Na temelju analize
1.500 članaka objavljenih tijekom osamdesetih u jugoslavenskom tisku
(pri čemu se koristio “Vjesnikovom” arhivom), američki sociolog Jake Lowinger napisao
je disertaciju “Ekonomska reforma i ‘dvostruki pokret’ u Jugoslaviji:
analiza radničkih nemira i etnonacionalizma 1980-ih”, koja će uskoro, na
engleskom jeziku, biti dostupna i kao knjiga. Koncentrirajući se na
golemi val štrajkova i prosvjeda u Hrvatskoj, Makedoniji, Bosni i
Hercegovini te na Kosovu, primijenio je tezu velikoga sociologa i
političkog ekonomista Karla Polanyija – koji
je u svom ključnom djelu “Velika preobrazba” iz 1944. ustvrdio da
fašizam, kao i socijalizam, nastaje kao posljedica izdvajanja tržišta iz
cjeline društvenih odnosa i njegovog oslobađanja od društvenih
ograničenja – na raspad Jugoslavije, a posebnu pozornost posvećuje
činjenici da su politički vođe masovne radničke prosvjede usmjerili
prema nacionalizmu. S obzirom na to da znanstveni, novinarski i
publicistički mainstream
u većini slučajeva raspad bivše federacije tumači uglavnom
nacionalizmom, zanemarujući pozadinske ekonomske faktore, Lowingerovo
postavljanje ekonomije u središte problema tim je značajnije. S
povijesne distance, posebno je zabavno čitati (na što je ukazala i Susan Woodward)
kako su međunarodne financijske institucije, uslijed njegove sklonosti
reformama i štednji, toplo pozdravljale uspon direktora Beobanke Slobodana Miloševića.
Od stand-bya do šok-terapije
SFRJ je između 1979. i 1988. sklopio šest stand-by
aranžmana s MMF-om. Dragomir Vojnić, ekonomist uključen u tadašnje
procese odlučivanja, rekao vam je da se Fond kladio na raspad
Jugoslavije. Središnja teza vaše disertacije je da je raspad direktna
posljedica pokoravanja direktivama međunarodnih financijskih
institucija, koje su bile zainteresirane isključivo za vraćanje
jugoslavenskog duga i posljedičnu štednju, ne obazirući se na socijalne
posljedice?
Rekao bih da je pozivanje MMF-a, koji je provodio politiku štednje i
postavio pravila jugoslavenskog ponašanja prema vanjskim kreditorima,
bio nužan, ali ne i dovoljan uvjet raspada. Ugovori s MMF-om izazvali su
val radničkih prosvjeda izrazito neobičnih za komunističko društvo, što
je Neca Jovanov već dokumentirao u svom iscrpnom katalogu
jugoslavenskih štrajkova osamdesetih. Moje istraživanje daje uvjerljive
dokaze da su ti štrajkovi bili povezani s ekonomskim reformama i da su,
zapravo, glavni razlog da reforme nisu provedene tako glatko kao što su
to MMF i niz čelnika federacije – Milka Planinc, Branko Mikulić i Ante Marković – planirali.
Mnogo dugujem doktoru Dragomiru Vojniću, koji je
desetljećima bio insajder što se federalne ekonomske politike tiče i još
je intelektualno aktivan, iako se bliži devedesetoj. Razgovarajući s
njim, shvatio sam da je MMF oklijevao intervenirati u Jugoslaviji, jer
po njihovom razumijevanju Jugoslavija nije mogla preživjeti bez Tita
ili jednako snažnog federalnog vodstva. Kroz čitave osamdesete, izazov
za federalnu vladu sastojao se u dokazivanju financijskim institucijama
da je u stanju obuzdati ekonomsku politiku pojedinih republika te,
naročito, republičkih političkih klasa koje su navikle plaćati socijalni
mir ekonomskim ustupcima radnicima. Nategnut odnos centra države i
pojedinih republika djelomično je bio posljedica federalnih napora da se
prekinu takve isplate, kako bi se dokazalo pridržavanje ugovora
sklopljenih s MMF-om. Kako je opadala profitabilnost samoupravnog
sustava, u opasnost je došao i distribucijski mehanizam koji je održavao
političku stabilnost. Mnogi pripadnici starije generacije
jugoslavenskih ekonomista željeli su barem u nekoj formi sačuvati
samoupravljanje. MMF je zapravo pozvan s idejom da se samoupravljanje
“popravi”; umjesto toga, ono je dodatno napadnuto.
No natjecali su se s Miloševićem, koji se već koristio ekonomskim
problemima izazvanim reformama ne bi li potpirio “antibirokratsku
revoluciju”. U posljednjoj rundi, reforma provođena uz pomoć Jeffreyja Sachsa
bila je šok-terapija, koja nije toliko odgovorna za nastajanje krize
koliko je bila neuspješna u njenom otklanjanju – a moguće je da je
pritom pomogla i ujedno ojačala Miloševića.
Slijedeći Polanyijevu teoriju, tvrdite da postoji analogija
između uspona fašizma tridesetih godina i jugoslavenske situacije
osamdesetih? U oba slučaja nacionalizam je bio “taktičko oružje” onih
koji su i doveli do rasapa te potom željeli spasiti tržište?
Polanyi argumentira da je fašizam proizvod mrtve točke u koju je
zapalo društvo zahvaljujući sudaru snaga koje su nastojale
liberalizirati ekonomiju i suprotstavljenih grupa koje su željele
tržište ograničiti društvenim interesima. Jasno sam napisao da ne
preuzimam nužno Polanyijevo shvaćanje uspona fašizma, koje neki
kritiziraju kao pretjerano pojednostavljivanje, ali s druge strane
tvrdim da kolaps Jugoslavije zaista precizno prati “dvostruki pokret”
opisan u Polanyijevoj “Velikoj preobrazbi”. Nemam što reći o tridesetim
godinama, s obzirom na to da nisam stručnjak za to područje.
Za razdvajanje je trebalo puno nasilja
Zanimljivo je da su hrvatski radnici koji su išli
prosvjedovati u Beograd i tijekom druge polovice osamdesetih dobivali
potporu lokalnoga srpskog stanovništva. Vaše istraživanje dodaje snažan
argument tezi – suprotstavljenoj uobičajenim pristupima jugoslavenskim
ratovima – da su nacionalizam i međuetnička mržnja zapravo posljedice, a
ne uzrok ratova te da su nacionalisti uložili goleme napore u stvaranje
te mržnje?
Radnici iz Vukovara u Beogradu su primljeni kao heroji, a slučaj
labinskih rudara galvanizirao je radnike u čitavoj zemlji. Hrvatski
radnici definitivno su bili avangarda radničkog pokreta u čitavoj drugoj
polovici osamdesetih. Vukovarski radnici doživljavani su kao tipični
Jugoslaveni i dobri titoisti, koji su predstavljali sveopće negodovanje
zbog posvemašnjeg gubitka udobnosti i autonomije. Više iznenađuje
činjenica da su labinski rudari, mnogi od njih muslimani iz Bosne ili s
Kosova, također prilično spektakularno uspjeli pridobiti javno mnijenje
na svoju stranu. Slažem se s tvrdnjom da nacionalistički projekt nije
bilo lako sprovesti: bilo je potrebno izvršiti masovno nasilje da bi se
postiglo razdvajanje. Vukovar je dobar primjer. Vojne organizacije s
obje strane u tom su gradu, smještenom u jugoslavenskoj žitnici, bližem
Beogradu negoli Zagrebu i s velikim udjelom mješovitog stanovništva,
morale počiniti niz zvjerstava ne bi li uvjerile javnost da je suživot
nemoguć. Ukazao sam da su upravo gradovi koji su bili čvrsta uporišta
multietničkog radničkog pokreta doživjeli disproporcionalno snažno
međuetničko nasilje – Sarajevo, Mostar, Kosovska Mitrovica itd.
Napisali ste da je upravo uspjeh radničkog protupokreta –
zasnovanog na klasnoj i etničkoj solidarnosti – u suprotstavljanju
politici štednje, tada poznatoj kao “stabilizacija”, bio preduvjet
kasnijoj eksploziji nacionalizma. Nije li to paradoks?
Točno, protivno je intuiciji da se raspad dogodio u razdoblju u kojem
je bio prisutan najveći potencijal za međuetnički savez radnika i
običnih članova društva, s ciljem da se pred državu postave zahtjevi.
Mislim da je radnički pokret osamdesetih samo naznačio taj potencijal, a
federalni i drugi vođe bili su itekako svjesni toga. Čini se da je
nešto od zamaha nacionalističke eksplozije proizišlo iz eksplicitnog
pokušaja da se slomi potencijal preuzimanja države od strane onih koji
su simpatizirali radničke interese. Nažalost, to je teško dokazati i u
mom je radu tek implicirano. Naročito je teško shvatiti Miloševićeve
namjere. Njegov oportunizam u preokretanju ekonomskih nedaća ljudi koji
su slučajno bili Srbi u nacionalistički izraz srpskih političkih
ambicija dobro je poznat, čemu je pripomogla i situacija na Kosovu.
Vjerujem da je Milošević interes u rastu nacionalizma pronašao kao
odgovor na dramatično mijenjanje raspoloženja prema federalnoj vladi u
civilnom društvu i regionalnoj politici. Nužno je daljnje proučavanje
dinamike odnosa snažnoga radničkog pokreta i nacionalističke agitacije,
naročito na Kosovu, kako bi se preciznije opisao spomenuti paradoks.
Miloševićeva uloga
Simultani napori vlade na provođenju liberalnih reformi (s
posljedičnim padom životnog standarda) i radnički protupokret doveli su
društvo i državu u slijepu ulicu, a potom se kao izlaz ponudio
nacionalizam; međutim, iako pišete da ćete pokazati kako su nacionalisti
potkopali radnički pokret, zapravo tu kooptaciju nigdje ne
objašnjavate? Kako je, dakle, Milošević “pretvorio radnike u Srbe”?
Da je Milošević prikazivao radničke pritužbe kao nacionalističke
sukobe te nakraju pretvorio neke od većih štrajkova u nacionalističke
zborove, nije moje otkriće. Mihail Arandarenko (profesor
beogradskog Ekonomskog fakulteta, op. a.) vrlo jasno opisuje kako se
Milošević predstavljao kao spasitelj radnika i kako je prikazivao
štrajkove kao “događanja naroda”. Robert Miller je pisao koliko
je truda Milošević uložio da razdvoji srpske od albanskih radnika na
Kosovu, a nije slučajno da je događaj koji je, moguće, srpsko-albanske
odnose gurnuo preko ruba bio upravo štrajk, mislim na Trepču 1989.
godine, koji je bio suprotstavljen dotadašnjim trendovima radničkih
akcija. Albanski radnici su smatrali da odgovaraju na Miloševićeve
provokacije, no istodobno su mu davali municiju potrebnu da od njih
odvoji srpske radnike, sprečavajući njihovu suradnju u istoj borbi. No
stvar je u tome da su se i druge mogućnosti pokazivale mogućima, poput
međuetničke solidarnosti tijekom štrajka u Trepči 1985. Milošević se
usredotočio na te slučajeve kako bi započeo veći projekt razgrađivanja
srpskog osjećaja sigurnosti i zajedništva u krajevima u kojima nisu bili
većina.
Ipak, teško je izbjeći dojam da drastično pojednostavljujete
razloge koji su doveli do raspada države, a neke gotovo ni ne
spominjete: od prisutnog nacionalizma, preko kraja Hladnog rata (koji je
uvelike “proizveo” Jugoslaviju i samoupravljanje), do promašaja
jugoslavenskog socijalizma. Primjerice, 1953. Slovenija je tri puta bila
razvijenija od Kosova, a 1989. osam puta?
Da se i kaže da je, zbog ekonomskih razlika između regija,
odcjepljenje bilo neminovno, to ne objašnjava zašto mu se i stremilo i
opiralo s takvom žestinom. Činjenica da je kriza došla s krajem Hladnog
rata svakako jest značajna, a nacionalističke epizode (uključujući
maspok, albanske prosvjede, Memorandum SANU-a itd.) obrađujem i
uvažavam, ali ne dijelim entuzijazam mnogih koji smatraju da su ti
događaji nužno vodili masovnom nasilju. Predstavljali su mogućnosti, baš
kao i međuetnička solidarnost radničkog pokreta. Bez obzira na
nacionalnost, radnici su kroz osamdesete iskazivali vjernost federaciji,
paradirajući s Titovim slikama i zastavama SFRJ te izbjegavajući uže
identitete, čime su iskazivali nostalgiju za relativnom ekonomskom
sigurnošću iz Brozova vremena. Prisutna je tendencija da se povijest
Jugoslavije interpretira od rata unatrag; umjesto toga, mene zanima
totalitet mogućnosti koje su osamdesetih godina postojale te me motivira
želja da razumijem zašto su neke mogućnosti bile politički forsirane, a
druge potkopavane. Moguće je da, u gorljivosti da iskažem vrijednost
radničkog pokreta, nisam toliko pažnje posvetio materijalu koji su drugi
vrlo opsežno već obradili, no želio sam ukazati na važnost uloge
radnika u raspadu države, koja je malo poznata. Međutim, ne tvrdim da su
štrajkovi ili odgovor na njih srušili federaciju, da se ona i mimo njih
ne bi raspala. No radnički je pokret bio neugodni podsjetnik na
postojanje potencijalne alternative odcjepljenju i ratu, alternative
koju je premalo političkih vođa htjelo ili moglo slijediti.
Tito je stvorio uvjete za primjenu samoupravljanja
Nije li vaš opis Tita kao jedine osobe koja je, “sa svojim
posebnim znanjem”, mogla upravljati kompleksnom konstelacijom tržišta i
društva pretjeran? Naposljetku, samoupravljanje nije bila Titova ideja,
nego je potekla od drugih članova Partije.
Tito možda nije izmislio samoupravljanje, ali je više-manje
samostalno stvorio uvjete za njegovu relativno mirnu primjenu u mjestima
različitima poput Ljubljane i Skoplja. Internacionalno se manipuliralo
tržištem, a bogatstvo je redistribuirano u nerazvijene krajeve.
Samoupravljanje se u praksi jako razlikovalo od onog na papiru i ne
mislim da je njime lako mogao upravljati bilo koji od Titovih
nasljednika.
Tekst preuzet iz Novossti