Na brojnim sajmovima knjiga i na također brojnim prigodnim rasprodajama, u naše konzumerističko doba, možete kupiti i do jedan metar knjiga čiji vam naslov i autori upućuju samo na prolaznost jer kratkoročno utažuju glad za takozvanim mega-hitovima: krimićima, ljubićima, povijesnim spektaklima (pritom su oni izmišljeni najtraženiji), verziranim političkim intrigama, za kućnom psihologijom za nesretne domaćice i nezaposlene, za odgojem pasa i kanarinaca te za uvijek iznova repliciranim kulinarskim receptima. I pitamo se: Gdje je tu ona literatura na koju kad bacite pogled osvaja istog trenutka i to ne samo naslovom već i značajem autorova po „dobru“ razglašenog imena.
Primjerice, u ozloglašenom komunizmu naše su bake uz Mariju Jurić Zagorku čitale još i Tolstoja, Dostojevskog, Hugoa, Kunderu, Šotolu, a nisu prezale dati svoje mišljenje o jednom Albertu Camusu i Georgeu Orwellu. Današnja prosječna čitalačka publika ne samo što ne zna svoje suvremenike već izokrene očima kad im spomenete navedene autore i to bez nelagode s obzirom na svoju knjišku neprofinjenost, upućenost i nenačitanost. Čitalačka didaktika putem knjiga kao da je pošla u obrnutom smjeru zaglupljivanja potrošnom robom.
Poznata je priča kojoj je iz prve ruke svjedočio autor ovih redaka, vezana uz najpoznatiju suvremenu hrvatsku pjesnikinju Vesnu Parun, a poučno nam govori o statusu velikih književnika, posezanju za njihovim knjigama i o autorskim pravima koja bi ona ostvarivala zahvaljujući upravo takvoj paradoksalnoj, a zapravo većinskoj recepciji. Naime, u Vesnino društvance (a bila je uvijek okružena onima koji su joj se „uvlačili“ na sve načine, a ona željna tople prisutnosti to bi i prihvaćala) uvukao se neki dobroćudni i vrlo bogati mesar po struci željan „friške“ kulture. Primijeti on svojim trgovačkim okom da su se svi ustrčali oko Vesne ne bi li joj ugodili, a pritom je još proglašavaju i velikom pjesnikinjom. Mesar je sve častio obilnim ručkom, pićem i večerom u jednom elitnom restoranu, a kad se društvance stade osipati ponudi on Vesni i još nekim njenim poklisarima da ih povede svojoj velebnoj kući i da im pokaže svoje vlasništvo: malu tvornicu, kuću-dvorac i naposljetku da ih upozna sa ženom i mnogobrojnom djecom. Vesna, uvijek spremna na izazove, zainteresira se i pođe sa svojom svitom. Kad su stigli i sve razgledali bili su već okićeni svježim i suhim kolutovima kobasica, a mesar se u jednom trenutku zapovjedno zadere, pozivajući tako svoju suprugu da im se pridruži: „Pa gdje si već jednom ženo Božija, dođi da te upoznam s najvećom hrvatskom pevaljkom!!!“ Takve bi priče komediografski mogli upotrijebiti, ali bi pritom ostali zabrinuta lica.
Jedan od ponajboljih bosanskohercegovačkih suvremenih književnika Zilhad Ključanin, otkrio mi je sav besmisao koji se skriva u znatiželji današnjih čitača. Reče mi da mu jedino preostaje, s obzirom na trivijalnost ukusa čitalačke publike i uopće autorske pozicije, pronaći 20 svojih najvjernijih čitatelja i potom za njih pisati pa će ga to ispuniti zadovoljstvom. On se nada obostranim i da više neće tiskati knjige jer tko će se više zezati s izdavačima koji profitno žele udovoljiti dezorijentiranom čitaču. Pitamo se napokon tko uopće nešto čita, osim populističke štampe?
Je li za to kriva književna kritika koju su urednici i vlasnici novina uglavnom internirali iz svojih rubrika kao i vijesti (događaje) iz kulture. Kome to još treba? – Zapitali bi se ironično. Dakle, propast knjige započinje s propašću „visoke“ literature i to prije digitalizacije i pdfeizacije – upravo minoriziuranjem kulture čitanja i relevantne književne kritike u dnevnom tisku koja bi bespoštedno i ekonomično obuzdavala izdavače. Ovako, oni su osuđeni na svojevrsnu getoizaciju. Rubrike kulture su svedene na rubrike „Lifestyle“ i bizarni život. Institucija kritičara postala je autsajderska i više kao sa takvom kritičaru nitko ne vjeruje. Osim, ako u instant reklamama ne zagovara izdavača i njegovu makulaturu (otpad). Njemu, stoga, više nitko ne vjeruje budući se više vjeruje izvješenoj reklami nekog supermarketa.
A „dobra“ knjiga? Pa uskoro je više neće ni biti, svest će se na bibliofilska izdanja – kao vinil ploče ili već rečenu trivijalnost i to spretnim manipulacijama izdavača koji žele utažiti još ono, malo čitalačke gladi. Ipak, knjiga neosporno miriše i okom njeguje. Hrvatski pjesnik Drago Ivanišević u dubokoj je starosti unezvjeren jurio zagrebačkom Ilicom. Na pitanje kuda će to? Odgovorio je: „Idem u robnu kuću kupiti bušilicu (tzv. bormašinu), pala mi je polica za knjige, pa da je opet pričvrstim.
– Pa zar vi još uvijek čitate? – pitao ga je ironično mladi pjesnik.
– Ma ne, ja hoću samo da ih opet posložim i da gledam njihove hrptove s naslovima pa da se sjećam onih dana kada sam čitao njihove sadržaje¸
I upravo stoga, nije svejedno kod kojeg će izdavača neki pisac objaviti knjigu. Zbog distribucije, reklame, reputacije i političkog stava. To nam zorno govori i slučaj suvremenog srpskog pisca Gojka Đoge koji je u svojoj knjizi „Vunena vremena“ (zbog koje je „odležao“ u garsonjeri kazamata u bivšoj Jugoslaviji) uvrijedio već teško razboljelog predsjednika Tita napisavši: „Onaj štakor s Dedinja“. No, stvar je u tome što je izdavač bila „Književna reč“ te se nije odmah znalo je li to tada još uvijek demokratska beogradska „Književna reč“ ili ona emigrantska proizišla iz izdavačkih pothvata emigrantskih tzv. „Četničkih koliba“. Đogo jer tu nedoumicu ravnodušno razriješio izjavivši: „Ma kakav četnik, sve fin čovek“
Dakle, zaista nije svejedno za kojeg se izdavača odluči pisac, jer, onaj izdavač koji ima dobar PR i marketing načinit će od netalentiranog pisca spisateljsku zvijezdu. Dobar primjer za to je i prsata starleta i novopečena hrvatska spisateljica Nives Celzijus koja je na „Pulskom sajmu knjiga“, prije par godina, primila prestižnu nagradu koja nosi ime klasika hrvatske književnosti Ranka Marinkovića i to za svoj biografsko-erotski „trash“. Mnogi su se ugledni kritičari i povjesničari književnosti s gnušanjem distancitrali od nagrade, međutim, kasno jer je jedan od uvjeta za primitak nagrade bila i čitanost, to jest broj prodanih primjeraka knjige. Eto, kako izdavači educiraju čitača (poznata je i činjenica da se rijetki odlučuju objavljivati poeziju): lažu im na estetski način baš kako to oni žele, šireći obujam pisca kao „vox populi“ i ugađajući potrebama najprostije publike. Namjera im je sondirati potrebe masovne publike, a time svjesno ili nesvjesno formiraju ukus kič-čitača. Ovaj incident s nevičnom (u tom slučaju) Nives Celzijus, koja zaista nije ništa skrivila, u ovoj priči, mogao se izbjeći da su organizatori za nagradu izmislili drugo, populističko ime – recimo: „Najčitanija knjiga“, pa nek se vidi knjiška kulturološka razina, a onda uručiti „Marinkovića“ za elitarni sadržaj i naslov.
Bit će bolje kažu. I sad jest, jer svi čitaju ono što im godi, samo ne daj Bože da svi počnu pisati ono što im razmaženi i toksinirani mozak, ispunjen rečenim izdavačkim ostvarenjima, zaželi.
Od istog autora :
Hrvatski državljanin ima harem od 40 Turkinja