Umesto da se u školama deca zabavljaju uzbudljivom istorijom
evropskih pisama, koja su nastala opštim posuđivanjem, adapatacijama i
inovativnim rešenjima na osnovu starijih okolo-sredozemnih kultura, na
kreativnom Balkanu se već duže vremena pojavljuje želja da se broj tih
pisama smanji. I sad konačno, da se u nekoj pokrajini neko pismo
glasanjem ukine. Venčanje je pre nekoliko dana postalo u Hrvatskoj
neustavno, jer su ćirilica i latinica istog pola, da i ne pominjemo
mogućni incest, jer i mnogo starija latinica i mnogo mlađa ćirilica
potiču uglavnom od istog “materinskog” pisma, grčkog alfabeta. Ali
ostavimo se šale, i postavimo pitanje šta da se radi sa pismima koja
emotivno ugrožavaju (traumatizuju) većinsko stanovništvo nekoga kraja –
ograničimo se samo na EZ: sve zemlje koje su trpele pod nemačkom
okupacijom u II svetskom ratu morale bi zahtevati ukidanje gotice; Bosna
i Hercegovina bi posle rata 1992-5. morale zahtevati ukidanje
manje-više svakog pisma, sem eventualno bosančice, Crna Gora bi mogla
ukiniti sva druga pisma sem ruske ćirilice. Srpska ukinitvena misao će
sigurno ići još dublje u prošlost, posle čega možemo očekivati zahteve
da se zbog istorijskih grehova ukinu rune, glagoljica, bohoričica,
dajnčica, metelčica, a pre svih latinica i grešna mati, grčki alfabet.
Kad se pisma međusobno ukinu, ostaje najveća narodna radost –
nepismenost. U trenutku kada ugledni svetski, posebno američki
ekonomisti predlažu opšte i besplatno školovanje sve do najviših zvanja
kao jedini dugoročni i globalni lek protiv krize, očito nema boljeg
pristupa. Znanje pisma i jezika uvek opasno teži prevođenju, prelaženju
granica, proširivanju znanja, upotrebi znanja. Zgodni istorijski primeri
su još uvek na raspoloženju onima sa minimumom znanja. Na primer, code talkers za
vreme II svetskog rata, domorodački mladići koji su ponajviše na
Navaho, ali i na drugim domorodačkim jezicima izmenjivali poruke između
američkih frontova, koje na nemačkoj i japanskoj strani do kraja rata
nisu uspeli da dešifruju. Za takvu upotrebu treba kao osnovni kapital
imati potpunu izdvojenost manjinske grupe, nepriznavanje njihove kulture
i uopšte naduto neznanje, kao i dobru volju domorodaca da ipak pomognu
većinskim ignorantima u opštem spasavanju – posle kojeg obično ne dobiju
mnogo više od kakvog spomenika i ordena. Za takvu situaciju bi
protivnicima ćirilice (ili bilo kojeg pisma i jezika) bilo potrebno
nekoliko stoleća intenzivnog rada na poništavanju i minorizaciji. Čekići
su dobar početak, ali u nastavku je potrebna mnogo promišljenija
aparthejd politika. Pa čak ni to ne mora da uspe – vidi primer srpske
politike na Kosovu u poslednjih tridesetak godina. Vekovi su potrebni,
braćo.
Zato je razumnom ljubitelju pisama i jezika bolje da se u tako
neizvesne projekte ne upušta. već da, uz sve pritiske, gleda da pomogne
očuvanju svega malog, opskurnog i ugroženog u domenu pisama i jezika. Ko
zna kada će nam zatrebati da pomoću Lineara B komuniciramo informacije
sa kojima će sve službe, posebno američka NSA, imati bar neko vreme
problema?