Alisa Burzić je diplomirala slikarstvo na likovnom odsjeku Akademije umjetnosti u Banjaluci u klasi profesora Vese Sovilja. Profil njenih dosadašnjih umjetničkih nastojanja i istraživanja nose u sebi elemente estetskog, metafizičkog, poetskog, likovnog i filozofičnog u materijalnom i duhovnom postojanju.
Alisa je član književne grupe Sofia poetica oformljenje u Bihaću gdje živi i javno izlaže svoja literarna ostvarenja. Zaposlena je kao profesor Estetike u Prvoj srednjoj školi, Cazin.
Kaže da umjetničke i filozofske uzore nalazi u srednjevjekovnom ograničavanju umjetnosti i misli, antičkim grčkim atomistima te u pojedinačnom radu modernista Pine Bausch, Johna Cagea, Ludwiga Wittgensteina, Alberta Camusa, Paula Cezzanea, Mies van der Roha, Andreja Tarkovskog… te mnogih drugih velikana iz svijeta umjetnosti i misli.
Alisa Burzić
Sa Burzićevom smo razgovarali o njenoj umjetnosti, filozofiju, položaju umjetnika u BiH i drugim temamam.
Diplomorali ste slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Koje teme Vas intersuju u umjetničkom istraživanju?
Da, 2012 godine u klasi čuvenog profesora Vese Sovilja koji je nekonvencionalnim pedagoškim odgojem i neposrednim insistiranjem na umjetnički dijalog, evocirao naše studentske i mlade svetonazore o „onom“ po što smo došli da izučimo te pokrenuo misao o zbilji i formi umjetnosti. Sve do tad, moja početnička kultivacija likovnog istraživanja se odražavala jačinom refleksije estetskog dojma stvarne i objektivne forme. To znači da me je interesovala likovna postulacija umjetničkih principa u kompozicionom rješenju, a to su ritam, proporcija, ravnoteža i harmonija stvarnog. No taj prenos čulnih nadražaja stvarnosti često umjetnost vodi kroz slijepu ulicu gdje je pokret podložan ponavljanju.
Da, likovna umjetnost se bavi slikom, vizuelnim. Istina koja sav živi svijet dira jeste izgled onog drugog, onog što je ispred, no to „drugo“ jeste sposobno za još nešto: na ponašanje. Noseći atavističko iskustvo i nasljedstvo kroz svoju fizičnost ono pravi ZVUK, projicira BOJE, ono MISLI i posjeduje STANJE, ono učestvuje u PROSTORU i VREMENU. Takvo kontemplativno razmišljanje i induktivno saznanje postavlja filosofiju, zbilja, kao osnov svakog ljudskog kreativnog i psihološkog djelovanja. To je ono što mene kao kariku u sistemu umjetnosti zanima: misao prenešena kroz različitu i najpodobniju tehničku formu. Konkretno, u skorije vrijeme puno me interesuje fenomen stvarnosti jezika (verbalnog i zvukovnog) i slova kao simbole naših misli, (diskriminirajući komunikaciju), nastojanje da izrazim i opišem fenomen postojanja a ne pronalazak univerzalne istine koristeći se upravo slovima-brojevima. (Pogledajte samo kako je Maljevič sa svojim Kvadratom godinama prije, savršeno ilustrirao Wittgensteinov problem simbola.) To su radovi koji su, kontrarno onim početničkim, u potpunosti lišeni estetskog doživljaja. Kada se zasitim ili dosegnem „onu“ mentalnu granicu kognitivnog ravnotežu vraćam beskonačnim kombinacijama boje. Boja je transparentna i ima metafična svojstva kao i muzika
Radite u Cazinu. Kakva je umjetnička sredina u ovom gradu?
Mene Cazin ne zanima više od onih tristotinjak metara asfalta koje prepješačim od autobusne stanice do škole. Nedavno sam posjetila njihov tržni centar, Ljiljan. Osjećaj je kao da ste u Zagrebu.
Šta znači biti umjetnik/ca u BiH i sa kojim problemima susrećete?
Pazite, umjetnost kao promišljanje, potreba i bavljanje njome nije zavisna od mjesta no problem nastaje kada je u pitanju njeno izvođenje. Slikari ili pisci se ne suočavaju sa istim problemom kao npr filmski režiseri ili muzički afirmisani subjekti. Život BiH građana je uopšte težak i otužan, po meni, ali ipak posjeduje elementarnu jačinu. Rekla bih, savršeno mjesto za umjetnički motiv ali koji dobija na značajnosti tek kad izađe van njegovih bosanskohercegovačkih granica. Razumijete? Ovaj intervju neće biti prepoznat kao potencijal-čin-potez u indolentnom mentalitetu bosanskohercegovačkog stanovništva, ali bi zasigurno prouzrokovao reakcije i interes u Beču, Zagrebu, Berlinu…
Vi ste i članica književne grupe Sofia poetica koja je oformljena u Bihaću. Čime se ova grupa bavi i koji su njeni ciljevi?
Sofia poetica je oformljena 2012 godine kao produžetak performativnih aktivnosti članova Teatra mladih iz Bihaća. Njen utemeljitelj i najugledniji član jeste Vanja Gredelj, mlada bihaćka spisateljica i novinarka. Osnovni radni zadatak grupe jeste literarni rad i njegovo javno izvođenje. Doduše, grupa već mjesecima nije javno aktivna što ne znači da su članovi radno uspavani. Čitanje i izvođenje poezije nam je obezbjeđivao prostor, sada već zatvorenog, City puba, Leglo. Dakle, susreli smo se sa problemom izvođenja. Ono što nam je cilj jeste upoznavanje bihaćke publike sa kulturom dijaloga, verbalne obrazovanosti i javnog ponašanja. Sad je pravo vrijeme da se istakne da nije motiv ili politčka nekorektnost koji su problem naše sredine, nego gubitak smisla i vrijednosti.
Pored umjetnosti, interesujete se i za filozofiju i književnost. Koliko je važno da se osoba cijeli život razvija i duhovno nadopunjuje? Koliko se to cijeni kod nas?
Drago mi je da ste mi postavili ovo pitanje. Pazite, čovjek kao intelektualno sposobno stvorenje ne može živjeti samo biološki. Zapravo, niko od nas ne zna kako drvo javora umije da autorotacijski prostre svoje sjeme bez nervnog sistema, ali sigurno da čovjek umije mnogo više od nagona za proširenje vrste. Bitno je da nadopunjava samo zato što čovjek to i umije, drugačije sve postaje banalnost. Taj proces je jako usporen. Citirala bih Rilkea u ovom slučaju, „Zar je moguće da kroz hiljade godina civilizacijskog napretka i tehnoloških mogućnosti nismo ništa naučili?!“ Ljudstvo se ne zasniva na rasi, ne na DNK homosapiensa. Ono se zasniva na ideji. Ideja je suštinska i nepremostiva razlika između ljudstva i ostalih formi života. Isus je umro radi nje. Zar ne spoznajete radikalnost njenog učinka? Velika je razlika između lica psa koji se čudi i lica čovjeka koji se divi: u čovjekovim očima treperi sjaj saznanja. Divljenje se uspostavlja znanjem.
Kažete da umjetničke i filozofske uzore nalazite u srednjevjekovnom ograničavanju umjetnosti i misli. Na šta konkretno mislite pod ovim „ograničavanjem“?
Umjetničke, da, filosofske, ne. Svi znamo da su teme evropskih srednjevjekovnih umjetnosti i stilova bazirane i podložne religiji, prenosu biblijske riječi i veličanju morala osmišljenog crkvenjaškim pravilima. Zamislite temu Bogorodice! Kroz koliko samo vjekova se je prožimala u slikarstvu, a zasebice odabirala kao srednjevjekovni slikarski motiv. Koliko puta se je figura njene ličnosti naslikala i osmislila; koliko puta joj se je podarilo lice, izraz i pogled očiju; okrenula i pognula glava; koliko puta osmislila pozadina; udahnula energija smjera i ritma ruku? Pa zar nije to već samo po sebi veličanstven povod za divljenje i pronalazak inspiracije, ne u temi nego u iznalaženju umjetnika da u toliko mnogo načina reprodukuje i shvati arhetip ovog mitološkog karaktera i prevaziđe granice dogmatskog osporavanja ljudske mentalne sposobnosti i kreativnog i da djeluje unutar tog dometa?!
Radite sa mladim ljudima. Koliko su oni zainteresovani za umjetnost, književnost, filozofiju, promišljanje o sebi i društvu u kojem žive?
Nikako.
Rad: Ubistvo muhe
Kako Vi gledate na savremeno društvo u kojem su isprepleteni elementi kiča, spektakla, šunda, crne hronike? Kako se boriti protiv poplate takvih stvari koje nagrizaju ljudsku dušu?
Generalna profitabilna djelatnost; toga je oduvijek bilo. Overdrive ponašanja i atraktivnosti u službi zadivljenja ili zastrašenja, izazivanja reakcije, nije samo nusproizvod modernog vremena. Pa to je popratna očiglednost civilizacijskog postojanja, kapitalna parcela, i protiv toga se ne bori, od toga se BJEŽI! Mislim, šta sad?! Bolje da ste me pitali kako je moguće da su ljudi u 20. vijeku, ne dopustili pogubljenja miliona židova nego osmislili koncept koncentracijskog logora.
Kakvi su Vam planovi za daljnji rad, razvoj umjetničkog diksursa, usavršavanje..?
Ja ne znam odgovoriti na to pitanje. Zahvaljujem na intervjuu.
Razgovor vodila Maja Isović
Vezani tekstovi:
BUKA intervju: Selma Selman – Romi ne treba da se srame svog porijekla
Želju za stvaranjem ništa ne smije poljuljati