Više od milijun i šest stotina tisuća pogleda na Youtubeu broji
snimka vješanja iračkog diktatora Saddama Husseina. Pored te snimke,
postoje i deseci 
drugih.
Vješanje vidljivo iz žablje perspektive, ptičje perspektive, iz ovog
ili onog rakursa, s lijeve ili desne strane. Nešto bolja snimka, sa
veselom glazbom u pozadini, koja je pogledana više od 2,5 milijuna puta,
pokazuje egzekutore kako objašnjavaju Husseinu postupak vješanja i kako
mu oko vrata stavljaju crnu tkaninu, vjerojatno da ga grubo uže za
vješanje ne bi žuljalo. Milijunske posjete imaju i različite snimke
mrtvog Husseina. Iz smrti se netko sjetio i našaliti pa je skoro 1,5
milijuna pogleda imala snimka u trajanju od dvadeset sekundi na kojoj se
prikazuje Husseinovo mrtvo tijelo, a onda on u jednom trenutku skoči i
kaže: „Buu“.
Youtube doista nudi svakakve sadržaje, svih vrsta i profila. Upiše li se
riječ „slaughtering“, što na engleskom jeziku znači „klanje“, pojavit
će se lista različitih snimaka. Pa se tako nude snimke u kategoriji
„Slaughtering men in Iraq“ – klanje muškaraca u Iraku. Tisuće pogleda
odnose različite snimke egzekucije, bilo da je riječ o vješanju,
odrubljivanju glave ili pak streljanju. Prijeđemo li na hrvatski jezik,
nude se pak, među ostalim sadržajima i upute za klanje pilića. Skoro
sedam tisuća puta pregledan je snimak u trajanju od četrdeset sekundi,
gdje je prikazan mladić koji kolje kokoš, a onda mu sa napola
prerezanimm vratom kokoš pobjegne. Čuje se komentar „ovaj mi izleti
van!“, a onda sa strane majčin prijekor „Mario!“ i nakon toga
gromoglasno „ha,ha,ha,ha!“ Više od dvije stotine tisuća pogleda nosi
jednominutni snimak „Svinjokolja – kod Dode“, a među osamdesetak
komentara osvanuo je i ovaj: „Ma jbt ovi neznaju ni zaklat, nek dođu oni
kod mene da vide kak se kolje, ja to radim dugi niz godina…“.
Milijunski pogledi na različite oblike ubojstava, na snimke koje su
stvarne ili nisu, bilo da je riječ o ljudima ili životinjama, dokaz je
nepobitne realnosti segmenta ljudske svijesti – ljude jednostavno zanima
tuđa patnja, prolijevanje krvi i posljedična smrt. Ovo je priča o
„snuff“ filmskoj produkciji. „Snuff“ film je filmski uradak koji
prikazuje stvarnu smrt ili ubojstvo jedne ili više osoba, bez dodavanja
posebnih efekata, koji se distribuira radi zabave i za novac. Riječ je o
fimskim radovima za koje se pretpostavlja da postižu ekstremno visoku
cijenu među klijentelom koja ih potražuje. Zbog nedostatka čvrstih
dokaza o postojanju producenata i redatelja koji doista prikazuju
stvarne snimke tuđe smrti, „snuff“ se više spominje kao urbana legenda
nego kao nešto što je stvarno.
Većina ljudi svoju potrebu za gledanjem patnje, prolijevanja krvi ili
tuđe smrti, a ujedno i svoju potrebu za strahom i adrenalinom, rješava
kroz gledanje krvavih filmova strave. U nekoliko nastavaka mogu se naći
filmovi „Petak 13“, „Teksaški masakr motornom pilom“ ili pak „Slagalica
strave“. U društvu prijatelja, uz Coca-Colu, kokice, mnogi od nas
upuštaju se u gledanje različitih groznih stvari, neki se poistovjećuju
sa ubojicom, neki sa žrtvom, neki zatvaraju oči, drugi se boje, malo se
vrišti, malo se smije, ali na kraju svi ostanemo živi i zdravi. Zabava
prođe, a onda čekamo neki drugi hororac, nekakvu premijeru, nešto novo,
da bi ponovili stara iskustva i možda stekli koje novo – neki novi užas
koji će nas užasnuti malo više nego što nas užasava svakodnevni život.
Ni spomenuti horor filmovi, niti uvodno opisano klanje pilića i svinja,
niti vijesti na kojima se prikazuje prometna nesreća ili potres, nisu
„snuff“. Ali, „snuff“ je, primjerice, vješanje Saddama Husseina, ukoliko
je urađen snimak bio stvaran. Oni ljudi koji su više od milijun i šest
tisuća puta pogledali snimku vješanja Saddama Husseina, zadovoljavali su
svoju potrebu za „snuffom“. I zato što je bilo dostupno, pa još k tome i
besplatno.
Komercijalna smrt
Ima i onih koji će za gledanje tuđe smrti platiti. Izvan bilo kakvog
urbanog mita, legende, priče o babarogi i tome slično, „snuff“
pedofilska filmska produkcija i transnacionalni lanac kriminala na
relaciji Rusija – Britanija – Italija, osvanuo je na naslovnicama
brojnih medija u listopadu 2000. godine.
Tridesetgodišnji Rus, nekadašnji automehaničar koji je radio u Moskvi,
Dmitri Vladimirovich Kuznetsov identificiran je od strane britanske
policije kao osoba koja stoji iza produkcije tisuća filmskih uradaka
koji prikazuju silovanje djece i njihova ubojstva, vjerno i bez
specijalnih efekata. Kako je istražio britanski list Guardian, Kuznetsov
je prodavao svoje uratke pedofilima u Italiji i Britaniji. Samo u
Italiji prodao je 3.000 snimaka. Tužitelji u Napulju smatrali su da
osobe koje su kupovale takve filmove treba optužiti za sudjelovanje u
ubojstvu, tim više što su neki kupci specifično od Kuznetsova zatražili
da djeca budu ubijena. U istrazi je otkriveno da su žrtve bila siročad i
vrlo mlada djeca. Kuznetsovi suradnici pokupili bi djecu sa ulice i
kolodvora obećavši im zaradu za glumu u filmovima, a onda bi ih
iskorištavali za sadističku pornografiju. Vjeruje se da je oko stotinu
djece u dobi između devet i petnaest godina postalo Kuznetsovim žrtvama.
Snimci zlostavljanja, mučenja i ubijanja imali su i svoj cjenik. Nešto
lakša kategorija filmova, gdje su djeca bila teško zlostavljana u
različitim seksualnim aktivnostima svojih zlostavljača, mogla su se
kupiti za iznose između 50 i 100 funti (raspon od 400 do 800 kn). Plaćao
se i pristup na website gdje su se takvi snimci mogli skinuti ili
pogledati uživo. Nešto teža kategorija, ovisno o vrsti filma, sadržavala
je raspon troškova između 300 i 4.000 funti (od 2.400 do 32.000 kn).
„Želim vidjeti kako umire“ – pisao je jedan kupac ruskom prodavatelju,
izražavajući sumnju u autentičnost snimke koju je prethodno otkupio.
„Opusti se, uvjeravam te da ovaj doista umire“ – odgovorila je druga
strana.
U 2008. godini, američki redatelj Paul von Stoetzel snimio je
dokumentarni film „Snuff: A Documentary About Killing on Camera“ kojim
se prikazuje koje su značajke „snuff“ filmske produkcije i po čemu je
ona specifična u odnosu na sve ostale prikaze smrti. Prvi put
dokumentirana su svjedočanstva osoba koje su se susrele sa „snuff“
filmskom produkcijom, kao i što je podrobnije opisan spomenuti slučaj
iskorištavanja djece.
Američki producent Mark L. Rosen, detaljno je opisao kako se prvi put
susreo s filmskim uratkom za koji je sasvim siguran da je bio „snuff“.
Diljem zemlje imao je više podružnica i ureda, a jednog dana primio je
poziv iz ureda u Chicagu o tome da će ga posjetiti skupina filmskih
producenata sa Filipina koji mu žele pokazati nešto neobično, s namjerom
da se njihov filmski uradak distribuira po SAD-u.
Dok je gledao snimak, zaključio je da se radi o ekstremnijem prikazu
nasilja među odraslim osobama. „Žena je imala analni seksualni odnos sa
muškarcem, nosili su nekakvu kožnu odjeću“ – opisao je i nastavio –
„Scena je odjednom postala jako nasilna, mnogo nasilnija nego što sam
ikada to vidio prije. Muškarac je ženi iznenada stavio na glavu
plastičnu vrećicu. Imali su seksualni odnos u kojem se činilo da uživaju
i da su postigli snažan orgazam.“ U vrlo potresnom iskazu, producent
Rosen opisuje, „U jednom trenutku muškarac je ženi zabio nož u vrat i
napravio širok rez. To nije bio specijalni efekt. Bilo je previše
stvarno. U 70-im godinama nije bilo takvih specijalnih efekata.“
„Pozlilo mi je kada sam vidio nečiju smrt na snimci. Ali toj gospodi, to je bilo kao prodaja automobila.“ – zaključio je Rosen.
Vertige
Još se uvijek ne zna tko je i s kojim motivima ubio Britt Lapthorne. U
jedan od turistički najposjećenijih hrvatskih gradova, gdje se svake
godine sliju tisuće turista, stigla je sredinom rujna 2008. godine mlada
Australka, koja je, za razliku od mnogih kojima je taj grad ostao u
lijepom sjećanju, tamo provela svoje zadnje trenutke života. Potraga za
mladom djevojkom, inzistiranje njezinih roditelja na učinkovitoj
policijskoj istrazi, javna kampanja koju su poduzeli ne bi li saznali
bilo kakvu informaciju o svojoj kćeri, ubrzo je postalo političko
pitanje pa je Federalna australska policija upozorila roditelje da ne
vrše pretjerani pristisak na hrvatske vlasti jer bi to moglo naškoditi
diplomatskim odnosima između Australije i Republike Hrvatske. Britt
Lapthorne nije bila prva žrtva napada na strane turistkinje u
Dubrovniku. Možda je bila jedina koja je umrla, ali su zato druge
doživjele nezaboravan užas i stravu. Tri mlade turistkinje iz različitih
dijelova svijeta opisale su skupinu muškaraca koja ih je pokušala
oteti. „Nikad u životu nisam trčala tako brzo ili vrištala tako glasno“ –
opisala je Amber, turistkinja koju je iz kombija pokušao zgrabiti
muškarac, dok se ulicom u kasne noćne sate vraćala prema luci u kojoj se
nalazio njezin brodić. „Cijelo vrijeme sam osjećala da je to
organizirano“ – opisala je Jennifer, druga turistkinja, koju je također
napala skupina muškaraca. „Bila sam prestravljena, iskočila sam iz
jurećeg automobila i sakrila se u grmlju“ – opisala je Kate koju su
pokušala oteti dvojica muškaraca.
Sve tri žene navele su okolnost da su bile u klubu Fuego u Dubrovniku,
upravo gdje je boravila i Britt Lapthorne, da su im se dvojica
muškaraca, koje su kasnije prepoznale putem fotorobota, jedan viši i
drugi niži, predstavljali kao policijski službenici. Amber je pak
prepoznala kombi za koji se sumnja da je odvezao Britt Lapthorne. Prema
napisima različitih domaćih i stranih medija, na tijelu Britt Lapthorne
nisu pronađeni tragovi odjeće, nikakve njezine stvari, a nađeni su
tragovi koji se mogu naći samo u velikim morskim dubinama. Roditelji
vjeruju da je bačena na dno mora s teškim utezima kako tijelo ne bi
došlo na površinu.
Još se uvijek vjeruje da je Britt Lapthorne počinila samoubojstvo ili da je to bio nekakav nesretan slučaj.
Policijska uprava Dubrovačko-neretvanska prvo je navela da u Dubrovniku
nikada nije zabilježen pokušaj otmice stranih turistkinja, a potom da je
ipak zabilježeno nekoliko takvih slučajeva. Kao v.d. ravnatelja
policije, g. Vladimir Faber navodi kako nije zadovoljan vođenjem istrage
(E-Zadar, 31. 10. 2008.), ali da je svako medijsko povezivanje
situacija sa okolnostima napada na strane turistkinje u Dubrovniku kao i
dokumentiranje takvih situacija senzacionalizam (Nacional, 21. 2.
2009.)
Još se uvijek vodi istraga.
Svi sliježu ramenima. Dovodi se u pitanje kakve je Britt Lapthorne imala
moralne vrijednosti, kakve su to bile i druge djevojke koje su
napadnute. Zašto su razgovarale s nepoznatim muškarcima, zašto je jedna
od njih pristala sjesti u automobil s tim muškarcima? Policija radi sve
što može, Dubrovnik je siguran grad, Hrvatska je lijepa zemlja, kod nas
toga nema, ne, ne… Okreće se glavom i šuti. Sve vuče na to da su
djevojke same za to krive, da su provocirale i tražile nevolju, da su
bile psihički labilne, da su ovakve ili onakve.
Još se uvijek negira stvarnost.
A stvarnost je to da ni produkcija „snuff“ filmova nije nemoguća i na
hrvatskim prostorima. Da država u kojoj je razrješavanje gotovo svake
vrste zločina političko pitanje bez obzira na vrstu kriminala zapravo
pogodno tlo za razvoj najgorih mafijaških struktura. Ako inzistiranje
roditelja da vlasti pronađu ubojicu njihove kćeri može izazvati
narušenje diplomatskih odnosa među zemljama, onda je doista moguć
svakakav epilog ove nesretne priče.
Mafiji je svejedno hoće li prodati ukradeni automobil, drogu, oružje ili
nečiju smrt, dovoljno je da postoji nekakva potražnja. Dovoljna je
jedna žena. Za neko vrijeme. Svejedno je koja, samo da odgovara prilici.
Dovoljna je da ju se iskoristi i ubije, da se dokumentira njena patnja i
da se nekom proda za raspon od 2.000 do 30.000 kuna. Možda i jeftinije
ako je smrt odraslih na takvom tržištu jeftinija od smrti djece? To su
sve samo naklapanja, možda i medijski senzacionalizam kako kaže Faber,
ali osim toga nema ništa više, jer nitko od odgovornih ništa ne zna niti
se previše agilno trudi saznati. Jednako kako je moguće (i mnogima
vjerojatno) da se Britt Lapthorne gola s utezima bacila na dno
Jadranskog mora da bi se ubila, tako je moguće (i mnogima nevjerojatno)
da ju je mafijaška ekipa s područja Dubrovačko-neretvanske županije
usmrtila dok je snimala pornografski „snuff“, kako bi se takav film
ponudio krvožednom tržištu za određeni novčani iznos. Bio „snuff“ ili
ne, u svakom slučaju je strava i užas. Pa tako ni ne čudi da francuski
redatelj Abel Ferry snimi film „Vertige“, u kojem je osnovna fabula kako
manijakalni hrvatski gorštaci love i ubijaju francuske turiste koji su
svratili u hrvatske planine na odmor.
Mogao je netko snimiti i kriminalistički film, sa svim elementima
opisane dubrovničke situacije, s korektnim epilogom – da policija
pronađe ubojicu (ili više njih), da budu osuđeni i smješteni do kraja
života u zatvor.
Ali ne, mi možemo dobiti samo horrorac..
Arhiva BUKE
tekst objavljen na portalu Zamirzine.net