On ocjenjuje da je najveća zasluga Tribunala što je prikupio ogromnu dokumentaciju o posljednjem ratu na području bivše Jugoslavije, a da mu se može zamjeriti to što je u određenim trenucima povlačio političke poteze.

– Mi smo mogli svi da sudimo. Tribunal je nastupao samo tamo gde je vidio da mi ne želimo da sudimo, tako da ta povika na Tribunal kako je pristrasan, a svi imaju neke primedbe neumjesna je. Pa što nisi sudio sam. Mogao si sam, ali nisi htio. E pa kad nisi htio, onda je to došlo u nadležnost Tribunala – kaže Popović.

On navodi da je u Srbiji bilo nemoguće procesuirati ratne zločine.

– Jedni su vršili zločine. Bilo ih je mnogo, i zločina i počinilaca, a bilo je najviše onih koji su sjedeli sa strane i aplaudirali. I sad u atmosferi kad je pao režim Slobodana Miloševića, ko smije da sudi tim ljudima i zar nismo na izvjestan način svi odgovorni, jer smo birali te ljude. Četiri puta smo birali Miloševića. Znali su šta se radi. Na poslednjim izborima je imao dva miliona glasova. To su dva miliona navijača ratnih zločina – objašnjava Popović.

Prema njegovim riječima, Tribunal je, uprkos milionima prikupljenih dokumenata, mogao suditi samo malom broju najistaknutijih počinilaca, naručilaca i inspiratora zločina.

– Dokumentacija koju su prikupili ostala je. I tu se sad prilično vodi borba kako će ona biti korišćena. Nju će koristiti više istoričari nego pravnici. Velika nevolja ovdje je uvijek bila što poslije svih ratova pobjednici pišu svoju istoriju, svako ima svoju istoriju. To je arhipelag raznih istina, i u momentima krize to može da bude ozbiljan arhipelag za sukobe -ističe Popović.

Najveći nedostatak Haškog tribunala, kako kaže, jeste to što mu je zadatak bio da doprinese pomirenju među narodima koji su bili u sukobu, iako to jedan sud nije u stanju niti je to njegova dužnost.

– To je jedno političko pitanje. Imaš optužnicu, imaš krivca, ustanovi činjenicu, izreci kaznu. Sad ta kazna može da ima jedno oslobađajuće dejstvo na javnost, odnosno da uspostavi neku pravnu i moralnu ravnotežu koja je zločinom narušena, ali sud ne treba tome da teži. Čim sud pokušava da izvršava političke zadatke, on postaje suspektan i nepouzdan u očima javnosti – kaže advokat Popović.

Posljednje godine su, kako navodi, bile jedno otvoreno politizovanje suda, uključujući oslobađajuće presude apelacionih vijeća hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, bivšem komandantu Jugoslovenske narodne armije (JNA) Momčilu Perišiću, nekadašnjem vođi Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Ramušu Haradinaju, pa i ranije komandantu Armije BiH (ABiH) u Srebrenici Naseru Orću.

– Već i onaj drugi sud pravde u Hagu, kad je oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid, morao je prilično da nateže činjenice. Oslobađanje Gotovine i Markača, Perišića, mislim i Haradinaja, pa možda i Orića, bilo je finale u kome je sud pokušao da doprinese pomirenju. Ako ih sve kaznimo, pa oni će se vječno sukobljavati, tu će neko ostati kriv, neko će željeti da se revanšira. Hajde malo da izlakiramo taj rat, da on nije bio tako strašan -objašnjava Popović.

On ističe da se posljednjim ratom ne treba ponositi, jer je predstavljao niz zločina “motivisanih često i koristoljubljem, patološkim porivima i pljačkom”.

– Mislim da je taj rat djelo stotinjak ljudi, koji su uspjeli što propagandom što jednom vještom politizacijom da te narode zavade, i tu je jasan motiv da je Srbija bila agresor i da nije čudo da ima najviše optuženih. Vodila je četiri rata – navodi Popović.

Prema njegovim riječima, i dalje ne postoji istinski ambijent da se suđenja nastave.

– Ne možete vi svakog kazniti, nego morate negdje da povučete liniju, ovi su bili kolovođe, ovi su bili odlučujući, ovi su davali naredbe, ovi su bili u poziciji moći… I uvek ostane neko osjećanje nepravde, jer mnogi se izvuku zato što je zločin činio veliki broj ljudi, na velikom broju mjesta, protiv velikog broja ljudi, uz veliku podršku ostatka stanovništva – naglašava beogradski advokat.

Po njemu, Tribunal je za 20 godina rada zaslužio ocjenu između tri plus i četiri minus, javio je BIRN