Na mirnoj obali Palićkog jezera sa Srđanom Dragojevićem razgovarali smo pretposlednjeg dana ovogodišnjeg Festivala evropskog filma. Jedan od najuspešnijih filmskih autora u Srbiji bio je član i predsednik žirija glavnog takmičarskog programa u kome je prikazano 13 filmova.
Dva jedina palićka filma koja je Dragojević pomenuo u ovom intervjuu sutradan su dobila dve glavne festivalske nagrade: holandski „Borgman“ Aleksa van Varmerdama je proglašen najboljim filmom, a Rumun Tudor Đurđiju je dobio nagradu za režiju gorke komedije „O puževima i ljudima“. Prepoznavanje dobrih filmova jedna je od tema ovog razgovora.
Pored vašeg imena se u poslednje vreme pominju tri buduća filma: „Atomski zdesna“, „Škartovi“ i „Bodljikavo prase“. Kakav je njihov status?
– „Škartove“ je naša državna komisija odbila drugi ili treći put, što je peti put uzastopno da odbijaju moje projekte. Tako da će to morati da sačeka. Što se „Bodljikavog praseta“ tiče, nakon dve godine teškog rada konačno sam u dobroj poziciji da to snimim, pošto je šest zemalja ušlo u koprodukciju. „Atomski zdesna“ je jedan mali i meni vrlo drag film. Scenario tematski malo podseća na Memetovu dramu i film „Glengarry Glen Ross“ i bavi se stanjem u tranzicionom društvu koje je ljude pretvorile u dve kategorije: u ovce i u vukove.
Šta ćete najpre snimati?
– „Atomski zdesna“ snimamo u septembru, uz vrlo limitirani budžet, bez ikakve fondovske pomoći. Našli smo nekoliko privatnih investitora koji su odlučili da u naš film ulože neke skromne pare, uz mogućnost da ih i povrate. Eto, to može da bude jedan od modela za funkcionisanje srpskog filma. Cela ekipa je pristala da radi za izuzetno skroman honorar, uključujući i 14 glumaca, mojih dragih prijatelja.
Od svega što ste do sada pogledali na Palićkom festivalu, postoji li film na koji ste „odlepili“?
– Ne znam da li je to korektno reći pošto sam član žirija, ali juče sam gledao jedan od boljih filmova u poslednje vreme: „Borgman“. Drugi film koji mi se dopao je „O puževima i ljudima“, sušta suprotnost „Borgmanu“. Iako nije savršen, to je jedan mogući put između repertoarskog i art-haus filma.
Gde svoj rad vidite u takvoj vrsti izbora?
– Ja pokušavam da kombinujem sposobnost američkog pričanja priče i interesovanja za kontroverzne i često političke angažovane teme. Možda sam baš zato od prvog do poslednjeg filma imao sreće sa publikom. I to ne samo u našoj zemlji. „Mi nismo anđeli“ je kult-film u Češkoj, tamo se prikazuje gotovo svake nove godine. Vrlo sam srećan zbog toga – uživam u pažnji obične publike. Cele prošle godine „Parada“ je imala premijere u mreži art-bioskopa u deset gradova Nemačke, osam Italije, u Austriji, Švajcarskoj, Rumuniji, Bugarskoj… Zanimljivo je suočiti se sa nefestivalskim, neelitnim gledaocima.
Kakve asocijacije vam se bude na pomen sintagme „evropski film“?
– Ne krijem dvojake stavove kada pričamo o toj temi. S jedne strane, zato što je evropski film često sinonim za meni nikad milu getoizaciju umetnosti. Protiv dominacije američkog studijskog filma – priznaćemo, sve glupljeg i površnijeg – Evropljani se bore na sasvim pogrešan način. Umesto da se koristimo holivudskom veštinom pripovedanja, protiv holivudske dominacije se borimo hermetizmom i nedostatkom interesovanja za gledaoca, tj. Njegovo veličanstvo Gledaoca. Podsetio bih da su Felini i Trifo 70-ih godina u Evropi bili blokbaster reditelji. Snimali su veoma zanimljive, zabavne i komunikativne filmove. Mislim da je, nažalost, u Evropi toga sve manje
S druge strane, naravno da i u Evropi ima genijalnih autora. Ja recimo obožavam Ulriha Zajdla. Tragična smrt Alekseja Balabanova me je zaista rastužila. On je bio jedan od najvećih evropskih reditelja danas, čovek koji je umeo da pravi hrabre i komunikativne filmove.
Šta kaže vaše iskustvo: kako na evropski film utiče sistem međunarodnih koprodukcija, koja vrsta estetika odatle izlazi?
– Bez svake sumnje, Euroimaž je podržao bezbroj zanimljivih filmova. Ali, ja nisam zadovoljan kako sve to izgleda. Često posećujem festivale, sve češće sam i u žirijima, i tačno se može videti kako izgleda od autora svesno pravljen model festivalskog filma. To su najčešće osrednji nivo kvaliteta, mediokritetska pozicija u kinematografiji koja nekima jeste bezbedna, ali je retko kome uzbudljiva. Moguće da je to zbog načina finansiranja koji je za mnoge autore postao prilično lagan: jedan, drugi, treći fond. Čini mi se da ljudi koji tu sede čitaju samo sinopsise, ne i scenarija, i na prvom mestu procenjuju njihovu političku korektnost. Mi umetnici se moramo boriti protiv te sve snažnije pošasti, sve ozbiljnijeg ograničavanja slobode mišljenja.
Kako će za dve godine izgledati srpski film sa planiranih nula dinara u državnom budžetu?
– To je fama, to uopšte nije tačno. Filmski centar Srbije je nedavno dodelio novac za tri filma. Novi konkurs će se raspisati u septembru i verovatno će biti izabrano još tri-četiri projekta. Ranije sam govorio da je dobro dotaći dno, pa onda iz tog očaja formirati jasan sistem za finansiranje filmova. Poslednjih šest-sedam godina u Srbiji je na delu bio netransparentan i često koruptivan sistem u kome se jedan broj autora smenjivao u komisijama i međusobno dodeljivao pare. To je dovelo do repertoarskog i festivalskog kraha srpskog filma. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati filmovi koji su za poslednjih šest-sedam godina učestvovali na evropskim festivalima: „Krugovi“ i „Parada“ u Berlinu, „Klip“ u Roterdamu, „Beli beli svet“ u Lokarnu. Toliko mogu da se setim. To nije blistav rezultat, naročito ako se podsetimo da je za to vreme na film potrošeno petnaestak miliona evra.
Kada ste nedavno za razvoj scenarija „Atomski zdesna“ dobili 150.000 dinara državne pomoći, izjavili ste da ste zadovoljni. Da li je to bila ironija?
– Jeste, ali u svetlu činjenice da su članovi komisije koji su čitali te scenarije – za šta im je, usput rečeno, trebalo nekoliko meseci – i koji su odlučivali o podršci od po 150.000 dinara, za svoj rad bili plaćeni između 400.000 i 500.000 dinara. Pojedinačno!