Često mi se dešava, jutrom dok pijem kafu, da rovarim po svojim sećanjima uz propratni žal za boljim vremenima koji su nažalost daleko iza nas. Odlazim toliko daleko unazad, do same granice svojih sećanja gde zastanem, nevoljno sa blagim strahom da ne kročim u šareni svet mašte. Ta granica nema ime, obasjana je nekim drugačijim bojama sunčeve svetlosti mog ranog detinjstva. To su godine kada sam sa ocem bio onako baš pravi drugar. Tih godina otac mi je bio zaposlen kao službenik u izdavačkoj kući “Slovo ljubve”, tada krovnoj instituciji i kišobranom koji je pod svoje okrilje okupio sve eminentne srpske pisce tog vremena, od Brozovih disidenata do onih koji se nisu mnogo petljali i prkosili tadašnjem režimu. Kao i svakom detetu, otac biva idol, tako i meni. Prečicom preko tada lepog Karađorđevog parka, bez Hrama, ukrašenim ostacima razorene biblioteke koja je stradala od Hitlerove soldateske šestog aprila 1941.godine, uskočio bi u lepo ušuškanu, Mutapovu ulicu do broja koga se i danas sećam… dvanaest. U dvorištu iza male zgrade , kojoj su mali kućerci služili kao pomoćni objeti, bila je smeštena jednim delom redakcija i magacin, tu sam provodio vreme i nečim se zanimao, trčkarao,smejao,plakao i rastao. Uobičajna procedura je bila, kako neki pisac dođe, strategija dalje saradnje se razrađivala van objekta u nekada duhom bogatim kafanama kao što su u ovom slučaju bile “Trandafilović”, “Čuburska lipa” a ponekad i meni tada napornom šetnjom do “Kalenića”. Naravno moja malenkost je više puta bila nesvesni saučesnik i svedok tih razgovora između izdavača i pisaca. Po očevim rečima, za stolom ukrašenim kariranim stolnjacima, limenim pikslama i obaveznim gustim sokom za mene, sedeo sam u društvu književnih divova kao što su Brana Petrović, Mika Antić, Slobodan Marković alias Libero Markoni, i posebno meni uvek drag Vasko Popa.
Tada besan zbog njihovih “dosadnih razgovora”, danas očajan što sam bio dete i nesvestan da nešto što bi me umno obogatilo i čujem, žalim što sam se kasno rodio. Ponekad imam utisak kao da sam prvi ispod crte, kad stignem na red vrata se zatvore, uvek za jedan korak mi nešto za mene značajno izmakne. Kako sam rastao i postajao svestan svojih postupaka , svoj bes i očaj sam neuspešno odlagao ispod tepiha, nevešto improvizovao svojom ljubavlju prema poeziji. Vasko Popa je bio sastavni deo moje momačke literature. Po mom ukusu jedan od najvećih jugoslovenskih pesnika.
Možda moja reč o književnom formatu kakav je Vasko Popa i nema neku određenu vrednost, ali se ipak usuđujem da ispišem koji red definišući njegovo mesto u istoriji naše književnosti. Na moju veliku nesreću, moja susretanja sa istinskim književnim vrednostima su bila u vremenima mračnih devedesetih, kada su neke druge vrednosti počele da doživljavaju procvat i vrhunac. Popa je pisao jednostavno lepo, pa ću ja i zaobići ružne stvari, bar ovaj put. Vasko Popa sa svojom prvom zbirkom “Kora” iz 1953.godine, uspeva da svojom lucidnošću u formi stiha, dotakne granice, gde se obične reči čine neobičnim ali punih smisla, koje će vetar razneti i učiniti razumljivim na dvadesetak svetskih jezika, dok će u jugoslovenskoj poeziji zauzeti posebno mesto. Njegovo poetsko majstorstvo, misaona lirika, imaginacija i metafora razoružaće i na kolena baciti najrigidnije kritičare tog doba. Svojom maštom biva prvi u nas i postiže veoma retko sjedinjenje svog duha sa iskustvima moderne svetske poezije. Nakon “Kore” koja je otvorila poglavlje “jugoslovenske avangarde”, budni sanjar retkog poetskog duha daruje nam dela : “Sporedno nebo”,”Uspavana zemlja”,”Vučja so”, “Kuća nasred druma”, “Živo meso” “Rez”…dok glas o njemu se spuštao velikim prostranstvima Evrope i sveta. Neki njegovi savremenici koji su u isto vreme kad i on stupali na uvek neizvesnu književnu scenu, tvrde da Popa nikada nije bio početnik. Kada je objavio svoje prve stihove, bio je formiran pesnik.
Sa ovog sveta otišao je tiho i dostojanstveno, laganim hodom , onako kako je i pisao, kako i priliči pesniku takvog formata i intelektualcu-levičaru.
Nisam više tu
S mesta se nisam pomerio
Ali tu više nisam.
Danas je tamo gde mu je i mesto. U Aleji velikana Novog groblja u Beogradu, u blizini najvećih i njemu ravnih, Andrića, Selimovića,Crnjanskog…