Posljednji susret dvije reprezentacije bio je 1999. godine, a Srbija je tada još nastupala pod imenom Jugoslavija. Četrnaest godina kasnije fudbaleri dvije zemalja ponovo zajedno izlaze na teren. Uz najavljene najviše mjere bezbjednosti, meč na Maksimiru proglašen je susretom visokog rizika, a pažnju javnosti, jednako uz sportski rezultat zaokuplja i pitanje – hoće li sve proteći bez incidenata?
Poseban tim, u koji su uključeni svi segmenti policije, cjeli stadion, baš kao i širi centar Zagreba pod videom nadzorom, Maksimir bez gostujućih navijača – samo su neke od mjera bezbjednosti koje je preduzela hrvatska policija u saradnji sa kolegama iz Srbije. Granični prijelazi biće pod strogom kontrolom, a u slučaju uvredljivih skandiranja sa tribina, može doći i do prekida utakmice, najavljuju iz hrvatske policije, prenosi Radio Slobodna Evropa.
U međuvremenu, čelnici oba tima smiruju tenzije. Tonovi pomirenja stižu sa obije strane, a fudbal se gura u prvi plan. Iako je ranije bio sklon spornim i zapaljivim izjavama i potezima, selektor reprezentacije SrbijeSiniša Mihajlović, baš kao i igrači, poručuje u izjavi medijima da razloga za euforiju nema.
“Mislim da pritisak i tenzije više stvaraju novinari i ljudi oko reprezentacije. U reprezentaciji je atmosfera normalna, tenzija je kao i pred svaku drugu utakmicu, ništa više, ništa manje. To su sve mladi momci, ja sam ih prije neki dan na sastanku pitao ko je od njih živio u bivšoj Jugoslaviji, ko je nekada bio u Splitu, Zagrebu, Sarajevu – niko se nije javio. Prema tome, nije to ono kada smo mi bili ’99. godine…”, rekao je Mihajlović.
A igralo se te godine u atmosferi velikih tenzija. Susret će ostati upamćen po tome što je na beogradskoj Marakani, zbog nestanka struje na stadionu, meč bio prekinut punih 45 minuta. Da je riječ o davno prošlom vremenu govori, pored ostalog, i to što su se za vrijeme pauze, u polumraku stadiona, mogla čuti i skandiranja “Slobo odlazi!” i “Sutra je miting”, a da je utakmici prisustvovao i današnji haški pritvorenik Ratko Mladić. Izvođenje hrvatske himne nije prošlo ništa bolje od jugoslovenske. Izviždane su i “Lijepa naša” i “Hej Sloveni”. Na golu reprezentacije Jugoslavije tada je bio Ivica Kralj.
“Znate kakvo je to vreme bilo, šovinizma i nacionalizma. To je baš bilo teško vrijeme. Na svu sreću, sad se sve to okrenulo, sada je vrijeme nekog sportskog patriotizma”, poručuje Kralj.
Uprkos svemu, obije utakmice su 1999. godine odigrane do kraja.
Podsjeća na to reditelj i autor sportskih kolumni Gorčin Stojanović i dodaje da ne vidi nijedan razlog zašto bi sada bilo drugačije.
“Ne mislim da su tenzije više od onoga što je štampa, i to ona malo žuća, proizvela. A sad, tenzija oko toga da li će srbijanska reprezentacija aplaudirati himni Hrvatske, pa onda šta će na to odgovoriti Hrvatska i da li će oni aplaudirati na ’Bože pravde’, to su neke stvari koje su vještački podignute”, kaže Stojanović.
U takvoj atmosferi, jednoj fudbalskoj utakmici ipak se pridaje značaj drugačiji od onog sportskog. Biće tako, ukazuje Maja Mićić iz Inicijative mladih za ljudska prava, sve dok se budemo bavili procjenama bezbjednosnog rizika, a ne normalnim odnosima koji se na liniji Hrvatske i Srbije već godinama odvijaju.
„Ali ne dolaze u žižu javnosti jer se ne uklapaju u političke i nasljeđene narative u odnosima Srbije i Hrvatske. Ono što su neki normalni i zdravi odnosi, ono što je suočavanje sa prošlošću i razgovori o tome šta se dešavalo, i što su odnosi između mladih ljudi koji jako često uspjevaju da prevaziđu predrasude, to je nešto što jednostavno nije vijest ili nije vijest dovoljno često“, ocjenjuje Maja Mićić.
I dok se razmatranje pitanja bezbjednosti na sportskom susretu smatra legitimnim i normalnim, neki drugi događaji, koji bi upravo to trebalo da budu, postaju senzacija sa ovih prostora, koja obilazi i svijet.
Tako je nedavno pod naslovom „Srpsko-hrvatski poljubac nešto najhrabrije što je neko ikad uradio”, američki “Hafington post” objavio tekst o devojci i mladiću koji su se u Mostaru poljubili ogrnuti u hrvatsku, odnosno srbijansku zastavu. Slika na kojoj je zabilježen poljubac tinejdžera kruži internetom, a Maja Mićić, čija organizacija već godinama radi na saradnji u regionu, ovako ga komentariše:
“Ja se nadam i unaprijed radujem trenutku u kome ti poljupci više neće biti ni regionalna, ni svjetska, ni nacionalna vijest, već nešto na šta niko neće obraćati pažnju zato što se dešava svuda oko nas i zato što je to najnormalnija stvar koju ne treba ubacivati ni u kakvu političku agendu”, navodi ona.
Ovaj poljubac nije prvi primjer da mladi svojim gestovima šalju poruke društvima. Godine 2011. je grupa umjetnika napravila “zastavu prijateljstva” sastavljenu od simbola Srbije i Hrvatske.
Nedavno je jedna Splićanka šovinistički grafit “Ubi Srbina” prepravila u “Poljubi Srbina”, a uskoro je stigao i odgovor iz Srbije, u vidu “hakovanog” grafita “(Lj)ubi Hrvata”. U centru Beogradu se prije izvjesnog vremena pojavio grafit “Srbi i Hrvati su braća”, no ubrzo je ipak ‘prešvrljan’, a pored njega je dopisana nova šovinistička poruka.