Danak pozitivi
Zaista, kako je moguće da se ono što je bilo nesumnjivo pozitivno, kao što su blokada zajedničkih institucija, pritisak za hitno donošenje zakona o JMBG-u koji ne bi bio diskriminatoran i formiranje fonda za teško oboljelu djecu na državnom nivou (čiji bi početni kapital bio odbitak od 30 posto funkcionerskih plaća), pretvori u posve besmisleni poziv na jednodnevni bojkot prodavnica i jednomjesečno kašnjenje u plaćanju komunalija? Kako je moguće da organizatore koji su najjasnije istakli da se ograđuju od političkih partija i nevladinih organizacija na kraju “prevesla” marginalna “Antidejton grupa” i proteste okonča uz isključivo svoju simboliku i antiustavne političke poruke, koje, kao da je naručio sam Milorad Dodik?
Razloga je više. Glavni je svakako nedostatak kadra koji bi poznavao osnove direktnog i indirektnog oporezivanja u BiH i koji bi organizatorima “pojedincima” i “pojedinkama” objasnio da bi njihov bojkot (sve da imaju potrebnu infrastrukturu i političku moć da ga sprovedu u cijeloj državi, tj. u oba entiteta), najprije bio udar na ionako mizerne plaće u privatnom sektoru, a zatim na najugroženije budžetske korisnike kao što su penzioneri, a zatim i prosvjetni i zdravstveni radnici. Parlamentarci BiH i Vijeće ministara su samo djelić državnog budžeta koji je po svojoj ustavnoj prirodi u velikoj mjeri (iako ne sasvim) “administrativnog” karaktera, za razliku od budžeta na nižim nivoima vlasti koji su struktuirani kao “klasični budžeti” (sa razvojnom, socijalnom i administrativnom komponentom).
Drugim riječima, baš kao kod svih budžetskih “kresanja”, najviše bi ispaštali oni koji primaju najmanje. Ne treba ni naglašavati šta smanjena potrošnja (dakle smanjivanje penzija i plata u javnom sektoru) dugoročno znači za zaradu državnih i privatnih kompanija i održavanje radnih mjesta i kakve bi kataklizmičke posljedice donijelo smanjenje državnih prihoda, usporavanje izvršenja budžeta i dugoročno kašnjenje plata, penzija, socijalnih davanja. Jasno je da su takve mjere neprovodive. S druge strane pozivanje na bojkot prodavnica govori o vrlo površnim shvatanjima društvenih odnosa, koja svode čovjeka na potrošača, odnosno poreznog obveznika, a ne stvaraoca dodatne vrijednosti, odnosno radnika.
“Jedna naša marka je moć. Neradnicima više ne želimo dati ni tu jednu marku”, poručuje se u proglasu koji poziva na “otkaz” parlamentarcima, iako se ne precizira kako to uraditi. Organizatorima protesta je postalo nejasno da je novac protuvrijednost naše radne snage i da, prema tome, samo organizirana kolektivna borba na radnim mjestima može rasklimati autističnu birokratsku oligarhiju, koja je u početku bila u dovoljno oslabljenoj poziciji da nije znala šta će sa protestima koji su se umnožavali širom zemlje. Zbog čega se nije radilo na generalnom štrajku? Jasno je da se ni na njega ne može tek tako pozvati, pa onda ostati “razočaran” jer se niko ne odaziva, kao Mladen Jeličić Troka, koji je ostao rezigniran nedolaskom stotina hiljada majki na proteste usred radnog dana. I to u državi gdje, na primjer, prodavačice u tržnim centrima rade za mizerne plaće od 450 KM, a otkazom im se prijeti i u slučaju bolesti, a kamoli trudnoće. Koja organizacija bi, u slučaju otkaza stala iza ovih žena? Ona koja ne razumije ni porezni sistem države u kojoj živi, a nudi se kao politička alternativa Istorijska praksa kada su u pitanju masovne organizacije je pokazala da ljudi u velikom broju ne reaguju na pozive različitih, relativno nepoznatih grupa, a iako se, u skladu sa svojim direktnim interesima, okupe u takve grupe nemaju dovoljno povjerenja da bi im prepustili vodstvo (posebno ukoliko se ne radi o dobro organiziranim grupama, već “pojedincima” i “pojedinkama”).
Narod ne valja?
Za svaki efikasan masovni otpor je potreban ne samo politički momenat, već i logistika, vrsna organizacija i čelična disciplina, a ne grupa isprepadanih i zbunjenih pojedinaca i pojedinki koji odustaju nakon prve komplikacije koja ukazuje na to da revolucija ne biva kao na filmu. Postoje, dakako, i argumenti koji bi išli u odbranu naših organizatora: činjenica da se radi o maloj grupi ljudi, primarno vezanih za poslove od kojih žive i koji su sagorili noseći se sa stvarima koje su složene i za mnogo veće političke organizacije. Pa ipak i taj argument se, u određenoj mjeri, okreće protiv njih. Mnogi od njih su odavno aktivni u različitim buntovničkim grupama i koje su više puta, nakon početne euforije, samodivljenja i vrlo osionog odnosa prema neistomišljenicima i kritičarima, imale isto uzvišeno moralističko “razočarenje” u narod koji, navodno, “ne valja” i kojem je “sve svejedno”, ali se čini da nisu naučili ništa, a kamoli pročitali nešto o osnovama političke teorije, prava, ekonomije, istorije i sociologije što bi im, u mnogome pomoglo u shvatanju prirode socio-ekonomskog sistema protiv kojeg se bore.