Josipa Lisac: Ja sam još uvijek ona djevojka od 18 godina, nikad nju nisam izgubila u sebi

Stvari koje vam se dese neplanirano vrlo često, u konačnici, ispadnu mnogo bolje od onih koje ste temeljno planirali. Početkom novembra imao sam poslovni put u Beč. Kasnije se ispostavilo da taj dan koncert u Beču ima Josipa Lisac, a Selma, moja drugarica sa bečkom adresom se potrudila da nađe karte, koje su bile su rasprodate velikom brzinom. Pred sam koncert Dino Šoše urednik austrijskog magazina BUM mi je predložio da iskoristimo njegov dogovoreni termin i zajednički uradimo intervju sa Josipom lisac nakon koncerta. Takve prilike se ne propuštaju i pred vama je polusatni razgovor sa jednom od zasigurno najvećih zvijezda i koncertnih imena u regiji. Sam koncert je bio jedinstveno iskustvo muzičkog profesionalizma, šarma, i gotovo nestvarnog kvaliteta stvaralačkog opusa Karla Metikoša i Josipe Lisac. 

 

Da li je bilo lakše (ili teže) biti jugoslovenska ili hrvatska zvijezda? Koliko je ona Jugoslavija vodila računa o umjetnicima, a koliko ova, današnja Hrvatska vodi računa o umjetnicima?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

Bilo je teže  ranije. Teritorija je bila ogromna, a bili smo i različiti. Ukusi su različiti, puno više ljudi, a svi smo različiti. Ja sam izuzetno sretna što sam mogla posijati sjeme ljubavi posvuda, tako da ja danas kad idem i kad dođem u Suboticu, Sarajevo ili Ljubljanu, sve niče i sve je jasno. Vrijeme prolazi, pa umjetnik mora nešto od sebe napraviti, biti uspješan, jedno vrijeme….Ne znam sad koliko, pet godina, deset, dvadeset. Potrebno je opstati u tom svijetu, opstati 45 godina, a to je jako teško.

 

Čini mi se da je ranije postojala jača festivalska scena i da su nagrade bile značajnije nego što su danas?

 

To je, zapravo, jedna kontradikcija strašna i to ću sada iskreno reći. Mi smo živjeli u komunističkom sistemu, drug Tito, i mi smo bili pioniri …. Mislim da je Siniša Škarica izdao knjigu u kojoj ste imali  fotografije u kojoj se vide dvojica gitarista koji šibaju rokenrol, a iznad njih je slika druga Tita. Kako to ide jedno sa drugim? Pitanje je kako je čovjeku koji je naviknut na neki sistem koji je možda i teži. Ali meni, meni nije bilo teško u smislu života. Nisam bila u partiji, jer mene politika zapravo ne zanima, zanima me samo glazba. Naravno, nekima nije bilo lako. To je puno kontradikcija, ali tada su bili ideali. Ljudi su kvalitetno željeli stvarati, a definitivno možemo reći da to danas više nije tako. Da su danas prisutne neke druge vrijednosti. 

 

Kako objašnjavate da je tako rigidan sistem uspio da „izbaci“ neka imena koja su i dan danas aktuelna i koja na bazi svog stvaralaštva iz tog vremena (rigidnog), osvajaju sale, pa tako i ovdje u Beču večeras, a umjetnici koji se danas pojavljuju ne uspijevaju da zadrže pažnju publike ni godinu-dvije i da ih se poslije prvog albuma više niko ne sjeća.

 

Pojavljuju se sve lošiji stvaraoci. Niko nama u prošlom vremenu nije nametnuo rendgen test, pitao ko si ti, šta si ti, ali opet nezvanično kao da jeste. Tada su se radile kvalitetne televizijske emisije, a urednici su bili sa zdravim glavama koji su znali šta žele i koji su birali programe. U tom smislu, bilo je rigoroznije i onda tako se  kaliti je bilo teže, tako da je znam mnogo više neko neko ko je stasao za mjese-dva. To je zaista sve prolazno, a pogotovo nevažno. 

 

To se odnosi na komunističku Jugoslaviju, u kojoj je bila sreća da je vrhovni komandant bio sklon umjetnosti… 

 

Ali nisam ja bila njegov tip (smijeh)…Mislim, tako su mi rekli, da me baš i ne voli. 

 

Mislim, danas je manje instanci koje određuju šta je umjetnost, a šta nije. 

 

Ja sam uvijek za red, rad i disciplinu. Ja bih toliko željela da ti autori mnogo više rade. Recimo, kako ja mogu raditi, mene zanimaju rješenja. Kroz svoja djela ja mogu pokazati, ne kako bi se to trebalo raditi, nego jednostavno kako ja to radim. Sad se to tebi može sviđati, a može ti se i ne sviđati, ali definitivno to je rad. Tu je jedna disciplina, tu je jedna odgovornost prema sebi i onome što jesi i što radiš. Odgovornost prema onima koji tebe sa poštovanjem slušaju, razumiju, vole. 

 

Rekli ste ključnu riječ, a to je poštovanje. Čini mi se da je ranije bilo mnogo više tog poštovanja, da su se ljudi plašili neuspjeha i da će se osramotiti time što rade loše. Imate li osjećaj da sad nema tog straha, da ljudi jednostavno izlaze na televizije, bez obzira na ono što imaju da ponude?

 

Stvarno ste to lijepo rekli. Nema srama, nema poštovanja. A nema ni ponosa, a bez ponosa i bez straha to je nešto najstrašnije. Dosta sam razmišljala o tome, jer vidim šta se dešava i onda imate situaciju da je nestala riječ kao riječ, ako sam ranije nešto rekla to je bilo tako i tako. Ali sad se pojavila tehnologija, pojavio se mobitel, pa te neko pet puta zove sa pitanjem je li se vidimo sutra u pet sati, iako smo se to već lijepo dogovorili. Pa rekla sam u pet, ali sutra ujutru se moramo ponovo čuti. Nevjerojatan je taj kaotični stil života koji je prebrz.

 

Ipak, na kraju se svi vraćaju toj umjetnost koja je nastala bez sve te silne tehnologije…

 

Pa da… Mislim da moraš imati talent, ti moraš znati. Ti ne možeš ući u studio ako si imbecil ili neznalica. Postoji tehnologija koja ti može pomoći, ali ako ti ne znaš, to se ne može skriti. Meni se sviđa američka izreka, nije mi važno koje titule imaš, dr,mr ili sl., pokaži ’kaj ti znaš raditi’. To je genijalno. Izvoli, pokaži šta znaš. Ti dođeš na scenu i pokažeš šta znaš i šta možeš. To je meni jednostavno jasno. 

 

Mi još uvijek živimo u poslijeratnom periodu. Jedna od nuspojava je šund kultura. Da li je danas mladi glumac ili pjevač spriječen da izađe da pokaže šta zna, jer živi u takvom periodu?

 

I ja sebi često postavljam pitanje kad je lakše, a kad je teže. Ja pokušavam biti pametna, pa kažem da je uvijek teško napraviti uspjeh sad, prije, kasnije. Uspjeh je teško napraviti. Ti moraš biti izvanserijski da bi tebe neko u tri minute zapazio. Tri minute je vrijeme u kojem moraš pokazati sve što znaš. Kad su koncerti u pitanju, veći koncerti, ti tu imaš i lufta da fulaš. Na primjer, meni se večeras zakašljalo od prašine od zastora, ali ja imam lufta i da fulam, ja imam dva i pol sata ispred mene. Jezivo je kad u tri minute moraš pokazati sve što znaš. Sad, koliko će se to kasnije vrednovati. Pokušavam reći mladima da se ne obeshrabruju, ali sa druge strane, doživiš i vidiš i tu bahatost i dođe mi da im kažem, kaj ti misliš da je to samo tak, da je to samo tak… Takmičenje glazbenika ko će napuniti arenu, ko će skupiti 10, 20 tisuća ljudi je velika stvar. Prvo, nikad nije prodano 20 tisuća karata, nego je pola podijeljeno, a sa druge strane probaj, odi da pjevaš pred 50 ljudi, i da vidiš kako je to  užasno teško. Neka neko napravi koncert u stanu i neka pozove 20 ljudi i vidjećeš kako je teško kad te ljudi gledaju. Osjećaju te, tu su blizu. Energije se prepliću. A opet, na velikom koncertu se stvara atmosfera i pomoću tehnologije, magle te, dime te, svjetla su uključena, a ti na kraju ništa ne vidiš, ti si sam i zezaš se.

 

Na pauzama ovog koncerta svo vrijeme ste provlačili poruka da ne treba žuriti, da treba bolje koristiti naše vrijeme. Pominjali ste sate koje ste provodili sa Karlom Metikošom u razgovorima, hrani, piću. Koliko mislite da nema više mjesta patetici u životima i načinima na koje živimo. Koliko ćemo žaliti za vremenom zbog toga što bolje ne provodimo svoje vrijeme?

 

To je jako lijepo što ste rekli. To pitanje svaki čovjek treba sebi postaviti. Kako ja živim svoj život? Kako provodim vrijeme? Ja uopšte nemam radno vrijeme, ja ustajem kad hoću i isključim telefone. Meni se nikud ne žuri. Koncert mi počinje u 19.30 časova, ali ja sam za to bila pripremljena i to je pod normalno. Pripremila sam se, spavala sam, ne danas nego juče i dane prije toga. Vježbala sam, upjevavala sam se, ali danas nisam nigdje išla. Htjela sam biti sama sa sobom. Hoću da budem u svom ritmu i miru. Tako da ja dođem i kao eksplozija eksplodiram na sceni, to je divno. Čovjek bude u nekom klišeu, kako drugi, tako i on, ali svako treba pronaći nešto svoje što ga ispunjava. Ne treba nigdje žuriti, sve će doći u svoje vrijeme. Kad ću ja snimati album, već je prošlo četiri godine, ja ću vama to javiti. Nemoj me pitati to. Kad godinu dana prođe od zadnjeg albuma, nemoj me pitati kad će novo, kako ću raditi na novom kad je to novo. Koliko ljudi malo znaju o sebi, pa kako će onda znati o drugima. Bitno je da sebe upoznamo, ali da i druge upoznamo. A kao apsurd se pojavilo to da se bavimo drugima, njihovim životima, jer ljudi bježe od sebe. 

 

Kad vidimo da su drugi nesretni, mi sebi dajemo iluziju da smo mi sretni.

 

Da…To je vrlo jednostavno, a u istom trenutku grozno. To je samo farsa.

 

Vi djelujete srećno. I na sceni smo svjedočili sreći, porukama ljubavi, a to je nešto što publiku plijeni. Emocije su  jake, a na koncertu se pojavio u publici i Vlada Divljan, to je meni bilo zanimljivo, ta podrša umjetnika ex-Yu prostora...

 

Da, da… Ja sam jučer o njemu pričala. I danas sam. Zašto nije došao da se pozdravimo? Molim Vas, prenesite mu pozdrave. Ja sam danas u kombiju  slušala „Retko te viđam sa devojkama“. Divni su bili Idoli! U devedesetima smo se vidjeli u Zagrebu. Kako je to drag i pristojan dečko. 

 

Vrlo ste jednostavni, vaš recept života je živite svoj život i pjevajte svoju muziku. Ono što ste vi radili prije 30 godina, Lady Gaga radi tek danas. Želim da Vas pitam gdje crpite tu energiju, jer Vaša poruka stvarno nije patetična, nije neiskrena i ljudi ju prepoznaju kao iskrenu. 

 

Drago mi je da ja više nisam čudna ( smijeh). …Mislim da ljudi prepoznaju iskrenost. Istina, istina i istina. Ja idem direktno i ravno iskreno i sa iskrenošću. Ko sam ja? Energija za koju me pitate dolazi iz želje, mašte, sanjarenja i ideala. Znam da će mi neko reći, pa i ja sam bio takav. Znam, bio si, ali te je put odveo negdje drugo, lijevo, desno, zbog raznoraznih, obiteljskih i sličnih razloga. A ja se nekako  nisam dala, a treba biti svoj i u tome. Treba biti istrajan. Ja sam rekla Karlo, usudi se napraviti to. Usudi se i budi istrajan u tome. Nemoj popustiti. Nemoj prčkati, sad ovako, sad onako. Kad me pitate otkud mi energija, pa iz mene, to sam ja. Nije to niko drugi. Nisam ja juče bila ovakva, sutra drugačija. Uvijek sam to ja. Trebaš znati ko si, trebaš poznavati sebe. Zvuči filozofski, ali to je zapravo jako, jako jednostavno. Nema tu filozofiranja: Biti ti i ništa drugo. I idi sa željom i voljom. Veseli se. To ide i do zahvali se, budi zahvalan za ono što si napravio. Poštuj to što jesi. Poštuj one koji su te zavoljeli. To je jedan cijeli splet, a opet jako jednostavan. 

 

A talenat…

 

Ja sam mogla sebi sama u sobi pjevati, ali ne, ja sam zahvalna što je taj talent, u onom trenutku kada je bio lansiran, neko prepoznao. Mnogi su me i zavoljeli. Ja nisam gramziva. Znam da postoji njih puno koji me ne mogu smisliti, koji su različiti od mene. Ima puno onih kojima sam divna, ali ja znam što jesam i kakva sam i na tome sam zahvalna. Možda i zbog toga sam ovakva kakva jesam. Znate, velike stvari se rađaju iz poniznosti. Nemoj bahat nikad biti. Poštuj čovjeka, uvijek ga gledaj u oči, kao sebi ravnog. Nemoj nikada uzeti nešto zdravo za gotovo. Večeras se mogla dogoditi i ova slika, ej, pa ja sam Josipa Lisac, šta me briga kako će ovo ispasti …Ne, uvijek se pripremi za sve što radiš. Ja sam se dobro pripremala za ovaj koncert i uvijek tako radim, za svaki nastup. Na ovom koncertu su bili i Austrijanci koji su mi rekli da mogu da se pojavim na svakoj svjetskoj pozornici, drugi je rekao da nemaju austrijsku zvijezdu, to sam i ja pomislila, pa uzmite mene (smijeh). Ja sam još uvijek ona djevojka od 18 godina, nikad nju nisam izgubila u sebi.

 

S obzirom na Vaše iskustvo i godine provedene na bini, upravo nam Vi možete poslužiti kao instanca. Koje biste izvođače sa prostora bivše Jugoslavije izdvojili koje Vi možete slušati. 

 

Bila sam u Mostaru na bluz festivalu. Bilo je fantastično. Otpjevala sam sevdalinku. Šta bih ja napravila? Nikad ne bih da iko pjeva Indekse (smijeh). Indeksi su zakon, predivno nešto. Edo Majka, slatki i pristojan dečko. I TBF su mi slatki.

 

Kad gledate na kvalitet, koliko su prisutne generacijske razlike?

 

Ja se više razumijem sa mladima, nego sa svojom generacijom. Sigurno ću podržati mlade ljude, ima mnogo njih sa kojima surađujem, bitno je samo da ustraju. Dogodi se negdje na putu da posustanu. Nemoj posustati. To je neka poanta. Ti moraš ustrajati. Onda će mi neko reći, teško je to, užasno je teško. Nije. Ko je rekao da je lako?  I u toj ustrajnosti ćeš potvrditi svoj uspjeh  koji si napravio. Nema tu savjeta, tu recepta nema. Svako mora pronaći sebe. Ja bih htjela da mladi ustraju i neka to urade.

 

Razgovor vodili Aleksandar Trifunović i Dino Šoše

 

 

BUKA arhiva, 19.12.2012.

 

 

 

 

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije