Na početku, hajde da popričamo o nečemu što nema veze sa pozorištem. Ima veze sa vlasništvom nad ovom Kućom. Gospodine Novakoviću, čije je Nraodno pozorište Republike Srpske?
Građana Republike Srpske i grada Banjaluke.
Otkuda onda priča da jedan dio Pozorišta nije uknjižen, da se u zemljišno-knjiškom izvadku ne vodi kao vlasništvo Pozorišta? Možete li našim čitaocima malo pojasniti?
Evo ovako, činjenica je da zgrada gdje se nalazi Narodno pozorište završena 1934. godine. Znači, ona nikada nije upisana u gruntovnicu, ali jeste u katastar. I kad sam ja pokušao to da upišem u gruntovnicu, onda su se pojavile nekakve, po meni, nelogične stvari. Praktično, to se ne može upisati, ne znam ni ja zašto, taj dio posla ne razumijem. Dalje podatke o odnosu vlasništva, moje nije da komentarišem, jer sam sa Ministarstvom postigao takav dogovor. Pazite, 80 godina niko o tome nije htio da povede računa i ostalo je na meni da „ispravljam krive Drine“. Kao direktor ću se potruditi da to završim i u gruntovnici. Nadam se da ću uspjeti, ne znam kako jer smatram da svi oni koji misle da u ovoj državi lopovlukom mogu da kupuju sve i svašta, malo teže će da kupe zgradu Narodnog pozorišta. Imaće posla sa građanima, a imaće posla i sa mnom. Pokušavaju, rade , to svi vidimo, ali i tim moćnicima ističe rok trajanja, ja se nadam.
A, ko su ti „neki“ moćnici, gospodine Novakoviću?
Ne javljaju se oni meni, ja njih ne znam. To su ljudi iz podzemlja. Ko može tek tako da promijeni regulacioni plan grada Banjaluke? Ko može da tek tako kupi zgradu Pozorišta? Kakav je to bolestan um?
Ja to ne znam, zato vas i pitam?
To je, ponavljam, bolestan um!
Ja se slažem sa Vama, ali postoje neki izvodi, neka dokumenta da neko posjeduje dio zemljišta koji se nominalno vodi pod Narodno pozorište. Kako se to desilo?
To je dio posla na koji ja nemam odgovor i ne želim ni vas ni vaše čitaoce da dovodim u zabunu. Rekao sam vam egzaktne podatke, a to je da Narodno pozorište nikada nije uknjiženo u gruntovnicu. Sve ostale stvari, kad dođu do mene, javnost će odmah biti upoznata. Do tada smatram da je riječ o bolesnicima.
U redu. Da razjasnimo, postoje li neke konkretne prepreke zašto se sada ovo zemljište ne može gruntovno uknjižiti na Narodno pozorište?
Postoji milion prepreka! Sada stoji da se ovdje nalzi dućan sa dvorištem! To vam je egzaktan podatak.
Iza Vas je još jedna teatarska sezona. Kako Vi kao menadžer uspijevate, biću sasvim iskren, da se dovijate u ovakvoj situaciji. Pri tome mislim i na glumce, scenografiju, režiju, predstave, infrastrukturu, a znamo kakav je i koliki budžet namijenjen kulturnim institucijama?
Vi ste upotrijebili najbolji termin „dovijanje“. Institucije kulture kao što je Pozorište, koje bi trebalo da bude nacionalno, sa kulturnom, kulturološkom, obrazovnom funkcijom, koje bi moralo imati i funkciju decentralizacije kulture, o takvom pozorištu, kao svugdje u svijetu država bi trebalo da vodi računa. Naš nacionalni teatar, tako mi se čini, skrajnut je. To je veliki problem. Moramo da počnemo da razmišljamo o jednoj krupnoj stvari. Jedna digresija -1940. kad je Njemačka napala Veliku Britaniju, veliki državnik Čerčil nije dozvolio da se sav budžetski proračun izvuče iz kulture i obrazovanja i prebaci na odbranu. On je tada rekao-Gospodo, šta mi to branimo od Nijemaca, ako sami uništimo vlastitu kulturu? Prema tome, nama niko ništa ne znači, ni EU, ni svjetska zajednica, ako mi sami uništavamo nebrigom svoju kulturu!
A, koliko su svjesni ljudi iz vlasti svega toga?
Ja iskreno osim „dovijanja“ i „sizifovog posla“ ne znam ni sam kako, uspijevao sam da sastavim kraj sa krajem i trudim se da spoljnji svijet ne vidi da je to problem. Dakle, mi sve nešto krijemo, improvizujemo i petljamo, a to je najpogibeljnije za kulturu. Nerazumljivo je da mi nemamo ozbiljnog, strateškog promišljanja o kulturi. Mi nemamo ni kulturne politike ni strategije o kulturi. Pa šta mi to hoćemo od naše kulture? E, to su problemi koji su i veći od institucionalnih problema. Nije, da se razumijemo, ništa bolja situacija ni u ostalim institucijama kulture.
Kad smo kod drugih, kako Vi vidite to teatarsko nebo u Srpskoj? Kako gledate na druge pozorišne kuće, simbiozu Narodnog pozorišta sa drugima i da li se uopšte može govoriti o nekom pomaganju i ispomaganju u ovakvim vremenima i u ovakvim uslovima?
Narodno pozorište RS je centrala pozorišna institucija slobodno mogu reći u ovom regionu. Po broju redstava i posjetilaca sigurno smo prvi u BiH. Mi pomažemo koliko možemo. Prije svega imamo dobru saradnju sa lokalnim, gradskim pozorištima u Banjaluci, Prijedoru. Druga stvar je da mi pokušavamo što više da izađemo iz Banjaluke . Ove godine smo imali 15-ak predstava u drugim gradovima. Moram vam reći da je kulturni praznik kada neka naša predstava dođe u Srbac, Prnjavor, Srebrenicu…Prošla sezona nem je bila, primjera radi, kondiciona. Da vidimo kako naš ansambl, naša tehnika, naša infrastruktura može da izdrži jedan ozbiljan produkcijski zaokret . Ja sam radoholičar i prizanjem samo onoga koji radi 15 sati dnevno.
Pričate, očigledno, o menadžerskom poslu koji je ekstremno bitan.
Upravo. Moramo unijeti kult rada, profesionalnost i permanentno samoobrazovanje svih zaposlenih. Mi, recimo, u tehnici imamo katastrofu što se tiče stručne spreme! To su priučeni ljudi. Dalje, kada govorimo o glumačkom ansamblu, imamo određeni broj ljudi koji postaju samozadovoljni, kada se pojave u dvije predstave. Objektivno, konkurencija u okruženju je vrlo slaba, a naš ansambl sa ovolikim igranjem, dozvoljava da svi odigraju ponešto.
Koliko naši ljudi, zaposleni u kulturnim institucijama shvataju da je kultura posao, da je kulturni proizvod roba i to elitna roba, koja ima svoju cijenu na tržištu?
Problem je što ovdje naši proizvođači kulturnog dobra još ne razumiju da živimo u vrijeme žestokog neoliberalizma i da jedino opstaje onaj koji ima šta da ponudi. Naš kulturni proizvod je predstava. Ali ne samo premijera, već i čitav proces od prve podjele uloga do zadnjeg igranja u toj predstavi. To jedan broj ljudi i u umjetničkom i u tehničkom sektoru još nije shvatio i misli da postoji nekakav budžet koji će im tek tako dati sredstva. Više toga nema! Moja osnovna zamisao je da svi moraju svoju platu da zarde. Više niko ne može svoju platu dobiti. Osnovni koncept je da neko mora zarditi pare, da bismo mi ovdje mogli da odigramo predstavu. I mi moramo da cijenimo našeg gosta, gledatelja.
Onda treba reorganizovati dosadašnji sistem.
Upravo tako! Suština postojanja pozorišta, nacionalnog, pa i ostalih je funkcionisanje na projektima. U ovom pozorištu treba da bude zaposleno svega 10 ljudi. U tom slučaju 1,5 miliona maraka koliko se daje za plate, dalo bi se za projekte. I tada, ko učestvuje u projektu, kad jednom zabrlja, neće više učestvovati. Onda ne bi bilo zaposlenih koji po 10 godina nisu odigrali ili uradili bilo šta. To je, dakle, problem institucionalne kulture, koja se začaurila i postala u jednoj mjeri problematična sama sebi. Ma, pazite, nelogično je da 4-5 institucija kulture u Banjaluci, svaka ima po jednog ili dva pravnika, po jednog šefa računovodstva, pa još nekog zamjenika, pa šefa marketinga, pa još nekog tamo…a, svi smo mi ovdje u prečniku od jednog kilometra. Postavljam pitanje, prvo sebi, pa onda svim drugima treba li se kultura rasteretiti džabalebaroša ili ne? Po meni, čitavu ovu administraciju treba da radi jedna državna agencija, koja bi se formirala od ovih ljudi iz računovodstva, marketinga i pravnika.
Kad smo kod toga, kako Vi vidite Narodno pozorište, ajde da kažemo u nekoj skorijoj budućnosti? Mislim, dakako, na organizacioni i repertoarsko-teatarski segment.
Iduća, 2014. za nas je značajna i jubilarna godina, jer Narodno pozorište obilježava 80 godina od izgradnje ove zgrade. Mi ćemo je dakle, podrediti i posvetiti toj godišnjici. Ali, bitno je reći da nam je ova sezona bila jako značajna jer smo odigrali nešto što u Banjaluci nije igrano, poput predstave „Kuhinja“ ..Dakle, da se sa malo teksta može izaći tzv. kulturnom diplomatijom i pred Nijemca, Rumuna, Španca, jer će nas razumijeti. Jer u toj predstavi, naši glumci su iznijeli komad svojim govorom tijela, mimikom, neverbalnom glumom. U idućoj sezoni ćemo svim našim posjetiocima reći jedno veliko HVALA, a mi to možemo uraditi, ako im damo 4 vrhunske premijere.
Teatar-Fest je iz nas. Moje mišljenje je da je to jedan od najboljih Festivala, obzirom na uslove u kojima se odigravao. Sa druge strane, čini mi se da su pojedini mediji u RS poprilično ispolitizirali čitav ovaj Festival, pogotovo priču, oko pobjedničke predstave „Elijahova stolica“. Zbog čega se to dešava?
Dešava se zbog toga što jedan broj ljudi, poput Potpredsjednika RS Emila Vlajkija , odlazi u desetom minutu predstave i onda se našao kompetentnim da priča o predstavi koju nije vidio. Znači neodgovorno, neobavezno i neukusno. Dalje, jedan broj ljudi, koji, takođe nisu predstavu nikada vidjeli, našli su sebi za pravo da o toj predstavi pričaju. To je jedna strana. Druga strana je- da li mi kao jedno pozorište treba da uređujemo teatrasku politiku pozoriša u čitavom regionu, pa da kažemo šta će se igrati u npr. Kikindi, Rijeci ili Novom Sadu? Mislim da su to infantilne budale koje ne razumiju funkcionisanje pozorišta! Ja sam svjesno i odgovorno rekao-Teatar -fest, ako nije provokacija, onda ne treba da postoji! A, provokacija u smislu da pokažemo šta se događa, šta se igra u regionu, šta je to što druga pozorišta rade, jer 98% ljudi u Banjaluci nemaju priliku da vide na drugom mjestu te predstave. I druga stvar, mi smo doveli ono što se moglo igrati u Banjaluci. Ima na desetine predstava, koje su odlične, ali za koje je banjalučka scena premala..ili prosto glumci nisu trenutno aktivni u tim predstavama. Ali sve u svemi ja sam zadovoljan radom selektora Mikija Radonjića, zadovoljan sam i radom žirija apsolutno jer ovdje je vrednovan umjetnički karakter predstave i onoga što je odrađeno. Ja smatram da je upravo sa ovim Teatar-fest uspio!
Za kraj, koliko ćete Vi i kako sa takvim razmišljanjem uspjeti da istrajete na mjestu prvog čovjeka Narodnog pozorišta RS?
Ja prvo nisam egzistencijalno vezan niti ću ostati gladan ukoliko ne budem direktor Narodnog pozorišta. Nemam niti jedne ambicije da povijam kičmu i u pedesetoj godini mijenjam svoj stav. Nemam potrebe da se bilo kom političaru ili umjetniku dodovoravam, dovoljno sam samostalan i ja ne mogu svojim studentima da predajem marketnig u kulturi i da im pričam jednu priču, a da u pozorištu radim nešto drugo. Uopšte nisam tim opterećen. Reći ću vam da sam uvaženoj predsjednici Vlade odmah predao svoju funkciju na raspolaganje, a to sam uradio još i prije kod gospodina Kasipovića. Nisam se vjenčao sa ovim poslom, ali ću ga raditi najbolje što znam. Uz to smatram da u ovoj Banjaluci ima najmanje 100 ljudi koji mogu ovo raditi bolje i kvalitetnije od mene. Genrealno volio bih da politike ima što manje u kulturi, a što više razumijevanja. Ako bi to uspjeli kultura bi cvjetala.
Razgovarao Dragan Bursać