Kada sam govorio napadali su me što
govorim. Sad kad sam se ušutio, napadaju me što šutim, a ranije sam govorio.
Mnogima sam kriv što je moje mišljenje postalo njihovo, pa se sad osjećaju
prevarenim, kao da sam ja neki hipnotizer masa, što upravlja voljom slabih, pa
sam iskoristio njihov očaj i nedostatak nade, kako bi ih poveo u pravcu lažnog
Jerusalema. Mnogima je uvijek potreban i dobrodošao netko na koga će prebaciti
krivicu, nastavljajući igrati ulogu vječne žrtve.
Napadaju me što šutim, a ja šutim, jer je
opasno sve što bih mogao reći. Šutim, jer nema smisla bilo šta reći. Krivnje se
nikada nisam plašio. Nisam se plašio nikada niti odgovornosti, ali sam uvijek
strepio nad mogućnošću da budem ponižen, a posebno da sebi ne nanesem nepravdu,
pa ponizim samoga sebe.
Nekada je usud taj, jedini, koji te sačuva
od kušnje na kojoj bi pao.
Kao psiholog, u obavezi sam vjerovati u
dobro u svakom čovjeku i tragati za njim, slutiti ga u sjenama, u mračnim
kutovima skrivenim od svijesti, ako ga već nigdje drugdje nema. Obavezan sam
ljudima vraćati nadu, optimizam, oslikavati ćelije njihovih života panoramama
zalaska ili rađanja sunca nad prekrasnom pješčanom uvalom mirnoga mora.
«Utopija je moguća», obvezujući je slogan
struke kojoj pripadam. Njena je obaveza vjerovati u mogućnost rasta i razvoja,
kreiranja boljeg ja i klesanja vlastite sudbine. Taj slogan nije kompatibilan
sa opšteprisutnim konstatacijama beznađa u kojem promjena na bolje nije moguća,
u kojoj je sve isto i svodi se na tamu nestajanja i propadanja.
Moj je posao da govorim istinu, koja se
pojednostavljeno glasa kao zov promjene, kontrole vlastite sudbine, zauzimanja
za sebe i svoj boljitak. U ljudskoj je moći da mijenja okolnosti vlastitog
postojanja i da oblikuje društvo ideala kojemu teži. Pitanje je samo kakav je
istinski taj ideal ako uopšte postoji.
Zagovarao sam promjenu. Zauzimao se za to
da je ona moguća. Pokazalo se da nisam lagao. Promjena se desila. Da li je to
promjena kakvoj smo se nadali? Ovisi. Nekima jeste.
Neki su dobili ono čemu su se nadali. Ne
žude svi ljudi za istim. Nečiji su snovi dobacili do polupune čaše a nečiji do
nebodera. U suštini, uvijek se bune isti ljudi. Moglo bi se reći da smo luzeri,
jer i sebe ubrajem u tu kategoriju. Zajedničko nam je to da nikada nismo
ničiji. Kada se dijeli, nas se ne sjete. Normalno da smo nezadovoljni, posebice
što vidimo da drugi nisu zaboravljeni, a lošiji su od nas, manje zaslužni,
često, prečesto, podkapacitirani.
Da li je to promjena, koju sam ja
prizivao? Definitivno nije.
Sanjao sam o društvu univerzalnih
vrijednosti, socijalne osjetljivosti, u kojem je najvrijedniji kapital znanja,
u kojem se pošteno i prema kriterijima izvrsnosti vrednuje i cijeni. Maštao sam
o društvu kojem je obrazovanje investicija broj jedan, u kojem su lideri ljudi
sa vizijom, koje smo sretni da imamo priliku slijediti, u kojem je prosperitet
zajednice primat, a blagostanje pojedinca obaveza. Nadao sam se pravdi i
jednakosti, slobodi i uvažavanju, ravnopravnosti i kriteriju jednakih šansi.
Prizivao sam svijet u kojem budućnost ima podlogu u sadašnjosti a čija je
prošlost njeno pogonsko gorivo. Slutio sam u tom maštovitom iščekivanju susret
Njutna i Rumija na sceni brisanog prostora omeđenog biligom stećaka, u ritmu
kosmičkog točka, u zvonjavi džezve nad vrelom rađanja.
Snatrio «vrli novi svijet» boljega, a
dočekao samo, da su još jednog našeg Njutna, otjerali u dijasporu, zbog
njihovog Isaka.
Nije do njih. Do nas je. Jeftino se
prodajemo. Povjerujemo u njihove priče o nadolazećoj sreći, o boljem sutra, o
tome kako sviće neki novi dan, o tome da smo svi naši i da će biti puno bolje.
Nisu slagali. Njima jeste puno bolje, a nama kako smo zaslužili. Kažu da sutra
nikada neće nestati. Kupuju nas tim boljim sutra trideset godina, a ono nikada
da postane danas.
Ostaje nam malena šansa, da u sebi pronađemo
Rumija. On nije poput Njutna. On ne odlazi ka horizontu nade. Njega ne zanimaju
Isaci. Njega dijaspora ne zanima. Njemu je svugdje isto. On je uvijek samo sam
sa sobom. Ako ga nađemo, tad obučemo njegovu kožu i igramo naš najljepši ples u
susret Vječnome.