Probudila sam se 16. oktobra, sedam dana nakon pucnjave. Dok sam bila u nesvjesnom stanju, premještena sam bez roditelja iz Pakistana u Veliku Britaniju. Bila sam hiljade kilometara daleko od svoje kuće sa cjevčicom u vratu koja mi pomaže da dišem. Nisam mogla pričati…
Prvo što mi je palo na pamet bilo : Hvala Bogu, nisma mrtva. Znala sam da nisam u svojoj domovini. Sestre i doktori su pričali na negleskom jeziku , iako su izgledali kao da su iz različitih krajeva svijeta. Pričala sam im, ali niko me nije mogao čuti, zbog cjevčic eu vratu. Razna pitanja su mi prolazila glavom : Gdje sam? Ko me je doveo ovamo? Je li moj otac živ?. Bila sam prestravljena. Dr. Džavid Kajani, zamjenik direktora Univerzitetske klinike u Birmingemu, koji je bio u Islamabadu kada sam upucana, i koji me je doveo ovdje gdje sam sad, rekao je da nikad neće zaboraviti izraz straha i zbunjenosti na mom licu kada sam došla svijesti.
Obratio mi se na Urdu jeziku. Jedina stvar koju sam znala jeste da me je Alah blagoslovio sa novim životom. Jedna lijepa žena, sa maramom na glavi, pridržala mi je ruku i rekla : “Asalaamu alaikum,” što je tradicionalni muslimanski pozdrav. Počela je izgovarati molitve na Urdu jeziku te citirati Kuran. Rekla mi je da se zove Rehanna. Njen glas je bio nježan, i njene riječi su bile toliko umirujuće, da sam ponovo zaspala.
Sanjala sam da zapravo nisam u bolnici.
Kada sam se slijedeći dan probudila, bila sam u čudnoj zelenoj sobi bez prozora i sa veoma mnogo svjetla. Bila je to kabina intenzivne njege u bolnici Kraljice Elizabete. Sve je bilo čisto i sjajno, nimalo nalik na bolnicu u mom rodnom gradu, Mingori. Sestra mi je dala olovku i tablu za pisanje, ali nisam mogla pisati kako treba i riječi se nisu mogle posložiti kako trebaju. Htjela sam napisati očev broj telefona. Nisam mogla odvajati slova. Dr. Džavid mi je donio tablicu sa abecedom, da mogu pokazati slova. Prve riječi koje sam uspjela složiti su bile “otac” i “zemlja”. Sestra mi je rekla da sam u Birmingemu, ali ja nisam imala pojma gdje je to. Kasnije su mi donijeli atlas pa su mi pokazali da je to u Engleskoj. Nisam znala šta se dogodilo. Sestre mi nisu ništa govorile. Jesam li još uvijek Malala?
Glava me je toliko boljela, da ni inekcije koje su mi davale, nisu mogle zaustaviti bol. Moje lijevo uho je stalno krvarilo, a moja lijeva ruka mi je bila čudna. Sestre i doktori su stalno ulazili i izlazili. Onda je ljubazna žena, Dr. Fiona, ušla i dala mi bijelog medvjedića. Rekla je da ga mogu zvati Džunaid, a da će mi objasniti zašto. (Pukovnik Džunaid Kan je bio vojni hirurg koji je obavio hitnu operaciju na mom mozgu u vojnoj bolnici u pešavaru, gdje sam donesena nakon što sam upucana u glavu ). Nisam znala ko je Džunaid, pa sam medvjedića nazvala Lili. Dr. Fiona mi je također donijela ljubičastu svesku da mogu pisati.
Prva dva pitanja koja sam napisala bila su : “ Zašto nema moga oca? i “Moj otac nema novca. Ko će sve ovo platiti?”
“Vaš otac je bezbjedno”, odgovorila mi je “u Pakistanu je. Ne brinite se za plaćanje”.
Pitanja sam ponavljala svkome ko je ušao u sobu. Svi su mi isto dogovorili. Ali nisam bila uvjerena u to što mi govore. Nisam imala predstavu o tome šta mi se desilo, i nisam vjerovala nikome. Ako je otac OK, zašto nije ovdje sa mnom? Pomislila sam da sam upucana, ali nisam bila sigurna – jesu li ovo snovi ili uspomene?
Kasnije sam saznala da mi niko ništa nije smio reći, jer su se doktori bojali da ne doživim traumu.
Bila sam opsjednuta novcem. Kadgod bih vidjela doktore koji međusobno razgovaraju, pomislila sam da govore : Malala nema novca, Malala si ne može priuštiti plaćanje liječenja” . jedan od doktora koji je bio Poljak, koji je uvijek izgledao tužan. Pomislila sam da bi on moga biti vlasnik bolnice koji je nesretan jer ne mogu platiti. Sestri sam klimnula da mi doda papir, pa sam mu napisala :
“ Zašto ste tužni” ,
“ Nisam tužan”
“Ko će ovo platiti” napisala sam “mi nemamo novca”
”Ništa ne brini” odgovorio je “tvoja će Vlada platiti”
Nakon toga, uvijek se smijao kada bi me vidio.
Bila sam zabrinuta za oca. Mislila sam da je mrtav. Kasnije mi je Fiona donijela sedam dana stare novine iz Pakistana, u kojima je bila fotografija moga oca kako razgovara sa generalom Kajanijem, zajedno sa osobom pokrivenom maramom, koja sjedi pored mog brata. Mogla sam vidjeti samo njena stopala.
”To je moja mama” napisala sam.
Tog dana dr. Džavid mi je donio mobilni telefon. nazvaćeš svoje roditelje” rekao je. Oči su mi sijale od uzbuđenja.
“ Nećeš plakati, nećeš jecati” rekao mi je.
Bio je grubog glasa, ali vrlo ljubazan, kao da me poznaje od ranije. „ Daću ti mobilni, i budi jaka!“ Klimnula sam. Pozvao je broj, i pružio mi telefon.
Čula sam očev glas. Nisam mogla pričati zbog cjevčice u grlu. Ali bila sam sretna što sam ga čula. Nisam se mogla smijati zbog lica, ali kao da sam se smijala iznutra.
“Doći ću uskoro” obećao mi je. “Sada odmaraj i za par dana dolazim”.
Kasnije mi je rekao da mu je dr. Džavid naredio da ni on ne smije zaplakati, jer će nas to sve oražalostiti još više. Doktor je htio da oboje budemo snažni.
Nekoliko dana kasnije, tražila sam ogledalo.
”Ogledalo” napisala sam u svesku.
Htjela sam da vidim svoje lice i kosu. Sestre su mi donijele malo bijelo ogledalce, koje još uvijek imam uza se. Kada sam se vidjela, bila sam van sebe.Moja dugačka kosa, koju sam godinama njegovala, je nestala, a na lijevoj strani glave je nije bilo uopšte.
“Mala mi je kosa” napisala sam.
Mislila sam da su je Talibani odsjekli. U stvari, pakistanski ljekari su mi nemilosrdno obrijali glavu. Moje lice je bilo iskrivljeno baš kao da ga je neko povukao sa jedne strane. Tu je bio i ožiljak na lijevoj strani, pored oka.
“oK mi je ovo napravio “napisala sam. Slova su bila loše posložena.
” Šta mi se dogodilo?”
Napisala sam :“ Prekinite sa tim svjetlom”.
Svjetlo mi je smetalo, iazazivalo je glavobolje.
“Nešto ti se loše dogodilo,” rekla je Dr. Fiona.
“Jesam li postrijeljena? Je li moj otac postrijeljen” napisala sam.
Kazala mi je da sam ustrijeljena u školskom autobusu. Rekla je da je dvoje mojih drugara također postrijeljeno, i da se ne sjeća njihovih imena. Objasnila mi je da je metak prošao po strani oka, baš gdje se nalazio ožiljak, i da je putovao oko 40 centimetara prema lijevom ramenu, da bi se tu i zaglavio. Mogao mi je raznijeti oko ili mozak. Čudi je da sam preživjela.
Nisam osjećala ništa, možda malo zadovoljstvo.
”Dakle, ipak su to uradili”
Jedino žalim što nisam razgovarala sa njima prije nego što su me ustrijelili. Sada nikad neće čuti šta sam im htjela reći.
Čak nisam pomislila ništa ružno o čovjeku koji me je upucao – niti jedne pomisli na osvetu – samo sam htjela nazad. Htjela sam kući….
Za BUKU preveo i prilagodio Elvir Padalović
Malala Jusafzai je 16-godišnja Pakistanka, borac za ženska prava i pravo na obrazovanje. Ranjena je u glavu i vrat dok je izlazila iz škole u pakistanskoj dolini Swat, sjeverozapadno od prijestolnice Islamabada, nakon kampanje protiv napora pakistanskih talibana da spriječe obrazovanje žena.
16-godišnja Malala ostavila Džona Stjuarta bez teksta svojim komentarom o pacifizmu