– Larisa, stvarate mi problem. Nazovu me novinari i, kad im kažem da već 20 godina ne dajem intervjue, kažu mi: “Kako, pa već ste pet puta govorili za “Avaz”?” – dočekao nas je legendarni Džoni Štulić kada smo ga u četvrtak pozvali u njegov dom u holandskom gradiću Hauten u blizini Utrehta.
A Džoni (61), koji se ionako oglašava veoma rijetko i vijesti iz svog zatvorenog svijeta daje na kašikicu, komunicirao je neko vrijeme s fanovima putem svog YouTube kanala, na koji je postavljao pjesme. No, u posljednje vrijeme i tu je aktivnost reducirao.
– J…. se sa zarezima. Nikad u životu nisam stavljao zareze. Stavljam zareze i nisam ih stavio kako valja. To je druga pismenost. Ozbiljno ti kažem, zarezi su potpuno druga pismenost. Jer, ne možeš ih stavljati uvijek po istom načelu. A zarezi spadaju u umjetnost. Ako ih krivo razumiješ, z…… se. Kao bilo šta što radiš, svako ima svoj stil – u svom stilu je Štulić, živa legenda rokenrola, otvorio ekskluzivni intervju za “Dnevni avaz”.
Sve što radite, što se mene tiče, spada u umjetnost.
– Pa, jeste. Ali, ne znači da je dobro.
Prošlo vrijeme
U BiH se dešavaju demonstracije, ljudi su na ulicama, nezadovoljni su. Vjerovatno ste nešto vidjeli na internetu, vijesti prenose svjetski mediji. Bili ste Jugoslaven… Kako na to gledate? Voljela bih čuti šta mislite o tome?
– Ne znam. Kao prvo, ja nisam bio Jugoslaven. Imao sam taj pasoš, kao svi ostali. Ali, to je prošlo vrijeme.
Mislim, bili smo u zajedničkoj državi.
– Nismo. Opet je isto. Kao što je i sad, i onda je bilo isto. Kakve sad ima veze to što sam stariji? Ne mogu da kažem da sam isti kao prije. To nije istina. A na neki način i jesam isti. Nešto sam vidio. Kratko. Ali, stvarno… Kako da ti kažem… Koliko Bosna ima entiteta?
Dva, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Ovdje, u Federaciji BiH, ima deset kantona.
– Nemam pojma… Ima ljudi koji su se time bavili 20 godina i vidiš gdje su došli. Ti očekuješ od mene da ja nešto znam.
Demonstrantima podrška stiže iz Beograda, Zagreba. Crnogorci najavljuju da će i oni izaći na ulice.
– J…. ti. Šta ja imam tu da kažem. Mene ionako niko ništa ne pita. Ne znam. Doslovce i bukvalno. Tih je događanja, u p…. materinu, od devedesete malo previše. I onda se događalo isto tako. Isto su bila takva pitanja. Šta sad, da kao pop govorim? Da kadim i da govorim kao pop: “Trebalo bi, valjalo bi…”
Ali, dosta ljudi cijeni Vaše mišljenje.
– Kao prvo, to je jedan proces. Nije to od jučer. Ništa nije od jučer, sve se nadovezuje jedno na drugo, drugo na treće, treće na četvrto. Smatra se da je u filmu, kada neki kadar nije dobar, rješenje u onom kadru ispred njega. Ako tako gledaš, onda dokle da se ide? Prema nazad? Vrijeme može da se smatra od prošlosti ka budućnosti, ali u isto vrijeme od budućnosti ka prošlosti.
Bavite se historijom.
– Da, i stao sam u posljednjih nekoliko mjeseci. I čini mi se, što sam dalje, sve se bolje osjećam. Tako da sam došao sve do mamuta. Prije 30.000 godina, tada ih je još bilo. Što je vrlo zanimljivo. Živjeti uz mamuta, to je bila velika industrija. Jer, mamut je davao i meso, i krzno, i kljove. To je značilo zdravi život na ledu.
Sve se mijenja
Koji je to kadar koji smo mi na ovim prostorima trebali ispraviti da se ovo ne bi dešavalo?
– Htio sam samo da kažem da tih kadrova sigurno ima ohoho. Sada, od nečega treba krenuti. A ne možeš se beskrajno vraćati do mamuta. Ali, ponekada kada se kaže “povratak korijenima”, onda se treba vraćati do mamuta. A nije ni mamut bio prvi na ovom bijelom svijetu. Šta je bilo prije mamuta? E, kad dolazimo do tih suštinskih, fundamentalnih stvari, kad stvarno treba razmišljati, niko za to nije bolje nadaren od Bosanaca.
Ne kažem da najbolje razmišljaju, oni vole da misle o tim dubokim stvarima. Bar sam ja tako primijetio u ono vrijeme, nemam pojma kako je sad. Vrijeme prolazi, ne stoji se.
Ljudi svakog dana u 12 sati izlaze pred Predsjedništvo BiH, traže ostavke.
– Nije to ništa novo. To se ne može izbjeći, uvijek s vremena na vrijeme nešto iskrsne. Ja stvarno ne pratim, nastojim što manje… Čim pogledam, izgubim volju za životom. Stvarno kao vrag od tamjana bježim od bilo kakvih savremenih zbivanja. Ništa mi se to ne dopada. Ovo što se događa u ovom bijelom svijetu, ništa mi se to ne dopada.
Šta je s Vašim novim uracima na YouTubeu?
– Prorijedio sam. Ukratko – ima ih i previše, a k tome, nisam sve narodne pjesme postavio. Ima ih još 30-40… Ali, to je stvarno preogromno i nisam uopće mislio da će to tako da bude. Sedamdeset posto sam postavio i ništa ne mijenja na stvari i ako se stavi još četrdesetak.
Jeste li osluškivali šta publika misli o tom Vašem potezu?
– Naravno da sam pratio. Muzika je lijepa stvar, a meni je odavno smetalo zašto svuda mora da bude bubanj, zašto mora da bude bas. Prema mome mišljenju, trebalo bi da bude onako kao što je bilo prije 3.000 godina. Znači, samo žičani instrumenti, žice su bile od životinjskih crijeva. Nije neka ogromna razlika, pogotovo sa mojim lošim snimanjem. Čuje se da nije truba ili flauta, da se ne puše nego da se nešto trese. Znači, tu bih mogao da prođem kao prije 3.000 godina. I po svemu ostalom izgleda staro, kao požutjele fotografije. A tome narodna muzika i pomaže, jer je i ona malo starija po napjevima, melodijama, rješenjima. I onda, sve to je skupa, kako sam ja uvijek htio da izgleda. Ne uvijek tehnički, to je nešto drugo. Imam malu plastičnu kameru iz supermarketa, a nemam “nikon”. Razumiješ? Imam dara za fotografiju, ali kvalitet mi nije uvijek na razini “Avaza”.
Hvala Vam na komplimentu.
– Molim lijepo.
Dakle, na YouTube ste postavili uglavnom ono što ste zamislili.
– Tri godine sam se time bavio. Sada mi to čudno izgleda. Onda mi nije bilo čudno. Isto kao kada se zaljubiš pa poslije misliš: “Bože, kako sam se mogao zaljubiti?”
Prevodite li, pišete li?
– Ne radim ništa, stao sam. Nemam šta da radim, jedino je potrebno lakiranje. Isto kao kad imaš barku, preko noći padne kiša pa moraš izbacivati vodu. Za šest mjeseci nešto istruhne, na kraju godine moraš plaćati porez. Pa onda razmišljaš: “Šta će mi to? Možda da je potopim.” I takve stvari. Ne idem više u ribolov, a kamoli da prodajem ribu.
Šteta.
– Možda jeste, a možda i nije. Sve se mijenja.
Čista krađa
Ljepota života i jeste u neizvjesnosti. Ne znate šta Vam nosi novi dan, nova godina.
– Tako izgleda. Znam iz iskustva da me uvijek nešto iznenadi. Iznenađenja je nemoguće izbjeći.
Tužili ste “Plato Books” i “Croatia Records”, jer su bez dozvole koristili Vaša autorska djela?
– Ma ne! To je čista krađa, ne radi se o autorskim pravima. To je čista krađa, pljačka i otimačina u oba slučaja. Čisto moja imovima koja je opljačkana, ukradena, oteta. I sve što ide uz to, autorska prava su na zadnjem mjestu.
Dokle su ti procesi?
– “Plato” ne dolazi uopće na ročista, sutkinja je podmićena i dobila je unapređenje. A “Croatia Recordsu” ne možeš ništa, jer moraš imati njihove advokate.
Džoni, hvala Vam, opet smo vrlo lijepo razgovarali. Želim Vam svako dobro.
– Hvala lijepo i budi pozdravljena.
Zašto su me proglasili teškim seljakom
“Mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti…” (Stihovi iz pjesme “Balkan”, op. a.). Zaista jesmo.
– Ne, moram da kažem, to je fraza. Ne držim ja ništa do te fraze. Zapravo, ne držim doslovce, bukvalno, ništa. Kad stvarno malo razmislim, ne bih nijednu riječ ponovo napisao. Ali, što je bilo, bilo je. Svirao bih samo instrumentale, to sam uvijek i htio. A nevolja je kad čovjek ne pjeva. Niko ne dođe na koncert. Instrumentale mi strašno idu od ruke. Ja sam rođeni svirač. A ako ne zineš, ljudi ti ne dolaze na koncerte. A čim zineš, odmah se vidi ko si i šta si. I ja, koji sam zinuo, odmah su me proglasili teškim seljakom. A znaš zbog čega? Zbog one pjesme “Džoni, budi dobar”. “Kad sam kao mali došao u grad”… Ali, ja sam rođen u gradu. To je oksimoron. Svaka moja pjesma je oksimoron, ali ljudi te cijene po pjesmi. Vlada ogromna zabuna. Ali, dobiješ etiketu teške seljačine i gotovo je.
Tu etiketu su Vam, mislim, zalijepili oni koji su bili ljubomorni na Vas.
– Naravno, svako po sebi sudi. Uostalom, kako bi u meni prepoznali seljačinu da nisu takvi?
Džoni – Brega = 6:5
Sjećate li se CDA u Sarajevu? Sada je ta scena obnovljena. Darko Rundek je odsvirao tri koncerta na otvorenju.
– Sjećam se. Mislim da sam posljednji put svirao 1990. u CDA. Šta Rundek izvodi? Nešto kao šansona, a nije šansona. On nema popjevku. Ni vamo, ni tamo. Stvarno ne znam kud bih ga stavio. A to nije ni važno. Ne znam u čemu je fazon kod njega.
Brega je napravio pet dobrih pjesama. Mislim na prvu fazu “Bijelog dugmeta”. Baš po pjesmi, melodiji i da tekst ne kvari. “Loše vino” i “Selma” nisu njegovi tekstovi, ali je napravio izvrsne melodije. Ali, Arsen je napravio dva puta više od njega. Arsen je napravio deset pjesama, Brega je napravio pet. Arsen bi bio prvo mjesto, Brega drugo, a treće svi ostali.
A Vi?
– Ja ne spadam uopće. Sebe uopće ne ubrajam. Nekoliko mojih pjesama je uspjelo. Čak sam i ja uspio. Po melodijama, nema loših. Uvijek sam više žara i zalaganja i pažnje obraćao na tuđe nego na svoje. A, onda, ako nešto imaš dugo vremena, izgubiš odnos prema tome. Izgubio sam odnos prema svojim pjesmama. Kad su svježe, adrenalin ti radi i to se osjeti.
Ali, recimo, ako je neka stvarno uspjela, onda je uvijek možeš dobro izvoditi. “Ako znaš bilo što” je sigurno uspjela. A vjerovatno ih još ima kojih sada ne mogu da se sjetim.
Na prvu ruku, rekao bih da je Brega napravio pet pjesama, a ja sam napravio jednu, ali zapravo, kad bih ih protresao, možda bi bilo 6:5 za mene.
“Gracija” i “Mona Liza”
Šta danas mislite o pjesmi “Gracija”. Je li ona uspjela?
– Jeste. Zapravo ja sam tu pjesmu sebi radio, ne Graciji. Ja sam sve pjesme sebi radio. U principu, i “Mona Liza” bi bila Mona Liza da se nije tako zvala. Nije stvar u njoj, nego je stvar u Da Vinčiju (Leonardo Da Vinci).
Niti mogu biti toliko mali niti mogu biti toliko veliki
– Nisam svirao od devedesete. Koliko to ima? Dvadeset četiri godine pune. Nije to toliko stvar godina. Dokle je moglo, moglo je. Čak, ako teoretski uzmemo, da se ništa nije promijenilo, da je potpuno isto, opet sada samo stanje stvari čini da u međuvremenu ili padneš ili se popneš. A u međuvremenu nisam toliko narastao nego sam to prevazišao odavno.
Ono što ti se nudi su samo crveni tepisi. Niti mogu biti toliko mali niti mogu biti toliko veliki.
Tekst objavljujemo uz saglasnost uredništa Avaza