Prolazio je treći dan otkako su se u Vukovaru u ponedjeljak, 2. rujna, postavile dvojezične ploče. Prosvjedi su se nešto smirili i Katji Petrović (27) se činilo kao zatišje pred oluju koju je očekivala u petak za kada je bio najavljen veliki prosvjed.
Gradom su se širile informacije da se svakog dana pred Vukovarom blokiraju autobusi podrške Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara koji pristižu iz čitave Hrvatske. Kolege s posla, s kojima radi u programu pomoći starijima, nisu puno komentirale jer se nije znalo tko što o tome misli. Tu se srijedu pitala kako će se probiti do posla ako u petak zakrče Trpinjsku cestu kojom mora proći. Baka, koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila oca, a u zadnjem ratu muža, savjetovala ju je: „Možda bi bilo najbolje da ne ideš na posao.“ To ju je trgnulo. Promislila je da zadnji put ljudi nisu išli na posao jer nisu mogli 1991. Shvatila je da nešto mora napraviti, a to nikako nije uključivalo ostanak kući.
„Počela se širiti atmosfera straha gradom. Odjednom se više nismo osjećali sigurnima u našem malom gradu u kojem se svi znamo. Vodim dramsku grupu tinejdžerima koji govore i srpski i hrvatski i nikada nije bilo problema među njima. A onda su nakon ovih nereda počeli na facebook stavljati slike razbijenih ploča, natpise na ćirilici… Godinu dana smo radili u potpunoj slozi i onda ih je to u tren razjedinilo. Imala sam pet godina kada je počeo rat. Da se sada opet nešto dogodi, to bi bio moj rat, rat moje generacije, a ne bismo ga mi pokrenuli, nego oni koji su bili u prošlom ratu. Nama je uništeno djetinjstvo iako ni za što nismo krivi i jedino što možemo napraviti je da se to ne dogodi nekim novim klincima“, kaže Katja Petrović, profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Tako je sutradan, noć pred najavljeni prosvjed, s desetak mladih ljudi po Vukovaru lijepila plakate na kojima je latinicom i ćirilicom bilo ispisano „Javljam se za riječ“, „Ja sam promjena“, „Ja sam vitalni nacionalni interes“. Bio je to u tom tjednu čekićanja, naguravanja, prijetnji, jedini ujedinjeni glas otpora. Anonimni, tihi, uskoro i pokidan, ali je ipak pokazao da postoje Vukovarci koji ne misle da se vitalni nacionalni interes prelama preko administrativnih ploča.
Kada smo se našle u Vukovaru, u utorak 24. rujna, Katja me uvjeravala da tu atmosferu straha stvara manjina koja je uzurpirala pravo javnosti, dok većina ima druge brige i želi živjeti u miru. Pitam je gdje se čuje ta većina, a Katja odgovara da je, kao i svaka većina, tiha i inertna, a da se, osim toga ljudi ne žele izlagati jer se boje mogućih posljedica – možda će imati problema na poslu, možda će im susjedi dignuti pozdrav, možda će im tko u obitelji zamjeriti. U takve bojazni sam se uvjerila dogovarajući razgovore u Vukovaru. Jedan me je stari poznanik, mirovni aktivist, odbio jer su mu nakon nedavne izjave u medijima roditeljima anonimno telefonski prijetili.
Cijenjeni vukovarski branitelj, koji mi je prije dvije govorio kako je poštivanje multinacionalnost nužnost u Vukovaru, uz ispriku se opravdao da je obitelji obećao da neće više istupati u medijima. Fratar, kojeg sam na dvadesetu obljetnicu pada grada u Vukovaru slušala kako propovijeda dijalog i pomirenje, nije dobio dozvolu Crkve da razgovaramo. Dolazim godinama u Vukovar i nikada nije bilo tako teško naći sugovornike kao sada, ako tražite one koji ne nude plošnu sliku. Ljudi su se stisnuli, šute i čekaju što će biti. No isto tako, nikada nisam naišla na više mladih ljudi kojima suživot nije floskula već svakodnevica koju zadovoljno žive i ljuti ih što im je sada uzdrmana.
Lana Mayer (34) je htjela biti spremna što god da bude pa je još u veljači, kada se najavilo uvođenje ćirilice i kada su počeli prosvjedi, izvadila putovnicu za svoju, tada šestomjesečnu, bebu. „Od onih ratničkih govora i zazivanja nove Oluje sam se prepala mogućnosti da opet bude rat“, kaže. Dok je prevodila za strane novinare, kojima je u posjetu Hrvatskoj pred ulazak u EU redovito odredište bio i Vukovar, zaprepastila se kada je od jednog člana Stožera čula da je rat za njega bilo vrijeme „ponosa i slave“, jer je za nju rat „vrijeme umiranja, užasa, gladi, razaranja“. Dok smo razgovarale prošao je jedan od ljudi koji su skidali ploče. Lana ga je jednom srela na konferenciji o suočavanju s prošlosti, kaže da je bio tih i djelovao tužno. „Mogu razumjeti da je strašno kada svaki ugao grada vidite kao mjesto na kojem vam je suborac poginuo, ali ne možemo insistirati na viktimologijskom identitetu cijelog grada ili očekivati da se smiju čuti samo jedni te isti glasovi. Ako želimo graditi zajednički grad, moramo sjesti i poslušati jedne druge. Znam da je to teško, ali nema drugog načina“, kaže Lana.
Prije uvođenja dvojezičnih natpisa, ali i godinama ranije nije bilo puno prilika, makar organiziranih, za zajednički razgovor. U Vukovaru su rijetke javne rasprave, tribine ili bilo kakvo okupljanje koje tematizira posljedice rata i cilja na sve Vukovarce. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen je krajem 2002. godine. Već se tada znalo da je na popisu stanovništva iz 2001. u Vukovaru bilo tek nešto malo manje od trećine građana srpske nacionalnosti – 32,88%, ali kao da nitko nije mislio da bi za deset godina taj postotak mogao preći trećinu i da će se zakon morati provoditi pa da bi u međuvremenu Vukovarce trebalo pripremiti. Iako u Stožeru kažu da Srba u Vukovaru nema toliko i da treba ponoviti popis stanovništva, mnogi će isto reći i za Hrvate i da u Vukovaru ukupno živi tek dvadesetak tisuća stanovnika, a ne 27.683 koliko ih je prema službenim podacima. Mnogi su u Vukovaru prijavljeni zbog toga što je područje posebne državne skrbi pa im se to isplati, a zapravo žive u Osijeku, Zagrebu, Novom Sadu ili Beogradu.
„Previše je dugo njegovana mržnja i dezinformiranost u Vukovaru. Toliko je bilo izložbi i filmova o zločinima, a nikad se ne priča o dobrim djelima i dobrim ljudima za vrijeme rata. U fokusu su nam stalno zločini, očaj, žrtve, a paralelno postoji svijet u kojem su se ljudi pomagali, u kojem su žrtve oprostile i nastavile živjeti oslobođeno od mržnje. Zamislite koje je to herojstvo! Tisuće učenika prođe svake godine kroz Vukovar, posjete mjesta stradanja, slušaju o zločinima, a ne čuju ni jednu riječ o praštanju, miru i zajedničkoj budućnosti“, kaže Ljiljana Gehrecke, voditeljica Europskog doma u Vukovaru, rijetke adrese u gradu na kojoj se godinama ustrajno i bez podrške vlasti radi na programima pomirenja i prevladavanja traume. Kada smo se prije dvije godine našle u tom istom, skromnom uredu Europskog doma, upozorila me da bi ćirilica – iako tada to nije bila tema u javnosti – mogla iznijeti destruktivne emocije koje se, kako je rekla, brižno njeguju. Tako da nije bila iznenađena reakcijama kada su ploče stavljene, jer, kako kaže, zna da se ništa ozbiljno ne radi na uklanjanju uzroka takvih reakcija, već se samo potiskuje i zataškava. „Odmah nakon rata je trebalo raditi s braniteljima, a ne ih samo stjerati u braniteljske udruge i kafiće. Amerikanci i danas rade s vijetnamskim veteranima, a mi ne znamo ništa o našim braniteljima; ni što ih tišti, ni kako žive, ni kakvi su im odnosi u obiteljima.
Nismo upotrijebili znanost da bismo razumjeli što se dogodilo, da vidimo u kakvom smo stanju i da pokušamo prevladati prošlost. Vukovar je mogao postati veliki istraživački centar, a umjesto toga jedva da imamo kakvo relevantno istraživanje o Vukovaru“, kaže i dodaje da se odmah poslije mirne reintegracije trebalo sustavno raditi na izgradnji mira, umjesto što smo mislili da mir nastaje prestankom rata i da će vrijeme sve ostalo riješiti. No, kada Vladi postavite pitanje postoji li ikakav strateški dokument o Vukovaru koji bi uključivao i izgradnju mira, iz glasnogovorničkog ureda će vas uputiti na Ministarstvo regionalnog razvoja, kao da izgradnja mira uključuje zidanje, izgradnju infrastrukture ili podizanje tvorničke hale. No, možda su na dobrom tragu, jer mir je svakako lakše graditi kada su ljudi egzistencijalno zadovoljeni. A u Vukovaru će vam svi odmah reći da je njihov glavni problem nedostatak posla i da im trebaju nova radna mjesta, a ne nova obilježja ratnih stradanja.
U obnovu Vukovara je do sada uloženo 959 milijuna kuna, prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja, od čega dvije trećine otpada na obnovu stambenih objekata. Kada se pogleda Katalog rezultata od 2002 do 2013. Fonda za obnovu i razvoj grada Vukovara, kojem je najvažniji cilj ulaganje u razvoj gospodarstva, vidi se da je najviše ulagano u obnovu, sanaciju, restauraciju, infrastrukturu. U suradnji s Gradom Fond je sufinancirao parcelizaciju i infrastrukturu gospodarske zone koja se proteže na 33 hektara, ali je tamo tek nekoliko poduzetnika. Tvornica Borovo u predstečajnoj nagodbi i s 900 zaposlenih najveći je poslodavac, ali joj je budućnost neizvjesna. Luka, jedna od najvećih riječnih luka u bivšoj Jugoslaviji i sadašnji najveći razvojni potencijal grada, ima premalo lučko područje zbog čega ne može preuzimati sav posao koji bi mogla kada bi se proširila.
Stopa nezaposlenosti u Vukovaru je viša od hrvatskog prosjeka; krajem kolovoza je iznosila 21,65%, s tim da je u Vukovaru nezaposlenost trajno visoka i prije krize je bila još viša nego danas. Prosječna plaća u Vukovaru je u prošlog godini bila 3.476 kuna, dok je hrvatski prosjek bio za čak dvije tisuće kuna viši – 5478 kuna. Prosječna dob u Vukovaru je 44 godine, za dvije više nego u ostatku Hrvatske. Stanovništvo, pogotovo mlado, odlazi. U dva vukovarska dana nekoliko mi je mladih ljudi u usputnom razgovoru na cesti, nakon redovitog pitanja „Odakle si?“, odmah reklo: „Blago ti se“ ili „Povedi me sa sobom“. U posljednjem desetljeću grad je izgubio oko četiri tisuće stanovnika.
Među nezaposlene mlade ljude između 20 i 39 godina, na koje otpada preko pedeset posto ukupno nezaposlenih, ubraja se i Dejana Macura (23). Kaže da je njenoj generaciji najvažniji problem upravo zaposlenje, a ne ćirilica, a da je pak stvarnom, a ne tek pragmatičnom pomirenju najveća prepreka odvojeno školstvo i vrtići. I ona sama je prošla kroz odvojeno obrazovanje u Vukovaru i tek je u drugom razredu srednje škole, kada su prvi put u istoj smjeni bili razredi koji pohađaju nastavu na srpskom i na hrvatskom jeziku, imala priliku upoznati „druge“, ali i onda su sve školske priredbe bile odvojene, bilo je svađa među učenicima, ostavljali su uvredljive poruke na ploči – „Klat ćemo Hrvate” ili „Srbe na vrbe“, tako da su se počeli družiti unatoč, a ne zahvaljujući okolnostima, kaže.
Večer ranije u Vukovaru sam dugo razgovarala s dvadesetsedmogodišnjakinjom koja je iz miješanog braka. Kada su počeli neredi oko ćirilice, pojačala joj se migrena i počela je sanjati rat, sve one mjesece koje kao dijete provela u podrumu. Otac joj je ubijen kada se nakon logora u Srbiji u prosincu 1991. vratio u Vukovar da vidi što je s kućom. Devet godina kasnije došao im je čovjek koji im je rekao u kojem je dvorištu zakopan i tada su ga pronašli, ali nisu saznali tko ga je ubio, samo da ga je odvela neuniformirana skupina Srba. Ni ona ni mama ne sudjeluju u koloni sjećanja 18. studenog, jer ne osjećaju da im je tamo mjesto.
„Moja mama ne može s drugim ženama koje su izgubile muževe podijeliti tugu, jer je Srpkinja i nema prvo na javnu bol. Osim toga, nije nam ni potrebno da tugujemo na sav glas, kao što nije potrebno ni da dolaze toliki ljudi i od grada prave groblje i onda se vrate u svoje mirne živote daleko od Vukovara, a mi moramo nastaviti živjeti u tom groblju“, kaže. Dobro sam zapamtila kada je rekla: „Kad god čujem ‘Srbe na vrbe’, vidim moju mamu kako visi.“
Protivnici ćirilice u Vukovaru kažu da ih boli nepravda, a kada ih pitate koja nepravda, onda najčešće navode nestale koji još nisu pronađeni, a vjeruju da njihovi sugrađani Srbi znaju gdje su pokopani, te zločince, silovatelje i ubojice koji još uvijek šeću gradom. Pitam Ljiljanu Gehrecke koliko je to točno ili je ponavljanjem postalo istinom? „Pronalazak nestalih stvara veliku patnju u gradu, ali floskula je da Vukovarci znaju gdje su nestali zakopani i ne žele reći. I sama sam istraživala gdje su neki od nestalih i moji susjedi srpske nacionalnosti mi nisu znali reći, a znam da bi mi rekli jer mi vjeruju. A što se tiče često ponavljane optužbe da su u Vukovaru zločinci, ne znam je li to istina, ali ako netko nešto zna, zašto ne prijavi? Takvim se pričama samo podgrijava napetost i mržnja. Hrvati često govore ‘Oni’ za sve Srbe i očekuju da ‘Oni’ priznaju krivnju, da ‘Oni’ kažu gdje su nestali. Ne vide ljude kao individue, nego kao članove kolektiva i procjenjuju ih prema tome što je kolektiv napravio, a ne konkretne osobe. A prebacivanje kolektivne krivnje je zločin prema onima koji ništa nisu krivi, a posebno prema djeci. Djeca koja odrastaju s osjećajem kolektivne krivnje to doživljavaju kao duboku nepravdu i ne mogu biti lojalni građani niti voljeti domovinu jer odrastaju kao neprijatelji te domovine, kao strano tijelo, kao nepoželjni. Nedavno je moja susjeda, friško diplomirana ekonomistica, dijete divnih roditelja srpske nacionalnosti, tražila posvuda posao i jedna joj je službenica rekla: ‘Znate li vi da su četnici ubili moga brata?’ Kakve veze to ima sa zapošljavanjem, kakve veze ima s tom curom? Ali u Vukovaru se takve poveznice povlače, jer emocije upravljaju ljudima“, odgovara.
No sve je više ljudi koji se u Vukovaru odbijaju nacionalno izjasniti. Među njima je i Lana Mayer, koja se užasava kada se govori o hrvatskoj ili srpskoj djeci, što je rezultat podijeljenih škola. Stariji sin joj ima pet godina i nada se da će dok krene u školu konačno započeti s radom nova, zajednička škola.
Udruga Nansen dijalog centar iz Osijeka još je 2003. pokrenula projekt Nove škole koja bi bila otvorena za sve. Istraživanje koje su proveli 2005. o odnosu roditelja prema osnovnom školstvu u Vukovaru pokazalo je da je 71,4% ispitanika svih nacionalnosti nezadovoljno modelom školstva koji im se nudi.
Čak 81,25% roditelja potvrdilo je da bi dijete upisalo u zajednički razred. Prije šest godina su počeli pregovarati s nadležnim institucijama jer su htjeli da osnivač bude županija, grad ili Ministarstvo obrazovanja, ali, kako nam je rekla Ivana Milas iz Nansen dijalog centra, „nije bilo političke volje“ pa ni „u veljači ove godine prijedlog za osnivanje Nove škole nije prošao na Gradskom vijeću.“ A kakav je utjecaj odvojenih škola na djecu, pokazuju znanstvena istraživanja koja su u Vukovaru provodili psiholozi Dinka Čorkalo Biruški i Dean Ajduković. Djeca su manje od njihovih roditelja spremna na kontakte s pripadnicima druge etničke skupine. Za razliku od starijih, nemaju iskustvo življenja u nepodijeljenoj zajednici i život unutar jedne etničke skupine i u podijeljenom gradu za njih je prirodno stanje.
Umjesto o podijeljenosti, svoje sam sugovornike Vukovarce pitala koje prostore u gradu osjećaju kao zajedničke. Nije im trebalo dugo razmišljati: Adu. Taj riječni, pješčani otok na Dunavu, na granici sa Srbijom, u ljetnim je mjesecima prepun ljudi. I svi kažu: „Moraš doći ljeti i ići na Adu.“ To mi je rekla i simpatična gospođa dok mi je pokazivala kovčege u pogrebnom poduzeću koje vodi preko puta bolnice u Vukovaru. Od dvadeset pogreba, bar se za tri bira najjeftinija, takozvana socijalna oprema, kaže.
Najskuplji kovčeg, „Amerikanac“, nije prodala već dvije godine. Kada sam je, tek usput, pitala što ona misli o suživotu, pitanje kojega je Vukovarcima već dosta, rekla mi je: „To ovisi od čoveka do čovjeka.“
Tekst objavljujemo iz Jutarnjeg lista