Iskreno, uvijek sam bio zbunjen imenima koje je imala Preslica. Da li je bila Preslica, Livtex Livno ili Tvornica vunenih tkanina Hasan Brkić iz Livna najmanje je bitno. Bitno je kako je okončana priča o tvornici. Posljednjih mjeseci, na vlastitu odgovornost, u par navrata sam ušao u ono što su nekad bile proizvodne hale Preslice. Ostao sam zapanjen prizorima koje sam zatekao.
Mislio sam da to nije moguće, ali itekako je moguće. Samo pet godina nakon proglašenja stečaja, ovaj nekadašnji gigant, prepušten sam sebi, bez ikakvog osiguranja, biva opljačkan na najbrutalniji mogući način. Dok ovo pišem traje krađa svega što sadrži metal, jer sve ostalo je pokradeno. Čak sam imao i bliske susrete sa “kradljivcima” koji su, iz njima opravdanih razloga odbili fotografiranje. Brzo sam shvatio da se radi o nekakvim jadnim ljudima koji rade za nekog puno “većeg” od njih. Samo su mi rekli da nisu iz Livna i da rade da imaju za cigara. Haj’ dobro! Ta nisam ja policija.
Ono što je mene zanimalo nije zanimalo njih, tako smo se razišli u miru. Oni su nastavili s krađom metala, a ja sam se bacio u potragu za fotografijama iz tvornice. Obišao sam sve. Ja i pas. Osjećao sam se sigurnim s njim. Tu i tamo bi mi dotrčao sav prljav od već ostarjelih farbi za tkanine. Čas crven, pa nakon nekog vremena plavkast.
Prao sam ga satima poslije. U mračnoj prostoriji, jednoj od tko zna koliko, na podu punom razbacanih papira i predmeta nalazim jednu, pa drugu pa treću pa desetine njih. Na brzinu ih pregledam i znam da je to to! Ono po što sam i došao. Dok tražim još, u glavi čujem zvukove strojeva i glasove ljudi koju tu rade.
Nastavljam šetnju, po dugačkim hodnicima. Želja mi je da uđem u upravnu zgradu. Flopi je sa mnom. Odlazim prema direktorskim kancelarijama. Sve je još uvijek tu. Arhiva, Titove slike, znaci upozorenja… Ulazim u jednu takvu. Vidi se da je direktorska. Na zidovima plakete i zahvalnice. Lopovi su ostavili tragove. Na stolu su ispražnjene nekakve kutije od medalja, sve je ispreturano. Puno je službenih dokumenata i raznoraznih pečeta koji više ne vrijede nikom. Ne želim da se u direktorovoj kancelariji zadržavam predugo. Posljednji direktor Preslice je tu izvršio samoubojstvo zbog problema u koje je zapala tvornica. Neopisivo mi je žao zle sudbine tog čovjeka.
Odlazim. Iskradam se kao lopov iz kruga tvornice. Ipak zadovoljan što sam spasio stotinjak fotografija koje svjedoče o jednom vremenu, drugom sistemu i povijesti Livna. Žao mi je što sam vidio da će cjelokupna arhiva tvornice biti uništena, žao mi je sudbina ljudi koji su je gradili godinama i žao mi je i onih koji su doprinijeli njenom umiranju.
Tvornica vunenih tkanina je osnovana pedesetih godina prošlog stoljeća. Zapošljavala je između 900 i 1000 radnika. Propast je doživjela 2008. godine od kad traje rasprodaja i pljačka njene imovine. Dok ovo pišem traje pljačka elektro instalacija koje će završiti negdje na nekakvom otpadu u BiH. U tvorničkim prostorima se nalazi cjelokupna arhiva tvornice i ona propada zbog vode i vlage.
Reportažu posvećujem svima onima koji su radili u Preslici.
Autor teksta i fotografija: Andrija Vrdoljak
Autori nađenih fotografija: nepoznati