Klinički centar u Banjaluci duguje oko 50 miliona maraka. „Pošte Srpske“ su u minusu od preko 2 miliona maraka. Grad Banjaluka duguje privatnom preduzeću 60 miliona maraka, „Šume Srpske“ duguju preko milion maraka, s tim što su otpisale dugove od preko 35 miliona maraka koje neće moći naplatiti, „Željeznice Republike Srpske“ su dužne čak 200 miliona maraka, entitetska elektrodistributivna preduzeća u posljednjih pet godina kumulirala su gubitke na mreži od 60 miliona maraka… I tako bismo mogli u nedogled da nabrajamo. Ovo nisu nepoznate stvari, niti su kakve epohalne i nove informacije. Gubici su toliki da čak i režimski mediji, koji su do sada „medili“, pokazuju i prikazuju razmjere te „uspješne ekonomske politike Vlade RS“.
Čudnovato je odsustvo bilo kakve građanske i društveno-odgovorne svijesti stanovništa, kako se to donedavno zvalo „bogatijeg BiH“ entiteta. Ljudima kao da nije jasno, bar kada se priča o dugovima javnih preduzeća, da je riječ o izbijenom novcu iz ionako probušenih džepova narodnih. To su dugovi koji će se namirivati preko leđa istog tog katatoničnog naroda! Plebs začudno čita ove i ovakve vijesti, malo psuje i negoduje i tu se završava nezadovoljstvo. Tu i tamo se pruža verbalna podrška kolegama po bijedi u susjednim državama, koji izlaze na ulice i trgove i bore se za svoja prava. Treba li uopšte podsjećati da su Hrvatska i naročito Slovenija svjetlosnim godinama ispred naše doline suza po ekonomskom bogatstvu i političkoj stabilnosti? Treba li napominjati da su njihovi problemi, problemi srednje razvijenih ekonomija, dok se stanovništvo Rebublike Srpske bukvalno bori za golo preživljavanje? Treba li reći da su protesti zbog povećanja cijene električne energije doveli do ostavke, primjerice bugarskog premijera? Izgleda da treba iznova i iznova ovo mantrati, jer se ta „borba“ manifestuje mirom, pasivnošću i nezainteresovanošću za svoju egzistenciju, na kojoj bi im i Buda pozavidio.
Američka bijeda uspješan model?
Prije neki dan je na hrvatskoj nacionalnoj televiziji prikazan odličan BBC-ijev dokumentarac o siromašnoj djeci u SAD-u. Naime, U SAD-u, prema posljednjem popisu, ispod granice siromaštva živi 46 miliona ljudi, a među njima je 16 miliona djece! U filmu, četvero djece govori o svom životu u bijedi, gradskom siromaštvu. To je istinita priča o uslovima u kojima su prisiljeni živjeti, u zemlji koja se ubraja u najbogatije na svijetu.
Pitaćete se kakve veze ima Amerika i njena siromašna djeca sa Republikom Srpskom i domaćom bijedom. Zapravo, ima mnogo veze. Naime, u filmu se najsiromašniji Amerikanci bore da prežive sa 1400$ mjesečno, plaćajući sve obaveze i, naravno, ne uspijevaju. Postaju beskućnici, koji najčešće žive od sakupljanja i preprodaje limenki ili prošnje. U jednom kadru, otac, glava porodice, kaže kako život sa platom koja može obezbijediti stan i hranu nije život nego preživljavanje, puko obesmišljavanje života!?
Pazite, u Republici Srpskoj, život u kojem svojim primanjima možete obezbijediti krov nad glavom i hranu smatra se životom dostojnim čovjeka. Uspješnog čovjeka! Pustimo sad SAD i okrenimo se nama. Dakle, ljudski život u dolini suza koju zovemo entitetom, a oni nacionalno obojeni i otadžbinom, zapravo je puko primarno preživljavanje.
Narod je, po sistemu kuvanja žabe, bezmalo dvije decenije ubjeđivan kako je dobro „samo da se ne puca“ i lagano je tonuo u siromaštvo koje se već sad može porediti sa nesvrstanom braćom iz subsaharskog pojasa i Jugoistočne Azije.
Tako „kuvan“, narod je zadojen strahovima svake moguće vrste, istraumiran i opterećen kultom vođe, poput ubogog suludog skitnice, mantra sebi u bradu kako je „neizdrživo“, „loše i katastorfalno“…i ne čini ništa.
Ozbiljni sociolozi i sociopatolozi bi u našem vilajetu mogli okačiti mačku o rep svoje studije u kojima je dokazano da ljudi tek kad dođu u stanje da nemaju ništa izgubiti postaju najopasniji po vladajuće političko-ekonomske oligarhije. Ovdje je poslušnost dostigla orvelovske razmjere zavisnosti i strahopoštovanja prema Velikom Bratu. I naš čovjek će prije umrijeti ponižen, unižen, osramoćen i devastiran kao ljudsko biće, nego što će se upustiti u bitku sa nezajažljivom vladajućom klikom. Glavu podići neće!
Trpljenje je mjera življenja. Pobuna je zabranjena i stigmatizirana riječ. Podaci sa početka teksta, stoga, prosječnom stanovniku Republike Srpske i nisu impuls za bilo kakvu reakciju. To su samo brojke i slova, koje, najčešće, ostaju nepročitane. Ovdašnji puk nekako strabistički gleda na realnost i, začudno, misli kako ih se to ne tiče. Taj isti ovdašnji puk živi u izmaštanim, imaginarnim svjetovima svojih epopeičnih srednjevjekovnih, a restauriranih naciona, emotikona i heroja. Taj polusvijet, bogobojažljivo se krsteći, ne želi da vidi ubogu realnost ekonomskog holokausta u kome obitava.
Povećavanje poreza, najmova, doprinosa na sve i svašta, uvođenje novih, a dakako skupljih ličnih dokumenata, veća izdvajanja u svim životnim sferama, vraćanje stare dobre inflacije, povećavanje cijena, rtv taksi, nekako ovdašnji ljudi nikako ne dovode u korelaciju sa silnim rasipništvom u javnim preduzećima, koje se opet lomi preko leđa narodnih. I dok ta i takva narodna leđa pucaju pod nametima opustošene entitetske kase, dok se nesposobni ministri mijenjaju još nesposobnijim, a sve u cilju demonstracije sile Milorada Dodika, ljudi sa neobičnim interesovanjem prate šta se dešava na TV dvoru Sulejmana i u njegovom haremu.
Putuj Albanijo!
Koliko je ovaj entitet ogrezao u bijedu i koliko je jadan u državi Bosni i Hercegovini, govori i činjenica da ekonomski parametri pokazuju kako je BiH imala bolju ekonomsku perspektivu 1996. i 1997. godine nego što je to slučaj danas. U najkraćem, pet godina nakon što je potpisan Mirovni sporazum i na razne načine utrošena 5,1 milijarda dolara inostrane pomoći, BiH još nije ekonomski samoodrživa. Bruto nacionalni dohodak tek je dobacio do pola od zacrtanog plana, nezaposlenost je na fantastičnoj stopi od 50 odsto, svake godine BiH izgubi najmanje tri milijarde dolara zbog toga što je veći uvoz od izvoza, BiH već sada duguje polovinu svoga ukupnog bruto dohotka… Strane investicije ili ne postoje ili su tajkunsko-eksploatatorskog tipa, te u istim ulagač ima jedan jedini cilj – do kraja isisati prirodne i ljudske resurse i onda kao bakterija predator preći na drugo stanište.
Tako se naša zemlja našla iza Albanije, u ravni sa Kosovom, po ekonomskom bogatstvu. Preciznije, bijedi. I dok Albanija gradi autputeve i obnavlja i kreira novu turističku infrastrukturu, mi smo zaglavljeni između fingiranih infopultova bolničkih, operacionih sala koje vonjaju po fekalijama, uništenog šumskog fonda, željeznica koje su same sebi svrha. Od 144 države svijeta, BiH se nalazi na 134. mjestu po kvalitetu puteva. Pametnom dosta. Dok resto, kako ga zovemo, „civilizovanog svijeta“ ide u pravcu novih informacionih tehnologija, čistije sredine i naprednije kulture žiivljenja, cjeloživotnog učenja na daljinu, nama ostaje sporadični, individualni urlik kao jedina stvar mentalne higijene. Jedini kolektivni oblik svijesti je nacionalno-betersko-konformistički. Ekonomija nema mjesta u toj svijesti. Prebrojavanje krvnih zrnaca je državni hobi, pošto novca u narodu nema, pa se isti niti ne može brojati.
Imati krov nad glavom i mogućnost pukog preživljavanja je mjerilo uspjeha, a ne opomena bijede.
Zato je BiH 20. najjadnija zemlja svijeta.
Ovu su zaista posljednji, ali posljednji trenuci kad narod treba ustati i svojim buntom pokazati da mu je dosta i jednih, i drugih, i trećih. Neophodno je promijeniti u potpunosti usistemljenu neradničko-činovniču partokratiju. Pa, pogledajte samo Sloveniju i tamošnje demonstracije. Pročitajte šta piše na parolama – “Niko nas ne predstavlja, parlament nećemo, ulicu ne damo”, “Znanje je moć”, “Radnici svih zemalja ujedinimo se”…
Ako situacija u Republici Srpskoj i, uopšte, Bosni i Hercegovini ne dovede do masovnog ekonomskog bunta, narod neće imati moralno pravo da polumutavo mrmolji i negoduje sebi u bradu. Ovo nije više pitanje političkog pomodarstva, ljevice ili desnice, ovo je pitanje puke biološke egzistencije. Ljudi će postati pusto roblje par bjelosvjetskih kompanija, oni srećniji. Oni sa manje fortune, posjećivaće sve praznije kontejnere i to je to. Ni uncu manje, ni uncu više.
Reći ćete – svi mi to znamo, sve je uvijek isto. Ali nije. Jer, do sada Republika Srpska, primjerice, nije imala bilo kakve masovne ekonomsko-socijalne proteste. Kada su to njeni stanovnici mogli reći – Na ulicama Banjaluke je bilo 100 000 ljudi i ništa nije napravljeno? Nikada, zar ne? A, vrijeme je.
Žarko Puhovski: Okupacija u par slika
Viktor Ivančić: Ima li Kanade za nas?