Ruža se Tomašić posljednjih tjedana doista prometnula u (novokomponiranu) “ružu hrvatsku“; opet se jednom (ali ovoga puta ozbiljnije) našla u središtu javnoga interesa zbog teških riječi. Ovoga puta, međutim, nije bila neposredno krvoločno raspoložena, kao onomad kada je govorila o tomu kako bi bilo bolje da je bomba bačena na Banske dvore pogodila Antu Markovića, nego je – vjerojatno obogaćena uspješnim političkim iskustvom – prešla na višu razinu općenitosti. U jednome od prijeizbornih skupova za Evropski parlament bodro je izjavila da je “Hrvatska za Hrvate”, a da su “tek svi ostali gosti“.
Reakcije su bile oštrije no obično (dijelom, možda i stoga što je riječ o nedvojbeno najdosadnijoj prijeizbornoj kampanji koju je Hrvatska ikada izdržala). Nevoljna se političarka pokušala na razne načine opravdati (a da ciljano biračko tijelo ipak ne razočara u potpunosti). Ishod je njezinih objašnjenja (bez isprike, dakako) bio u tvrdnji kako su njezine riječi trebale značiti kako je Hrvatska zapravo samo za one koji ju vole. No, odsutnost ljubavi nije lako prevesti u pravne kategorije; netko bi, dakle, morao sustavno arbitrirati kako bi se znalo koga treba policajno udaljiti iz Hrvatske.
Otprilike, poput prometnih policajaca koji su, početkom devedesetih, kinjili vozače ako nisu imali dostatno istaknuto patriotsko znakovlje, od grba do krunice, ili ako nisu bili sastrugali slovo Y sa svojih Jugića (igračke-modeli ovih automobila u međuvremenu su postali reklamiranom robom). Ništa nije lakše ni s njezinim alternativnim objašnjenjem da “državu treba poštivati“, jer i to bi bilo smisleno kada bi država bila nešto više od aparata, drukčije rečeno: pod pretpostavkom neke vrsti državne praznovjerice (namjesto racionalnoga građanskog stava stalnoga nepovjerenja spram državnoga aparata, kao uvjeta za pokušaj da ga se kontrolira, pa makar i “odozdo“).
Ovim objašnjenjima ništa, dakako, nije riješeno (što svakako nije specifično za javni govor gdje. Tomašić), ali se pokazalo koliko lokalna javnost slabo razumije neke od osnova vladavine prava. Oni koji simpatiziraju njeno stajalište smatrali su mudrijim učiniti to šutke, oni drugi su, međutim, zaključili kako je vrijeme da javnost (i sebe same) podsjete na to da su angažirani borci za pravu stvar. Ruža je Tomašić odmah napadnuta zbog govora mržnje, a i njezin su interview na HTV-u promptno osudila dva nadležna vijeća kao “govor mržnje“ – premda je tom prigodom „samo“ oklevetala jednoga srpsko-hrvatskog političara, ne izvodeći eksplicitno njegove (nedvojbeno uvredljivo formulirane) karakteristike iz nacionalne pripadnosti napadnutoga. Ono što preostaje jest tužba uvrijeđenoga i oklevetanoga, a HTV je trebala “tek“ javno deklarirati da mu je odmah ponudila mogućnost odgovora u istome terminu narednih dana.
Brižna javnost, međutim, nikako da pojmi značenje sintagme govor mržnje – svi kao da pritom zamišljaju naprosto zapjenjene prostake u orgijama međusobnih psovki. Postalo je već dijelom javnoga folklora jadikovati zbog izloženosti govoru mržnje kadgod se netko nađe izložen neugodnim riječima. Sličnih problema imaju i sudovi (pa, dakako, i zakonodavci) u drugim sredinama, jer riječ mržnja koju gotovo sve države pritom rabe pogrešno asocira prvenstveno na ispade pod emocionalnim pritiskom. Zbog toga se često propušta uvidjeti kako se, u pravnome kontekstu, radi o napadu na neku osobu zbog „rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina“ (čl. 325, st. 1, Kaznenoga zakona).
No, ako i jest očito da su reakcije na TV interview bile (pravno) besmislene, ona je prva izjava podobna za ozbiljniju (prije svega: političku) raščlambu. Rekavši, zapravo, da onima koji nisu „naši“ (pretpostavljajući, barem dijelom s pravom, da se zna tko su „oni“) „kod nas“ mjesta nema, Ruža Tomašić je, u osnovi, ponovila neku vrst općega mjesta ne samo recentno radikalizirane, nego (sve češće) i tradicionalne evropske desnice. Nije sporno da se (uz nešto više naobrazbe) mogla opravdati pozivom na ustavni patriotizam, no bilo bi to, očito, odveć daleko od njezina svjetonazorskoga horizonta.
Ali, taj horizont, na žalost, nije ni izdaleka sastavinom “antievropske retorike“, on je dapače legitiman dio unutrašnjega funkcioniranja EU. Formulacije posve slične Tomašićkinoj mogle su se čuti i od Sarkozyija ili Berlusconija, a, u nešto blažoj formulatornoj varijanti, i od bliskih suradnika Angele Merkel. Pritom se kod nekih od spomenutih nije radilo tek o retorici – što mogu jasno posvjedočiti tisuće Roma protjeranih iz Francuske. Rečene bi političare bilo doista teško proglasiti antievropskim političkim čimbenicima.
Ako napadi na Ružu Tomašić pretežito i nisu uvjerljivo formulirani, ona je sama svagda pripravna pojačati njihovu uvjerljivost – blaženo nesvjesna nekih od konsekvencija vlastitih riječi. Na jednome od prijeizbornih skupova samu je sebe označila na doista dvojben način: “Ja želim biti Hrvatica! Ne želim biti ‘građanin svijeta’ ili ‘globalist’, kako se predstavljaju ovi s Kukuriku liste koje ne zanima ni hrvatska povijest, ni kultura, ni jezik.“ Nije, ponajprije, baš jasno znači li to što RT „želi“ biti Hrvaticom da to (još) nije, ili pak da joj to netko ne dopušta – najvjerojatnije je ipak “riječ o nepreciznoj retorici za mase. Ali, pravi problem nastaje kada se pročita da gdja. Tomašić ne želi biti “građanin svijeta ni globalist“, a potom zaviri u njezinu biografiju. Jer, ona se – višekratno – posve “globalistički“ seljakala preko oceana, bilo zato što je bila ugrožena od progona u komunističkoj Jugoslaviji (nakon što se, nadasve hrabro, odbila učlaniti u Savez socijalističke omladine!), ili pak zbog liječenja. Osoba koja je služila kanadskoj državi kao policajka možda doista i ima razloga željeti hrvatstvo, ali ako ta osoba govori hrvatski sa simpatičnim globalističkim (tj. amerikaniziranim) izgovorom, nije baš razložno da prigovora oponentima kako ih ne zanima hrvatski jezik.
Po strani od retorike reakcija na retoriku Ruže Tomašić, ona je ovih dana (retorikom skrivena) svojim ponašanjem izvela mnogo značajniji politički potez. Činjenicom da se kandidirala za Evropski parlament, ona je odustala od načelne protimbe ulasku Hrvatske u EU. Dosadašnji je odnos u Saboru bio 150:1 za pristaše integracije, što znači da su protivnici pristupa u EU bili pedeset puta slabije zastupljeni u parlamentu, nego među građanima. Ma koliko drastična bila ova disproporcija, ona je ipak dopuštala da Sabor, barem u teoriji, obavlja jednu od bitnih parlamentarnih funkcija – od J. S. Milla široko je prihvaćeno da je to, uz zakonodavnu, te kontrolnu funkciju, i uloga parlamenta kao „kongresa mnijenja“. U takvu shvaćanju predstavničke vlasti, ma koliko manjinski bila zastupljena neka mnijenja koja su važna u javnosti, ona ipak, načelno, mogu doći do riječi u parlamentu, pa je njegova funkcija, koliko-toliko, očuvana.
Prelaskom Ruže Tomašić među one koji faktički prihvaćaju EU, Hrvatski sabor je, zapravo, izgubio političku legitimnost – jedna trećina građana u njemu više uopće nije zastupljena, čak ni simbolički, posredstvom onih koji za parlamentarnim mikrofonom prenose manjinska mnijenja. Teško ga je stoga i nadalje poimati kao “predstavničko tijelo građana”. Pritom ni statistički, nije riječ o zanemarivoj manjini (neovisno o tomu kako tko gleda na tzv. euroskeptike). Naravno, u pravnome pogledu ništa se ne zbiva ovim (u javnosti posve zapostavljenim) uvidom, Sabor će (ne)mirno trajati do isteka mandata, prvenstveno zbog podjednake političke nesposobnosti njegove većine i manjine.
Političko delegitimiranje Sabora je, čini se, najveće postignuće Ruže Tomašić, javno nepriznato doduše, a sa stajališta demokratske političke kulture svakako negativno (što možda i odgovara njezinu cjelovitom image-u). Nije teško uvidjeti kako je ona, i u ovome pogledu, tek „karakterna maska“ koja demonstrira supstancijalni problem suvremenih predstavničkih demokracija u domaćoj inačici. Jer, u takvu se sustavu sve što je politički bitno zbiva među predstavnici(a)ma, dok predstavljeni/e ostaju izvan (“ispod”) realnosti političkih dogodovština. Nakon svakih parlamentarnih izbora u suvremenim se državama, naime, gotovo nužno zbiva svojevrsni parlamentarni genocid – parlamentu, nakon izbora, više ne treba narod (bolje je, dakako, reći puk, jer taj termin nije vezan uz rođenje). Svaka ozbiljnija analiza pokazuje da parlamentarna demokracija doista funkcionira tako da se puku (kao zajednici građana) uljudno zahvaljuje nakon što je obavio svoj posao na izborima, te se građane uljudno upućuje na (po mogućnosti diskretno) prebivanje u privatnosti – do narednih izbora.
Građanima preostaje – pomalo perverzna – politička utjeha da, u pravilu, i sam parlament očekuje ista zlehuda sudbina, nekoliko dana nakon što je u milosti otpustio građane u privatnost. Jer, nakon što se obavi potpuno konstituiranje vlade, izvršna će vlast de facto umiroviti, hibernirati, u najmanju ruku: marginalizirati parlament koji ju je izabrao. Dobro je poznato da u suvremenim parlamentarnim sustavima izvršna vlast kontrolira zakonodavnu, a ne obratno (ovih dana široko opjevani odnos Milanović-Leko – ili nekada Sanader-Šeks – je samo provincijalna inkarnacija globalnoga odnosa).
Možda je u tom pogledu gdja. Tomašić svojevrsna hrvatsko-kanadska verzija Minervine sove koja, dakako, izlijeće u sumrak, tj. prekasno. Valjda zato, u nedostatku mudrosti koju pripovijest impicira, i nisu primijetili ono što je – vjerojatno ne znajući što zapravo čini – doista pokazala svojim političkim postupcima. A možda je tomu tako i zato što mnogi od onih kojima je do demokracije iole stalo zapravo smatraju da protivnike integriranja u EU i ne treba predstavljati, jer nisu pristojni, “evropski“ ljudi. Baš je zato ovo dobar primjer za neka načelna razmatranja.
To pak što je rečeni sumrak globalne naravi – ma koliko to nacionaliste ljutilo – čini ga samo još više prijetećim. Ono što je pritom najveći razlog za zabrinutost jest činjenica da se političko kokošje slijepilo strelovito širi, ozbiljno je pitanje hoće li dostajati (institucijskoga) vitamina A. No, da bi ga uopće počeli uzimati, građani bi se, najprije, trebali neugodno osjećati u (su)mraku koji ih okružuje. Izgleda pak da to, za sada, uglavnom ni izdaleka nije slučaj (ponajmanje u Hrvatskoj, na žalost).
Tekst preuzet sa portala Banka.hr