U situaciji kada je mnogim građanima teško, članovi ovog udruženja ukazuju da većina njih nema zaposlenje, bave se povremenim honorarnim poslovima, a tekuće obaveze, prehrana, školovanje i odgoj djece traže svakodnevne izdatke.
Članovi udruženja samohranih roditelja “Ponos” iz Banjaluke su uglavnom žene i skoro u 90 odsto slučajeva suočene su sa problemom nedobijanja alimentacije za djecu koja bi im svakako olakšala težak život.
Dijana Miljatović, predsjednica Udruženja samohranih roditelja iz Banjaluke istakla je da ekonomska kriza nije zaobišla skoro nikoga, a uobičajene probleme samohranih roditelja i jednoroditeljskih porodica je samo povećala.
“Pošto je procenat nezaposlenih među samohranim roditeljima i članovima jednoroditeljskih porodica alarmantno visok, a ekonomska kriza je dovela do toga da ima sve manje prilika za stalne, povremene i honorarne poslove za sve, taj je problem još izraženiji kod naših članova, jer su generalno nepoželjna radna snaga, zbog straha poslodavaca da će često biti odsutni kada su djeca bolesna, kao i da neće biti 100% skoncentrisani na poslu, zbog duplog stresa sa kojim se moraju svakodnevno nositi. Režije i svakodnevne troškove plaćaju jedva ili nikako. Rijetki su oni kojima ovo nije problem, a većina ima razne reprograme dugova ili su na sudovima zbog nepravovremenog plaćanja računa”, rekla je Miljatovićeva za BUKU.
ŽENE PLAĆAJU TUĐE KREDITE
Miljatovićeva je objasnila da u Udruženju imaju roditelje, uglavnom žene, koji plaćaju čak i tuđe kredite, a nerijetko kredit koji je bivši supružnik digao na njihovo ime, pa ga je prestao plaćati, a u isto vrijeme ne plaća ni alimentaciju.
“Članovi Udruženja se snalaze na razne načine. Neki rade više poslova, neki preko sudova pokušavaju ostvariti prava svoje djece na alimentaciju, nekima pomaže porodica, a kada ostanu bez svih opcija, obrate se Udruženju, koje onda njihov apel stavlja na stranice profila i grupe Udruženja na Facebook-u, u nadi da će se neko odazvati. U većini slučajeva se uvijek neko javi, ali se dešava da se ne javi niko, što razumijemo, jer je ekonomska kriza zahvatila sve slojeve i grupe društva”, rekla je ona.
Banjalučanka Maja Todić Uličević majka je dvoje djece i samohrani je roditelj već četiri godine.
“Radim honorarno, ali moja primanja nisu dovoljna da mojoj djeci obezbijedim normalan, prosječan život. Kako u društvu nemam nikakvih povlastica koje bi mi bar u nekoj mjeri olakšale život, a gradska uprava me ne vodi kao posebnu kategoriju, pokušavam sama da se izborim za bolji životni standard. To mi, međutim, sve teže uspijeva. Član sam Udruženja samohranih roditelja Ponos, čije članice imaju sličan problem kao i ja i suočene su sa pitanjima opstanka, prehrane djece i kako da bez pomoći društva od djece odgoje dobre ljude”, rekla je Todić Uličević za BUKU.
Napomenula je da nemaju prava na socijalnu pomoć i da nema njenih roditelja, koji joj s vremena na vrijeme, pomažu, zaista ne zna kako bi preživjela.
“Pored toga što trpim na emotivnom i društvenom planu, još jedan od problema sa kojim sa suočavam, kao i ostale članice Udruženja, jeste alimentacija. Izuzev malog broja slučajeva, gde se roditelji dogovore oko zajedničkog staranja o djetetu, većina samohranih roditelja kao i ja vodi sudsku brobu za dobijanje ovih sredstava. Na osnovu ovih podataka, činjenica je da društvo treba više da se uključi u rješavanje situacije u kojoj se nalaze samohrani roditelji u našoj zajednici”, kaže Todić Uličevićeva.
Ona objašnjava da bi to bilo moguće raznim subvencijama za plaćanje komunalija i da samohrani roditelji dobiju privilegiju pri konkursima za zapošljavanje, jer bi im to mnogo olakšalo život.
“Život samohranog roditelja je jako težak, te ovom prilikom upućujem apel nadležnim institucijama da ne zatvaraju oči pred ovim gorućim problemom naše zajednice, već da nam pomognu da odgojimo ovu djecu u jake i zdrave ljude koji će u budućnosti biti od koristi društvu u kojem žive”, kaže ona.
Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka rekla je da je veliki problem, kada je u pitanju rješavanje problema samohranih roditelja, to što porodični zakon ne poznaje ovu kategoriju i zbog toga ga je potrebno mijenjati.
“Prema podacima sa kojima raspolažemo, koji su stari neke dvije godine, svega deset odsto razvedenih, uglavnom majki, je redovno primalo alimentaciju od svojih bivših supružnika. Znači, imamo populaciju od 90 odsto uglavnom žena koje nakon razvoda, iako imaju zakonsku presudu o pravu na alimentaciju, ali je ne primaju, jer bivši supružnici tu alimentaciju ne uplaćuju ili to rade vrlo neredovno”, rekla je Dardićeva za BUKU.
Napomenula je da su oni ranije pokrenuli inicijativu za osnivanje alimentacionog fonda, koji postoji u mnogim evropskim državama, preko kojeg bi se isplaćivale alimentacije.
“Mnoge zemlje imaju alimentacioni fond za djecu ili sličan pod nekim drugim imenom, a za njega je odgovorna država. Država dijeli alimentaciju i onda ona poslije od nesavjesnog bivšeg supružnika naplaćuje novac. U takvim slučajevima, državne institucije su na sebe preuzele obavezu isplaćivanja, ali i naplaćivanja alimentacija. Država tako ne dozovoljava da dijete ili djeca budu bez primanja, a kod nas je sve prepušteno slučaju, dok su samohrani roditelji prepušteni sami sebi”, istakla je Dardićeva.
Prema informacijama sa kojima Helsinški parlament građana Banjaluka raspolaže, trenutno nema dovoljno novca, volje i mogućnosti u sadašnjoj Vladi RS da se takav fond kod nas osnuje.
REVIZIJA ČLANOVA UDRUŽENJE PONOS
Udruženje samohranih roditelja Ponos od maja prošle godine ima novo rukovodstvo, koje u sklopu svojih mogućnosti vrši reviziju broja članova.
Dijana Miljatović nam je rekla da je, prema informacijama koje su imali prilikom primopredaje dokumentacije, Udruženje imalo oko 3000 članova, od avgusta 2009. godine do maja 2013. godine, ali nisu bili zavedeni pod brojevima i nisu imali članske karte.
“Sada smo uveli članske karte i svaki član dobija svoj broj, tako da se nadamo da ćemo uskoro imati ažuriranu listu, ali nije tako lako kontaktirati 3000 ljudi, pa ovom prilikom pozivam stare članove da se jave u našu kancelariju i preuzmu člansku kartu i na taj način na nam pomognu da što brže obavimo reviziju, jer ima dosta promjena ili brojeva koji se više ne koriste, a ne možemo provjeravati i adrese, jer nemamo potrebnu logistiku za to”, rekla je Miljatovićeva.
Objasnila je da je Udruženje, kada se osnivalo, pokrivalo Banjaluku, Laktaše, Prijedor, Ljubiju, Gradišku, Srbac, Derventu, Ključ i mnoga druga bliža i dalja mjesta, jer nisu postajala druga udruženja u RS. U međuvremenu su se njihove bivše podružnice registrovale kao zasebna udruženja i oni tokom ove revizije pokušavaju utvrditi tačan broj članova iz područja koje pokriva Banjaluka, što nije jednostavan zadatak i zahtijeva dosta vremena.