijatura „Old Man On The Farm“ (samo Randyjev glas i klavir) – „Dame i
gospodo izvin’te/ Što straćih ovol’ko tinte/ I što moj nastup nije
bolji/ Al’ mi je takav baš po volji“.
Reakcije rok kritičara nakon izlaska albuma su bile dijametralno
suprotne, ali većina se složila da je ploča „Little Criminals“ pokazala
svu raskoš Newmanovog talenta, potvrđujući ga kao jednog od vodećih
živućih autora. Njegovi uglađeni, fino ironični tekstovi, nadopunjeni
rafiniranom muzikalnošću bili su perfektan balans između žestine i
burleske- što je opet bila kombinacija koja nikoga nije mogla ostaviti
ravnodušnim. Izuzetan doprinos kompaktnosi ove ploče dali su tadašnji
članovi mega popularne grupe „Eagles“ (mega- seller album „Hotel
California“ izašao je godinu ranije) Joe Walsh, Glenn Frey i Don Henley a
vrlo nadahnutu produkciju potpisali su Lenny Waronker i Russ Titelman.
U ZEMLJI SNOVA Narednu dekadu, Newman koristi
uglavnom za pisanje filmske muzike i rjeđe snimanje sopstvenih albuma.
Od ukupno šesnaest nominacija za prestižni „Oskar“, prvu je zaradio već
1981 godine za film „Ragtime“ Miloša Formana. Nakon opuštajućeg albuma
„Trouble In Paradise“ (1983), Newman radi muziku za film „The Natural“,
te za nju 1984 godine dobija vrlo cijenjenu nagradu „Grammy“ i još
jednu nominaciju za „Oskara“. Radeći i dalje neumorno , nakon koncertnog
albuma „Live At The Odeon“ (1986), te kompilacije „Lonely At The Top“
(1987), 1988 godine objavljuje „Land Of Dreams“, po nekim kritičarima
do tada najličnije i najsnažnije Newmanovo djelo, koje je na pravi način
zatvorilo vrlo plodnu deceniju ovog izuzetnog umjetnika. Ipak tek u
devedesetim, Randy ubire plodove upornog i kvalitetnog rada na filmskoj
muzici. Slijede nagrade „Emmy“ za pilot epizodu serije „ Cop Rock“ te
čak tri „Grammyja“ za dječije filmove „Toy Story 2“, „ A Bug’s Life“ i
„Monsters Inc“. Ni odrasla publika nije bila uskraćena, tako da 1995
godine izlazi dosta tamno obojeni album „Faust“ koji je uključivao
sjajne izvedbe muzičkih veličina poput Dona Henleya, Bonnie Raitt, Linde
Ronstadt i Jamesa Taylora. Impresivna četvorostruka kompilacija
„Guilty; 30 Years Of Randy Newman“ izlazi 1998 godine, da bi već
naredne, svjetlost dana ugledao sjajni „Bad Love“ ostvaren u saradnji sa
izuzetnim producentom Majklom Fromom. Najzad, nakon dvije kompilacije
„The Best Of“ i „Anthology“, 2003 godine izlazi maestralni „Songbook
vol.1“ na kojem pjesme nisu hronološki poredane, već „organizovane“
tako da album izgleda kao izuzetna umjetnička cjelina.
Poznatu tvrdnju kako konac uvijek djelo krasi, na svojoj koži je
osjetio i Randy Newman u prijatnoj martovskoj večeri 2002, primajući
konačno odavno zasluženi „Oskar“ i to za pjesmu „If I Didn’t Have You?“
iz filma „Monsters Inc “. Osam godina kasnije dobija nagradu „Emmy“ za
muziku i tekst pjesme „When I’m Gonne“ iz popularne televizijske krimi-
serije „Monk“, a 2011 godine Newman osvaja i svog drugog „Oskara“ za
najbolju originalnu pjesmu „We Belong Together“ iz filma „Toy Story 3“
te za kompletan soundtrack nagradu „Grammy“.
PRIGUŠENI ZVUK MOĆI Veliki prijatelj Randy Newmana
i njegov prvi producent, Lenny Waronker možda je dao najbolju
definiciju ovog vanserijskog umjetnika, nazvavši ga „kraljem
periferijskih bluz pjevača“, sugerišući i najširoj publici samu srž
onoga što Newman vrlo uspiješno i moćno radi nepune četiri decenije. U
vrlo inspirativnom eseju o Randy Newmanu „Svaki čovjek je slobodan“, iz
knjige „Mystery Train“, Grail Marcus kaže: „Ono što je Newman pozajmio
od crnih pjevača, njegove kolege iz rokenrola rijetko čak i primijećuju:
istraživačku strast, iskrenu agresivnost, melanholičnost nezatrovanu
samosažaljenjem i osjećaj za erotiku. Njegov mjesečarski karakter
sugerisao mu je lijeni, nejasni i prigušeni zvuk u kome se riječi
pretapaju jedna u drugu, a slogovi riječi umjesto odsječne
samodovoljnosti tipične za rok postepeno blijede dok sasvim ne uminu.
Slušajući Newmana imate utisak da se u toj mjeri plaši svoje
senzibilnosti da pokušava njome opteretiti publiku. Baš zbog toga on ne
pjeva o svojim junacima- pjeva umjesto njih, pa je veoma teško
ustanoviti njegovu distancu od pjesama i likova. Ipak, moglo bi se reći
da se najčešće dobro zabavlja, uprkos samom sebi“.
Zabavan, ali često i mračan i usamljen, Randy Newman je tipična i
itekako unikatna figura američke imaginacije- čovjek koji ne voli ono
što vidi, ali ga to baš iz tog razloga i te kako žestoko privlači,
čovjek koji se bori da ostane zdrav ukazujući na kontradikcije koje
drugi ljudi izbjegavaju. Trenutno, on možda na svojim plećima nosi teret
jedne vrlo oprečne verzije Amerike- iako to niko od njega nije
zahtijevao kao u slučaju, recimo Elvisa, Dylana ili Sly Stonea. Njegova
stvarna dužnost je da njegov teret, makar kako to paradoksalno zvučalo,
učini našim.