Jeste da smo švorc i da nemamo bobe u džepovima, te da je stanje u privredi, ekonomiji, društvu i državi više nego alarmantno i da nam gori ispod nokata, ali to ne spriječava Predsjednika Milorada Dodika da u prazničnom zadovoljstvu cvjeta od radosti i ponosa. On je uvjeren da je mnogo učinio za narod RS. Najveće zadovoljstvo mu pričinjava činjenica da je Srpskoj vraćeno dostojanstvo.
Zanima me po kojim aršinima Predsjednik mjeri dostojanstvo stanovništva RS? Da možda ne mjeri dostojanstvo RS po broju nezaposlenih? Ili po tome što je administracija RS u odnosu na 2011. uvećana, iako ne postoje razlozi i uslovi za to, ali da je prosječna plata budžetskih korisnika umanjena? Da li je ponos Srpske to što zbog prekomjernog trošenja za državnu administraciju otkida od plata zdravstvenih i prosvjetnih radnika? Ili je možda ponos činjenica da je penzija u RS zaleđena, a da su se cijene abnormalno uvećale – primanja penzionera jedva pokrivaju plaćanje osnovnih režija. Kad plate vodu, nemaju za hljeb – to je za ponos, nema šta! Predsjednik izgleda ne živi na zemlji, a ako živi, kako to da ne vidi da je broj stanovnika koji traže hranu u javnim kuhinjama uvećan za preko stotinu odsto u odnosu na godine koje su za nama.
Kada ga upitaju koliko je bogat, on sarkastično odgovara da je bogat u duši. Zar to nije podsmijavanje narodu? Kada Milorad pak javno prizna da je jako bogat, onda ne zaboravlja dodati da ima i onih mnogo bogatijih od njega. Predsjedniče zaboravljate činjenicu da Vi ipak živite u BiH, u kojoj 40% ljudi nema ni za osnovne životne potrepštine. Ali važno je da se Milorad ponosi na svoju politiku i svoj rad, da je sujetan do bola i da od sebičluka ne vidi da je stanovništvo RS u poražavajućem položaju!
Jasno je kao dan da se Mile zanio ulogom branioca temelja Srpske i da se neće još zadugo ohladiti od nje. Glumeći Kraljevića Marka Republike Srpske, on se toliko zanio da je čak upao i u vid paranoje. Počeo je da umišlja napade kojekakvih domaćih izdajnika i da strijepi od proljećnih revolucija, koje će protiv njega pokrenuti nevladine organizacije, plaćene od strane zapadnih sila. Morate da znate da ima i onih koji nisu zadovoljni Vašom politikom, gospodine Milorade, htjeli Vi to da prihvatite ili ne.
Samo pijan čovjek može da se ponosi nesređenim društvenopolitičkim odnosima i u RS i u BiH. Po licima stanovništva RS, koji kruže ulicama gradova tražeći glavi mjesta, jedino se može vidjeti nezadovoljsto i apatija, te priča o uspješnosti naroda nije ništa drugo do luk i voda. A prvi koraci u 2013. godini nisu donijeli ništa drugo osim novih poskupljenja hrane, pića, cigareta i čega sve ne. Što si pušio narode – pušio si, što si jeo za novogodišnju noć – jeo si, a što se tiče pića, kako kažu vr'ovci – pićeš, al’ iz donje pipe!
O čemu god da priča, iz Predsjednika kipti zadovoljstvo. Kad ga gledaš u prazničnim intervjuima, dođe ti da poželiš gram njegovog mozga, kako bi se praznično opustio – izgleda da je specijalni eliksir za borbu protiv anksioznosti, mozak gospon Predsjednika! Najgore je što on zaista i vjeruje u bezbrižnost svog naroda, a mjerač uspjeha, između ostalog, jeste i poduhvat Predsjednika Mile i njegovog prijatelja Kusturice, koji je uspio da sagradi čak i vlasiti grad od kamena. Treba biti manga pa u ovako krizna vremena načinit’ grad, nije to mala stvar. A to što u glavnom gradu Srpske Kastel zjapi kao oronuo starac, kamenja rasutog po okolnim putićima, koga je briga – ako zafali Kusti materijala, ima odakle da se posluži. ‘Ebeš takvu tvrđavu, ionako su je načinili paganski Rimljani i fundamentalni Turci!
Kada se govori o prošlim opštinskim izborima, Mile ne krije sreću, iako je njegova partija imala slab izborni rezultat, barem ako se poredi sa onim od prije 4 godine, jer njegova partija je izgubila brojna odbornička i načelnička mjesta u opštinama RS. Ipak, mjesto gradonačelnika Banjaluke još uvijek je u rukama SNSD-a – nakon predsjedničkog, premijerskog i mjesta predsjednika Skupštine RS, to je četvrta najmoćnija funkcionerska pozicija u RS.
Predsjedniku RS je dobro i kad se govori o preko 30000 nezaposlenih više nego što ih je bilo lani i o hiljadama onih koji su u toku ove godine ostali bez posla. Šta ga briga kad on ima vlastitu firmu na raspolaganju, a to je entitet Republika Srpska, koju ovaj drži u svojim rukama. Ni nezadovoljna policija njega ne brine, jer je naučio da su mu oni odani kao kučići, ma koliko ih on loše hranio!
Milorada se ne tiču ni glavobolje Premijera Džombića, koji je budžetskim korisnicima morao smanjiti plate. Šta je Milu briga za to, pa ne živi on od plate, on živi od patriotizma i ljubavi prema RS. Njega ne brigaju ni protesti sindikata, jer nikada ga nisu pekle muke radnika – on je još od mladih dana bio funkcioner, nikada šljaker. Predsjednika se ne tiču ni nedovršeni putevi, koji od Banjaluke ka Gradišci ne vode nikuda. Neće RS, sa sve BiH, sutra u Evropsku Uniju, može asfaltiranje da pričeka do 2014. godine, kada će buknuti kampanja, nova obećanja i prijetnje: ”Ako ne glasate za nas, preoraćemo vam čak i one puteve koji ne postoje!”
Milorada ne muče ni poskupljenja struje i benzina, niti uvođenja kojekakvih poreza na imovinu građana, koju su davno otplatili. Boli ga uvo za kolaps malih privrednika, trgovaca i zanatlija, koji ne mogu da opstanu u nemilosrdnoj trci sa stranim ulagačima koji su za bagatelu pokupovali državnu imovinu. Briga njega što je narod na prosjačkom štapu – go i bos! Ne vidi on nemoćne starce sa plastičnim kutijicama, koji hramljući idu ka narodnim kuhinjama – iz njegovog crnog Mercedesa ne vidi se ništa osim prosperiteta, izgrađenih domova kulture, asfaltiranih putića i druge nepostojeće infrastrukture. Za njega Incel radi kao što je i prije 40 godina, Mljekara vrši proizvodnju, Jelšingrad izvozi mašine za Belgiju, Čajavec pravi plazma televizore…! Radnici samoupravljaju i dižu povoljne kredite.
Zato Mile može ponosno da kaže da je 2012. uspješna i da je bila godina kulture, te da mirne duše, uz pomoć imaginarne kompanije Air Srpska, odleti do svog hababa Kuste, koji gradi kule od kamena o trošku naroda RS. Da opušteno presjeca vrpce novootvorenih kamengradskih motela, hotela, kafana i drugih kulturnih institucija, u kojima se novonastala elita šepuri i slika sa svojim idolima iz svijeta estrade, politike i kulture. Zabole Milorada ona stvar što narod nema novaca ni za najosnovnije egzistencijalne potrepštine. Važna je činjenica da radovi oko Emirovog kamengrada napreduju, te da je pola posla svršeno – naješćemo se mi kamenja i Emirove kulture, šta nam više treba?!
Ko da bude protiv gradnje grada koji nosi ime po najvećem Ivi Andriću?! Hajde recite vi meni ko to ima muda da pljune na takav pothvat? Narodu je potrebna Emirova novokultura, a ne fabrike i radna mjesta, pare za školovanje djece i otplatu stambenih kredita. Gdje bi Mile gledao filmske premijere slavnih američkih blokbastera tipa Gospodara prstenova, Hari Potera i sl. Pa i Tito je uživao u premijerama u društvu holivudskih i domaćih glumaca, zašto bi to Miloradu bilo uskraćeno?
Dodik i Emir su čak dokazali da nisu nikakvi šovinisti i mrzitelji BiH, otvarajući ulicu nazvanu, zamislite, ”Mlada Bosna”. Ko sad može da kaže da ova dva genija zaziru od imenice Bosna? Oni bi, da su se rodili u vrijeme Andrića, i sami bili pripadnici te organizacije – mada ni sami ne bi znali za šta bi se borili. Ustvari, zna se! Borili bi se za svoje pozicije u društvu, kao što se i danas bore. Takvima kada odgovara da spomenu Evropu u pozitivnom smislu, onda je tako i spomenu; kada treba da veličaju Ruse i pravoslavlje, veličaju ih; kada im treba američka produkcija i lova, idu u Ameriku i prosipaju priču o demokratiji. Kada im pasuje kapitalizam, onda su graditelji, kada im pasuje komunizam, onda su Boljševici. Oni se hrane jedino sujetom, slavom i moći, za koje misle da su im bogom dane – pa kada bi im se narod obratio molbom: ”Hljeba, hljeba gospodo, ne vidjesmo davno hljeba”, od ova dva gospodina jedino se može očekivati bezdušni odgovor: ”Jedite kamenje našeg kamengrada”!
Dragan Bursać: RS, a gdje si sada ti?