Dijana Đorđević, kako nije mogla naći posao u struci, a da bi obezbijedila egzistenciju porodice, prije tri godine počela je čuvati stariju gospođu koja nije mogla sama da brine o sebi. Vremenom, kaže, zavoljela je ovaj posao i odlučila profesionalno da se bavi pomoći starim i iznemoglim licima. Dijana je profesionalna njegovateljica, a ovo zvanje stekla je nakon šest mjeseci obuke, koju realizuje Ustanova za obrazovanje odraslih Socijalno edukativni centar Banjaluka. Osnivač je Karitas biskupske konferencije BiH i Karitas Austrija.
“Da bi ste bili njegovatelj potrebno je imati dušu za takve ljude i osjećaj da si ti nekome potreban i ta njihova zahvalnost po obavljenom poslu je zaista nešto posebno. Ali, to samo nije dovoljno. Ovo je jako osjetljiva kategorija ljudi i da bi ste radili sa njima potrebno je mnogo znanja. Ovu školu ja smatram kao božiji blagoslov”, rekla je za BUKU Dijana Đorđević.
Dijana trenutno nije zaposlena, a samim tim upitno je dalje školovanje njene kćerke. Smatra da će kroz razvijanje svijesti ljudi i nadležnih o potrebi ovog kadra moći i ona dostojanstveno živjeti.
“Ovaj kadar ljudi je potreban jer sve je veći broj onih kojima je naša pomoć potrebna. Jedan obučeni njegovatelj može da pruži usluge prvenstveno razgovora, pomoć pri pripremi hrane i hranjenju, pomoć pri održavanju lične higijene i higijene prostorija, pri kretanju, odlasku ljekaru, podsticanje na komunikaciju i uključivanje u društvene aktivnosti , pružanje savjeta i posredovanje pri ostvarivanju socijalnih prava”, istakla je Đorđevićeva.
Obuku sa Dijanom je pohađalo i još pohađa oko 90 polaznika. Program traje šest mjeseci ili 500 sati. Nakon toga polaznici dobijaju zanimanje njegovatelj u radnu knjižicu koje je priznato na nivou BiH. Što se tiče Banjaluke, treća generacija po 25 polaznika završava, a završila je i jedna generacija polaznika u Trebinju i u Sarajevu.
“Veoma dobro smo obučeni za rad sa starijim osobama. Kroz program smo prošli od osnova anatomije do teorijskog i praktičnog rada. U ovom poslu najvažnije je strpljenje, kao i velika odgovornost i fizička kondicija. Treba najprije imati volje za ovo sve, osmijeh 24 sata i ono što je možda, po meni najvažnije, pristup samoj osobi.”
Dijana dodaje da rad sa starim i iznemoglim licima nije samo posao. Sama činjenica da si nekome u njegovom domu, da uzajamno zavisite jedni od drugih, zbliži ljudi i postaje više od običnog posla.
“U radu sa njima često vas iznenade svojim ponašanjem i gestovima, ali sve se kroz razgovor i topao pristup riješi. Meni se, eto, desilo da mi je gospođa koju sam njegovala u testamentu ostavila krevet. To je veoma simpatično i drago mi je. Predstavlja samo jedan gest i pokazatelj koliko se saživiš sa nekim i postaneš kao njegov član porodice. Rekla mi je nemam ništa više, a ovo ostavljam bar da ti se nađe, da me se sjetiš”, kaže Đorđevićeva.
Posao za koji je potreban osmijeh
Zajedno sa Dijanom, obuku je završila i Mirjana Komosar, koja je takođe nezaposlena.
“Odlučila sam se za ovaj posao iz razloga što sam u mladosti ostala rano bez roditelja, pa me to nekako privuklo, želim da sam sa tim ljudima. Osjećaj da nekom mogu da pomognem. Mi prva generacija praksu smo obavljali u Karitasovom domu za stara lica i u Zavodu za javno zdravstvo Miroslav Zotović.” rekla je Komosar za BUKU.
Dodaje, da živimo u doba produženog životnog vijeka, što logično prati i činjenica da je svakog dana sve veći broj starih ljudi. Dužnost svakog društva s takvom strukturom stanovništva je organizovanje odgovarajuće brige za tu kategoriju stanovništva, kako bi se svaki pojedini član zajednice osjećao dostojanstveno, sigurno, zaštićeno i sretno u poznim godinama života.
“Nas je za sada veliki broj njegovatelja i nadam se da će biti sve više angažmana i da će se zapravo znati prepoznati taj naš sertiffikat, to naše znanje. Jer, zaista do sad su taj posao radile žene na nekoliko sati koje nemaju nikakve obuke i znanja što se tiče samog njegovateljstva i prepoznavanje nekih znakova bolesti. Ovdje je važno da se prepozna sam kvalitet naše obuke i da ćemo mi imati neku svoju poziciju i u sistematizaciji radnih mjesta, u kućnoj njezi i pomoći starim ljudima”, dodala je Komosar.
Program po kojem se sprovodi projekat, obuka: osposobljavanje za njegovanje bolesnih i nemoćnih ljudi je javno važeći i u saradnji sa Zavodom za obrazovanje odraslih RS i sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite RS.
Dr. Zorica Vujanović, voditeljica obrazovnog programa za njegovatelje starih i nemoćnih lica, za portal BUKU kaže, da bi bili polaznici, kandidati moraju, prema Zakonu po kojem rade, imati minimum osmogodišnju školu i ljekarsko uvjerenje.
“Kod nas ima polaznika raznih zanimanja, starosne kategorije. Zastupljena su oba pola i uglavnom su sa srednjom stručnom spremom. Najveći broj jesu porodični ljudi koji su godinama na birou i koji u ovome vide priliku za zaposlenjem i sticanjem primanja. Veoma je važno istaći njihov entuzijazam i trud”, rekla je Vujanovićeva.
Obuka se sastoji od 220 sati teorije i 280 sati praktične nastave. U sklopu programa uključen je ljekar, diplomirana i viša sestra, kao i gostujući predavači, doktori i psiholozi. SEC je izdao udžbenik po kojem se uči. Zahvaljujući partnerima i donatorima najveći dio sredstava za provođenje ovog programa je osiguran, tako da polaznici plaćaju participaciju od 250 maraka.
“U okviru programa osposobljavanja polaze od osnova, najčešćih oboljenja koja se sreću u starijoj dobi, tegoba, komunikacije, poteškoće pri komunikaciji do praktičnih vještina: kupanje, presvlačenje, namještanje kreveta, okretanje, zauzimanje pravilnog položaja, pomoć pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti, sve ono što je potrebno za njegu starih i nemoćnih lica” kaže Vujanovićeva.
Dodaje da sve što su naučili mogu primijeniti gdje god ima starih i nemoćnih, u domovima, u institucijama kao što su gerontološki centri, privatno kao i preko udruženja.
“Cilj projekta je stvoriti obrazovan kadar i razviti sistem u BiH koji će biti orijentisan i prema potrebama iz socijalnog područja, poboljšati njegu osoba kroz osposobljavanje kvalifikovanog osoblja, ponuditi veće mogućnosti za zaposlenje socijalno ugroženim i nezaposlenim osobama, poboljšati efikasnost socijalnih organizacija i ustanova putem profesionalizacije stručnog osoblja, te umanjiti marginalizaciju ugroženih grupa u društvu”, istakla je Vujanovićeva.
Udruženje Prijatelj
Svršene generacije njegovatelja, polaznika ove obuke u Banjaluci, osnovalo je Udruženje profesionalnih njegovatelja “Prijatelj” koje pruža usluge njege i rehabilitacije bolesnih, teško pokretnih i nepokretnih osoba u njihovom vlastitom domu.
Jelica Erbez-Doveden, sekretar ovog Udruženja, kaže da je ono nastalo kao potreba sertifikovanih njegovatelja koji su se udružili u humanitarno udrženje „Prijatelj“ s ciljem da učestvuju zapravo u izgradnji jednog boljeg, humanijeg društva, društva koje će u suštini prepoznati potrebe tih starih ljudi i pokušati im pomoći, doprinijeti izgradnji kvalitetnijeg života.
“U Udruženju trenutno ima 49 sertifikovanih njegovatelja, s tim da nisu svi aktivni, ali vjerovatno će vremenom postati kad bude bilo potrebe za angažmanom. Nama se obraća veliki broj ljudi, samo što je vrijeme krize, nemaju novca da sebi priušte takve usluge. Neki su našli posao u domovima, a za ostale koji ne rade, nadam se da će kroz projekte kućne njege uspjeti naći zaposlenje” dodala je Erbez-Doveden.
Udruženje sarađuje sa Centrom za socijalni rad Banjaluka i Laktaši, potpisan je memorandum, a planirana je i saradnja sa centrima za socijalni rad Gradiška i Prnjavor.
“Svi njegovatelji edukovani su po programu odobrenom od strane Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS. U skladu sa potrebama korisnika i dogovoru s porodicom, usluge kućne njege pružamo u trajanju od 2 do 24 časa dnevno”, pojasnila je Erbez-Doveden.
Udruženja kao ova nastala su iz potrebe ljudi za tuđom pomoći. A posao nije ni malo lak u ovoj službi i zato ga mogu obavljati samo oni koji zaista vole ljude i imaju razumijevanja za njih, njihove potrebe, želje, navike…
Ovaj vid pomoći starim licima je najhumaniji oblik brige o njima iz mnogo razloga, a osnovni je što ostaju do kraja života u svom stanu i svom okruženju, među komšijama, prijateljima.
Briga o starim i iznemoglim osobama je ogledalo društva kao cjeline, koliko smo sposobni da pokažemo humanost. Uz to, starost je doba koje nas sve neizbježno čeka.