Jelena Kojović Tepić urednica je religijskog, kulturnog i obrazovnog programa na Radio televiziji Republike Srpske. Urednica je kolažne emisije iz kulture „Art mašina“. Autorka je velikog broja scenarija za razne dječije i obrazovne emisije na RTRS-u i nekoliko knjiga za djecu.
Sa Kojović-Tepićevom za portal BUKA smo razgovarali o kulturi kod nas, problemima iz ove oblasti, emisijama za djecu i drugim temama.
Gospođo Kojović – Tepić, kao urednica kuturnog programa na RTRS-u i neko ko je uključen u praćenje kulturnog života kako ocjenjujete kulturu i dešavanja iz ove oblasti kod nas?
Mi živimo u zemlji u kojoj kultura nije naročito važna. Znam da to zvuči gadno kao prva rečenica koju kažem u razgovoru s vama, ali tako je. Kad pogledate budžetska izdvajanja za kulturu, to vam odmah postane jasno. Na sreću, postoje talentovani ljudi, koji popravljaju sliku, ali generalno, slika nam je prilično provincijska. Možda to tako mora, mi smo, da se politički korektno izrazim, društvo u tranziciji, neriješeno je mnogo važnih pitanja, zdravstvo, ekonomija, školstvo, čudno bi bilo da nam u kulturi cvjetaju ruže.
Koje biste probleme iz oblasti kulture izdvojili kao najveće i šta bi se, po Vašem mišljenju, trebalo uraditi da se određene stvari poprave i/ili poboljšaju?
Evo, neću sad pominjati novac, jer to ionako svi znamo. Ali, čak i da ima mnogo više novca, nisam sigurna kako bi naša kultura izgledala. Jer su ljudi stekli navike, loše, zastarjele, prevaziđene. Recimo, da li iko od nas očekuje da se desi nešto stvarno zanimljivo i kvalitetno na republičkim kulturnim manifestacijama? Ne, naravno da ne. One su iste već decenijama (čast rijetkim izuzecima)i svi podrazumijevamo da je to tako. Nama je postalo normalno da je kultura nešto o čemu se priča na jednoj ili nijednoj strani novina, negdje pri kraju, u poslednjoj minuti televizijskih dnevnika, da se na sva događanja ulazi besplatno, da se divimo samo gostima iz inostranstva, a da ono što se kod nas radi prolazi nezapaženo. Šta treba uraditi? Ima ona dobra legendarna priča, kad su u ratu Čerčilu predlagali da se smanje budžetski troškovi za kulturu, on je odbio uz komentar: A za šta ćemo se onda boriti? E, tek kad bi se kod nas stvorila svijest o važnosti kulture, moglo bi biti bolje.
Kada su u pitanju kulturna dešavanja i događaji kod nas, šta biste izdvojili kao najznačajnije i vrijedno posjete. Zašto?
Zapravo, mnogo toga. Kad se razgrne žabokrečina loših stvari, ostane, recimo, sjajna Kuhinja u Narodnom pozorištu, pa neke od predstava iz Prijedora, koncerti Filharmonije, Dječje pozorište sa dobrim komadima i novootvorenim Muzejem lutaka, ima odličnih izložbi, naročito u Muzeju savremene umjetnosti. Ima, na primjer, jedna poslastičarnica u Banjaluci (da ne pravim reklamu, neću reći koja, ali svi to znaju 🙂 koja svake dvije sedmice ima novu postavku slika domaćih autora, među kojima ima istinskih bisera.
U posljednje vrijeme svjedočimo smanjenju sredstava za kulturne institucije, tako da iz budžeta one uglavnom imaju sredstva za tekuće troškove, ali nemaju dovoljno sredstava za programske aktivnosti. Kako komentarišete to smanjenje sredstava za kulturu od strane Vlade RS, ali i pojedinih opštinskih budžeta?
Pa kriza je. Ne bih da komentarišem jer sam subjektivna. 🙂
Šta, prema Vama, kultura predstavlja za čovjeka, ali i za društvo u kojem taj čovjek živi?
Ja zapravo ne volim tu riječ „kultura“. Nekako mi se čini preširoka. Jednom je pokojni Duško Trifunović izjavio da je u Banjaluci kultura kad ne pljujemo na ulicu. No, to je pitanje terminologije. Umjetnost je u savremenom društvu jedna od rijetkih oblasti gdje čovjek ima pravo na uzlete duše i uma, u najširem mogućem značenju tih riječi. Problem je šta ko smatra umjetnošću. A za društvo, kultura bi trebalo da je generator opšte slike. I kad svedete račune, i kod nas je. Nije nama kultura ni bolja ni gora od društva u cjelini. A sistem ne čini previše na opismenjavanju naroda. Dobar primjer kako su moguće promjene se u srpskom društvu desio nakon Prvog svjetskog rata. U strašnoj golgoti, dogodilo se da je mnogo preživjelih mladih ljudi otišlo na školovanje u Francusku. I gle čuda, dešava se najveći uzlet srpske umjetnosti nekoliko godina poslije. Došli ljudi kući iz svijeta i donijeli svježu krv, avangardu. Danas je svijet drugačiji, mislimo da se sve može preko interneta, ali ne može. Možemo mi dovijeka gledati virtuelne prezentacije velikih djela, ali sve dok im ne udahnemo miris, nije to to.
U medijima se sve veća pažnja posvećuje reality emisijama, skandalima i na neki način, možemo reći da živimo u „društvu spektakla“. Kako to komentarišete?
Svijet u kom živimo je svijet ljudi koji ne treba da misle, ne kod nas, nego svuda. Takozvani mali čovjek treba da radi svoj posao i što bezbolnije, sa što manje preispitivanja, provede ostatak dana. Rialitiji su sjajan način za to. Čovjek prati tuđi banalni život da ne bi razmišljao o svom banalnom životu. I što je najstrašnije, o tome govore SVI, i oni koji gledaju i oni koji ne gledaju. Moram da vam priznam, ja ništa ne mislim o rialitijima. Kao što ništa ne mislim o vanzemaljcima. Nemam vremena da mislim o tome.
U današnje vrijeme je sve manje obrazovnih i dječijih emisija. Koliko je važan kvalitetan obrazovan i dječiji program na televizijskim kanalima i gdje se on izgubio? Možda su i djeca postala nezainteresovana, pa nema više one strasti sa kojom se gledala emisija, na primjer Branka Kockice.
Zaboravljate činjenicu da je u vrijeme Branka Kockice postojao jedan (eventualno dva, ne sjećam se tačno) televizijski kanal. Nije bilo kompjutera, interneta, igrica, mobilnih telefona. Djeca su mogla da konzumiraju Kockicu ili ništa. Danas djeca imaju nevjerovatno mnogo izvora zabave, a shodno tome, televizijama je sve manji interes da ulože ogromna sredstva (jer sredstva za proizvodnju takvih programa jesu ogromna) u nešto čemu je uspjeh neizvjesan. To je jedan od mogućih odgovora. Javni servis kod nas radi s vrlo malo sredstava, i definitivno NEMA ni novaca ni tehničkih kapaciteta za velike projekte za djecu. Pogledajte, recimo, odjavnu špicu Ulice Sezam ili eto, Branka Kockice. Cijeli RTRS bi trebalo angažovati da se neki takav projekat uradi, a gde su sve ostale emisije.
Slično je i s obrazovnim programom. Radio televizija Republike Srpske ima i dječji i obrazovni program, ali u moru ponude u kablovskim televizijama, gdje se mogu vidjeti vrhunski projekti Nacionalne geografije, Travela, Diskaverija ili dječjih specijalizovanih kanala, naravno da su te gledanosti male. Možemo da uvedemo strahovladu, zabranimo sve strane kanale i živimo u svom malom svijetu? Ili da udesetostručimo tv pretplatu, pa dobijemo sredstva da i mi radimo kao velike kuće? Ili da ćutimo i crtamo svoje krugove? Ne mislim da je narod potpuno nezainteresovan za takve programe, samo im mogućnost izbora ostavlja šansu da gledaju najbolje na svijetu.
Kada je u pitanju kulturni, obrazovni i religijski program na RTRS-u, možete li najaviti neke novine, na čemu se trenutno radite?
Za sada, trudimo se da završimo ovu programsku sezonu ovakvu kakva je sad. Radimo dvije emisije iz kulture, „Art mašinu“, koja pokušava da izvještava o kulturi u RS što može objektivnije i U prolazu, ciklus intervjua s umjetnicima. Takođe, uveli smo mini emisiju koja se zove „Pohvala opštim mjestima“, gdje objašnjavamo značenja stranih riječi koje su ušle u upotrebu a da nisu sasvim jasne u srpskom jeziku. Religijski program pokriva emisija „Riječ vjere“, a obrazovni „Kvadrat na znanje“. Pookušaćemo do ljeta da završimo mini ciklus o guslama i našoj baštini. Stigao nam je zanimljiv dopis od Udruženja guslara, pismen, intelektualan i dobro promišljen, koji nas je inspirisao da se pozabavimo temom zašto se nekritično oduševljavamo tuđim narodnim stvaralaštvom(američkim, irskim ili indijanskim narodnim melosima) a svog se stidimo. Ukoliko uspijemo, na jesen izlazimo s novim ciklusom serijala „Kabare Časna dokolica“, koji je na granici zabavnog i kulturnog programa, a promoviše zaboravljenu kategoriju kafane koja je mjesto za intelektualne razgovore. Planiramo svašta, pitanje je koliko sredstava ćemo imati.
Razgovarala Maja Isović