Pitanje okoliša jedno je od ključnih pitanja kojim se bave aktivisti za ljudska pravo jer je upravo pravo na zdrav okoliš. Vijeće UN-a je 2021. kao ljudsko pravo priznalo i pravo na čist okoliš. Student hemije na sarajevskom PMF-u Isa Zuhrić osmislio je projekt 14 praksi za zdrav okoliš.
Zuhrić je dugogodišnji aktivista, a svoje obrazovanje je sticao i van granica BiH. Treći i četvrti razred srednje škole završio je u Velikoj Britaniji, u “Durham School”. Kroz svoje formalno i neformalno obrazovanje učestvovao je u različitim aktivnostima za mlade, poput Modela UN-a, Evropskog Parlamenta Mladih, naučnih društava, bio je kadet vojske Velike Britanije, te je nedavno postao i Fellow fondacije Humanost u Akciji i baš kroz taj fellowship Copenhagen Summer Fellowship i sprovodi svoj projekat uz pomoć HIA i NED-a. Sekretar je za hemiju u novoosnovanom naučnom društvu “Vladimir Prelog”, kao i član Upravnog Odbora Bosanskohercegovačke asocijacije za UN. Kako svakodnevno zagažujemo okoliš i kako smanjiti te negativne posljedice, Isa je govorio za Buku.
BUKA: Isa, autor si projekta: „Prakse za održiv život“, koje su to prakse?
Prakse za održiv život su set 14 praksi koje predstavljaju neradikalnu promjenu našem svakodnevnom životu, a čine ga puno manje štetnim po okoliš. Naravno neke prakse se odnose i na aktivizam i zahtijevanje određenih promjena. Neke od praksi su “sortiraj otpad i recikliraj”, “koristi javni prevoz”, “očuvaj biodiverzitet”, “zahtjevaj i koristi obnovljivu energiju” i slično. Ono što smatram bitnim za ove prakse je da je promjena koju svaki pojedinac učini kroz neke ustanovljene prosjeke mjerljiva, pa samim time može svakome dati osjećaj da je njihova promjena bitna i da je njihov doprinos vidljiv.
BUKA: Koliko otpada proizvedemo u BiH na godišnjem nivou kao društvo, a koliko svako od nas?
U svom projektu fokusirao sam se konkretno na plastični i prehrambeni otpad. Što se tiče plastičnog otpada, njega proizvedemo 150 000 tona godišnje u BiH, to jest oko 46kg pojedinačno u prosjeku. Prehrambenog otpada s druge strane proizvedemo nešto više od 180 000 tona godišnje ili 57kg pojedinačno u prosjeku. Naravno, ovo su samo prosječne količine i one jasno variraju, vjerujem da bismo pronašli velike razlike između količine otpada koju proizvode stanovnici urbanih i ruralnih područja, kao i većih i manjih mjesta.
BUKA: Tokom izvještaja koji radiš, skupio si podatke o 10.000 deponija, od čega 1.400 ilegalnih. Koliko mi kao pojedinci doprinosimo tolikom broju deponija i velikoj količini otpada?
Tu treba razmotriti nekoliko stvari, a prva je pokrivenost sistemom za upravljanje otpadom. U ovisnosti od toga gdje živite, ova pokrivenost varira, u urbanim sredinama ona je do 90%, dok je u urbanim samo do 45%. Može se pretpostaviti da ilegalnim ili “divljim” deponijama većinom doprinosi ruralni dio, kako nemaju pristup sistemu za upravljanje otpadom. Sad, koliko mi tome doprinosimo? Prema podacima Evropske Agencije za životnu sredinu (European Envionmental Agency), ukupna količina komunalnog otpada koja se godišnje proizvede u BiH je 1.2 miliona tona. Znači da svaki pojedinac u prosjeku proizvodi nešto više od trećine tone otpada godišnje, otprilike 370kg.
BUKA: Je li pitanje okoliša postalo pitanje sigurnosti i mira?
Pitanje okoliša je već dugo pitanje sigurnosti, ne samo regionalne, već i međunarodne, pa samim time i pitanje mira. Uzmite Trgovsku Goru za primjer, odlagalište nuklearnog otpada jako blizu granice BiH sa Republikom Hrvatskom, nadomak rijeke Une. Takvo ophođenje Hrvatske može imati negativne implikacije po okoliš ne samo za Hrvatsku nego i za BiH, pa samim time ima implikacije po geopolitičke odnose ovih zemalja. Činjenica je da je svojim djelovanjem Hrvatska narušila sigurnost BiH, što za rezultat može imati degradaciju mira, efekte na sigurnost lokalnog stanovništva, ali i efekte na regionalnu sigurnost. Ovo ne znači da ćemo imati vojne operacije protiv Hrvatske radi jednog odlagališta, ali zasigurno ima svoje posljedice, kako na političkoj sceni tako i u lokalnom i širem stanovništvu.
BUKA: Posjetio si i KJKP RAD, kakve su njihove prakse recikliranja?
Bitno je razumijeti da KJKP RAD ne vrši reciklažu u smislu da otpadne sirovine prerađuje u nove proizvode koji imaju neku upotrebu. Oni otpad odvajaju i pakuju u sirovine koje se mogu koristiti u reciklažnoj industriji i onda ih predaju preduzećima koja se bave preradom tih sirovina u korisne proizvode. Primjeri takvih proizvoda su školjke za jaja, papirne kese, obično one koje se koriste na pijacama ili čak neke plastične metle. Naravno uz dovoljno sofisticiranu opremu plastika se može reciklirati i u konac, pa se od flaša izrađuju ruksaci na primjer. Interes KJKP RAD-a u ovome je primarno održivost, jer na ovaj način produžuju dugovječnost Gradske deponije “Smiljevići”, ali naravno ovo je način upravljanja otpadom koji je i bolji za okoliš.
BUKA: Često se govori o štetnosti plastičnog otpada, ali šta je sa ostalim otpadom. Slušajući neka tvoja izlaganja zapazio sam da često govoriš prehrambenog otpadu. Zbog čega je on opasan?
Prehrambeni otpad, koji je biorazgradiv, predstavlja drugačiju opasnost po okoliš, puno globalniju. Prilikom razlaganja, hrana ili drugi organski otpad, oslobađaju metan i ugljen dioksid. Ovdje je problematičniji metan, obzirom da se smatra 25 puta potentnijim od CO2 kao staklenički plin. Metan je u svom elementarnom stanju daleko bolji u zadržavanju infracrvene radijacije (toplotne radijacije) u atmosferi. Dok se metan u svom elementarnom obliku u atmosferi zadržava daleko kraće od CO2, on oksidira, pa se time razlaže na CO2 i vodenu paru. Znači da on svojim raspadanjem tek počinje svoj put kao staklenički plin. Prema podacima iz UN-ove agencije za agrikulturu i hranu, prehrambeni otpad odgovoran je za 8% emisija stakleničkih gasova globalno (primjera radi, BiH odgovorna je za 0.06%). Od ukupnih emisija stakleničkih gasova u BiH, prehrambeni otpad odgovoran je za 5%.
BUKA: U BiH godišnje od posljedica zagađenja umre više od 3.000 osoba. Koji su najveći izvori zagađenja i koliko su efikasne mjere vlasti poput subvencija za kupovinu električnih automobila?
Ubjedljivo najveći zagađivači zraka u BiH su termoelektrane i toplane, doduše primarno termoelektrane. Prema Međunarodnoj energetskoj agenciji, BiH dobija više od 70% svoje električne energije iz termoelektrana, što je jedna od brojki koja predstavlja veliku prepreku na putu ka EU. Posljedice termoelektrana daleko su gore od neulaska u EU, pored zagađenja zraka, koje je odgovorno za 9% godišnjih smrti, zagađuju i zemlju teškim metalima, na šta upućuje jedno istraživanje iz 2005. godine. Po pitanju subvencija vlade, nažalost ne postoje nikakve subvencije za pojedince, Federalnom fondu za zaštitu okoliša mogu se prijavljivati organizacije, preduzeća, agencije i druga pravna lica. Ali čak i kada bi građani imali subvencije za kupovinu električnih automobila, paradoks je da kod nas električni automobili idu na ugalj. Oni se moraju puniti električnom energijom od koje više od 70% dolazi iz ugljenih termoelektrana. To je priroda indirektnih emisija stakleničkih plinova koje su prisutne u gotove svemu što konzumiramo. Jako je bitno da budemo svjesni indirektnih emisija.
BUKA: Kako je moguće da imamo toliki stepen zagađenja, dok istovremeno imamo jednu od najraznovrsnijih biodiverziteta, enorman broj endemskih vrsta, velike površine pod šumama koje su prirodni prečišćivači?
Pa, ako nastavimo kako smo krenuli, nećemo još dugo imati taj biodiverzitet i te šume. Prije svega treba razmotriti činjenicu da je zagađenje najprisutnije u urbanim sredinama i u tijelima vode koja teku kroz urbane sredine. Također je važno razumjeti važnost i ulogu biodiverziteta kao prirodnog sistema zaštite od masovnog izumiranja, te kao oslonca prilagodivosti prirode. Kako imamo toliki biodiverzitet? Nismo još posjekli šume dovoljno da se primjeti, krivolovci nisu još načinili vidljivu, nepovratnu štetu ekosistemu, zagađenje još nije došlo na više nadmorske visine, ali stiže. Primjer je Prokoško jezero, zaštićen pejzaž u kojeg se izlijeva kanalizacija iz preko 300 ilegalnih objekata. Zaštićeni pejzaž koji godišnje posjeti preko 20 000 ljudi. Jezero koje je bilo dom jednoj od najvećih subpopulacija vodozemca tritona koja je sad izumrla. Zagađenje jezera učinilo je ekosistem pogodnijim za pastrmke, zbog čega je došlo do namnožavanja pastrmki koje se između ostalog hrane i tritonima. Pokušaj repopuliranja jezera tritonima je izveden, međutim do promjene ne može doći sve dok se jezero aktivno zagađuje. Bitno je i spomenuti da je samo 0.6% teritorije BiH pod zaštitom, dok je standard u EU 20%, sa planom da se poveća na 30% u narednih 10 godina. Da, imamo jedan od najboljih biodiverziteta u svijetu i najbolji u Evropi, ali ako ne počnemo mijenjati naš svakodnevni život i naš odnos prema životnoj sredini, to se može promijeniti.