Podsjetimo Helga Šnajder u toku potrage za svojim djetinjstvom dolazi do serije užasnih saznanja kao što je činjenica da su „aktivnosti“ njene majke u Aušvicu ponekad imale veze sa onima zloglasnog dr Jozefa Mengelea. Helgina majka Traudi Šnajder 1941. godine ostavila je djecu da bi se dobrovoljno prijavila u Vafen SS. Poslana je na „obuku“ u logor Zahsenhauzen (Sachsenhausen) u blizini Berlina (otvoren 1936. za političke zatvorenike, a s „potrebama“ je proširio polje djelovanja), pa u ženski logor Ravensbrik (Ravensbrück) gdje je bila jedan od aktera eksperimenata nad zatvorenicama, da bi nakon odrađene obuke za buduće čuvare u logorima smrti prekomandovana u Aušvic-Birkenau (Auschwitz-Birkenau). U ovaj posljednji na „dužnost“ su išli samo oni „najbolji“. Zarobili su je saveznici i na jednom od sporednih suđenja u Nirnbergu osuđena je kao ratni zločinac na šest godina zatvora. „Odležala“ je tri. U bečkom ogranku Centra Simon Vizental (Simon Wiesenthal Zentrum) postoji dosije s njenim imenom.
Napomena: prevodi naslova knjiga Helge Šnajder su dati od strane autora intervjua jer same knjige još nisu prevedene na naš jezik (nadamo se da će se to uskoro promijeniti). Isto tako, ono što se nalazi u uglastim zagradama su opservacije autora intervjua, zbog pojašnjenja ili prevoda.
Milijana Pavlović: Draga Helga, hvala ti što si, uprkos brojnim obavezama, prihvatila poziv za intervju. Kako si?
Helga Šnajder: Recimo da sam na planu zdravlja vidjela boljih dana, ali si stalno ponavljam da ima mnogo onih kojima je gore.
MP: U pravu si. U svakom slučaju ne prestaješ da pišeš, šta tu ima novo?
HŠ: Početkom 2013. izaći će moja trinaesta knjiga, pod naslovom „Mojih dvadeset godina“ (I miei vent’anni), izdavač će biti Salani. To je autobiografija koja je istovremeno i presjek pedesetih godina u Austriji: šta se oblačilo, šta se pilo, šta se prikazivalo u kinu, kako se uređivala kuća. Radio, stidjiva pojava televizije. Ja sam, na primjer, uvijek imala jako malo novca, ali sam bjesomučno štedjela da si kupim par italijanskih štikli. Poslije rata, Austrija je proživljavala jedan period pun nade i volje za radom. Postojala je nada u bolju budućnost.
MP: Zvuči zanimljivo, jedva čekam. Ne mogu da zaboravim susret sa tvojom prvom knjigom, „Berlinskom lomačom“ (Il rogo di Berlino). Poptuno me je zaokupila. Vrlo dramatična priča, a stil istovremeno trezven i esencijalan. Šta za tebe predstavlja pisanje?
HŠ: „Berlinska lomača“, koju je objavio vrlo prestižan izdavač, Adelfi (Adelphi), odjednom me je dovela do veoma široke publike i potom prevedena na petnaest stranih jezika. Pišem od mladosti. To je oduvijek bila moja strast, neophodno mi je kao jesti ili disati. Prosto je neodvojivi dio moga bića. Ako mi oduzmeš pisanje, ubijaš me.
MP: Naši čitaoci su ostali poprilično zatečeni tvojom pričom, ukratko izloženom u tekstu objavljenom prije ovog intervjua. Mnogo godina nakon događaja opisanih u „Berlinskoj lomači“, počela si da tražiš majku. Koga si našla?
HŠ: Nakon što sam i sama postala majka, rodila se u meni želja da potražim svoju majku koja me je napustila u Berlinu kad sam imala četiri godine. Nisam je bila vidjela trideset godina. Započela sam potragu i konačno su me obavijestili da živi u Beču. Napisala sam joj pismo, a ona me je pozvala da ju posjetim. Sjela sam u voz u Bolonji i krenula, zajedno sa sinom koji je tada imao pet godina. Nažalost, niko od porodice mi nikad nije htio reći koji je bio motiv njenog odlaska, pa sam se našla potpuno nepripremljena pred ženom koja se još uvijek hvalila time što je bila pripadnica Vaffen SS (Waffen SS) i čuvarka u logoru smrti Aušvic-Birkenau (Auschwitz-Birkenau). To je bilo užasno razočarenje i prosto sam pobjegla, odlučna da ju više ne vidim.
MP: Poznato je da si se potpuno ogradila od zločina koje je počinila tvoja majka, svi čuvari u logorima, i muški i ženski, bili su krvnici i sadisti. Razočarenje je moralo biti stravično, jer si susret zamišljala potpuno drugačije. Kako je to uticalo na tebe?
HŠ: Otkriće da je moja majka napustila dvoje male djece u sred rata, kad je muž već bio na frontu, da bi bila čuvarka u logoru smrti kao rezervista Vafen SS-a prouzročilo mi je traumu od koje se neću oporaviti dok sam živa.
MP: Za razliku od mnogih potomaka nacista (i ratnih zločinaca uopšte), javno si osudila zločine koje je počinila tvoja majka, kao i njene kolege. Mogla si do kraja života da se praviš da se ništa nije desilo, da nastaviš da živiš kao i ranije. Ipak, u jednom trenutku si odlučila da progovoriš, i to ne samo o stvarima koje si vidjela kao posmatrač, nego i o sopstvenom životu. Zašto?
HŠ: Naravno, to se nije desilo odmah, jer sam dugo pokušavala da se izborim sa traumama. Godinama sam ćutala i potpuno izbrisala iz glave i svoje djetinjstvo pod opresivnim režimom nacističke Njemačke i sramotnu prošlost moje majke. Pisala sam, ali su teme bile lagane. Onda mi je jednog dana novinar lista „Stampa“ (La Stampa) Gabrijele Romanjoli (Gabriele Romagnoli) odlučno savjetovao da se manem ljubavnih romana i okrenem svjedočenju. Razmišljala sam i odlučila. Bila sam svjesna da će mi biti jako teško i bolno da se vratim i pročešljavam ratna iskustva i traumu koju sam proživjela zbog tog što me je majka napustila i razloga zbog kojih je to učinila, ali na kraju sam ipak napisala svoju knjigu-svjedočanstvo i nazvala ju „Berlinska lomača“. Skoro odmah su od nje napravili školsko izdanje, a škole su počele da me zovu da komentarišem knjigu i svjedočim o nacizmu i ratu koji sam kao djevojčica preživjela u Berlinu. Uskoro sam se suočila s činjenicom da me moji čitaoci doživljavaju prvo kao svjedoka, a onda i kao pisca. Prihvatila sam taj zadatak, tu moralnu dužnost. Adolf Hitler je, nakon samo šest godina moći, uvukao Evropu u najveću klanicu čovječanstva, sa preko pedeset miliona mrtvih, od kojih su 60% bili civili. Nedužni civili koji taj rat nisu željeli. Nacistički režim je bio kriv za genocid ljudi sa fizičkim i mentalnim nedostacima, homoseksualaca, disidenata, partizana, zatvorenika, istrebljenje Roma i skoro šest miliona evropskih Jevreja u gasnim komorama. Ja mogu da svjedočim o Berlinu. Tri godine smo bili prisiljeni da živimo skoro stalno u skloništima, trpeći glad, bez struje, a na kraju i bez vode. Vidjela sam agoniju Berlina sa skoro 90% stambenih objekata potpuno razorenih, dok radio nije objavio smrt Firera, diktatora opsjednutog žeđu za krvlju i moći. Treba da se svjedoči i da se prenese sopstveno iskustvo novim generacijama, kako se greške iz prošlosti nikad više ne bi ponovile. Bar se nadamo!
MP: Kao što i sama znaš, ovdje na Balkanu se ne tako davno desio pakao. Samo, vlada i kolektivna amnezija, zločine je uvijek počinio onaj drugi, a sopstveni su se počinili sami jer se ne zna ko je kriv. Koliko je po tvom mišljenju važno da se priznaju sopstveni zločini?
HŠ: Veoma, veoma važno. Divim se Njemačkoj jer je u jednom trenutku počela da se suočava sa svojom prošlošću i priznaje zločine koje su počinili nacisti. Sa mnogo manje zalaganja se npr. u Italiji govori o krivici i užasima počinjenim od strane njenih fašista.
MP: Postoji nešto što bih posebno voljela da ispričaš balkanskoj publici: susret i veliko prijateljstvo koje te je vezalo za Elizu Špringer (Elisa Springer), koja je i sama bila pisac.
HŠ: Elize više nema i žalim za njom sa dubokom ljubavlju. Voljele smo se. Bilo je to iskonsko prijateljstvo, bez obzira na to što je bilo i malo neobično: Jevrejka kojoj je bilo određeno da umre u gasnoj komori i ja, kćerka SS dželata u suknjici, čuvarke u Aušvicu. Eliza je bila žena koja je istovremeno bila i jaka i veoma nježna, veoma odlučna, ali fizički krhka. Imala je više od osamdeset godina, ali je bila riješena da svjedoči o Holokaustu do posljednjeg dana svog života i tako je i uradila.
Sjećam se ljepote njenog osmijeha. Kad su nas jednog dana obje pozvali na jedan susret, još ju nisam poznavala i pomislila sam: „Ko zna šta će pomisliti o meni, kćerki esesovke koja je učestvovala u istrebljenju Jevreja. Jer i ona, Jevrejka, trebalo je da u tom istom logoru bude ubijena u gasnoj komori.“ Eliza me je primila u predvorju jednog hotela u Materi, prijateljskom i smirujućom rečenicom: „Nemoj da razmišljaš o tome šta bih mogla ja da pomislim: ti si bila dijete tokom nacizma i bila si žrtva tog režima kao i ja. Ti nisi tvoja majka, nemaš veze s njenim odlukama.“ Tako se rodilo istinsko i dirljivo prijateljstvo. Obično me je zvala u kasne sate. Govorila je na našem zajedničkom maternjem jeziku, njemačkom: „Wie geht es Dir, mein Schatz?“ Kako si, zlato moje? Tokom godine koja će je odnijeti u smrt, Eliza i ja smo napravile seriju predavanja po sjeveru Italije. Bila je zima, snijeg. Ali, jedan grad za drugim, ona je išla dalje sa snagom majki koje su vidjele kako im obožavano dijete umire prije njih, osjećajući obavezu od koje se ne može odustati – da nastavi njegovo djelo. Njen sin je istraživao zločine i neljudske eksperimente koje su nad logorašima sprovodili SS doktori. Eliza je bila jedna od posljednjih aktera Holokausta koji su preživjeli nacističke logore kao što su Terezin (Theresin), Bergen Belsen i Aušvic. Sjećam je se, kao da je juče bilo, na stajalištima na autoputu i raznim hotelima u etapama našeg puta. Već je bolovala od raka koji ju je proždirao. Bili su joj odstranili dobar dio probavnog trakta i putovala je sa zakačenom „vrećicom“ koja ju je ponižavala, prisiljavajući ju na česta stajanja. Jedne večeri u hotelu me je pozvala i rekla: „Znaš, obično sam vrlo ponosna što se tiče nekih stvari, ali imam jedan problem s vrećicom… molim te, pomozi mi.“ Riješila sam što je trebalo i pomislila da bih teško takvom ljubavlju punom divljenja voljela neku drugu ženu kao što sam voljela nju.
Eliza Špringer je umrla u septembru 2004. RaiTre je u posljednji trenutak emitovao naš dokumentarac koji je dirnuo pola Italije.
MP: Pretpostavljam da ste privlačile radoznale poglede.
HŠ: Baš tog septembra 2004. dakle, bile smo gošće emisije „Pravi film“ (Film vero) koju je vodila Ana Skalfati (Anna Scalfati), a naše prisustvo je, naravno, izazvalo zaprepaštenje u brojnoj publici prisutnoj u studiju. U jednom trenutku je voditeljka predložila zagrljaj između Elize i mene, dvije žene koje su, bez obzira na svoje sudbine, bile vezane istinskim prijateljstvom. Ali odmah su se pojavili povici negodovanja iz publike: „Jedna Jevrejka ne može zagrliti kćerku SS krvnice!“. Skalfatijeva je morala pustiti reklame da bi smirila strasti. Na kraju smo odustale od zagrljaja, rekavši: „Uradićemo to privatno.“ Novinar Gualtiero Peirće (Gualtiero Peirce) je potom napisao lijep tekst u listu „Republika“ (Repubblica), pod naslovom „Istorija se ne grli na televiziji“ (La storia non si abbraccia in tivù).
MP: Naravno, potrčali su da reaguju oni koji nisu bili ni u tvojoj ni u Elizinoj koži. Osim tvojih ličnih svjedočanstava, dodirnula si brojna druga lica nacizma, a preko njih i razne vrste ljudskih odnosa i reakcija do kojih se dolazi u ekstremnim situacijama. U romanu „La baracca dei tristi piaceri“ (Baraka tužnih zadovoljstava), otvorila si jedan tabu – bordeli u koncentracionim logorima. Dala si glas žrtvama ovog klimaksa nacističke perverzije koje su bile dvaput ponižene: od strane nacista i od strane samih logoraša. Pretpostavljam da uopšte nije bilo lako doći do podataka koji bi ti pomogli da stvoriš neku sliku o ovom pitanju.
HŠ: Kritiku „Barake tužnih zadovoljstava“ u Korijere dela Sera (Corriere della Sera) Đulija Borgeze (Giulia Borghese) je počela rečenicom: „Ovo je užasan roman“. Drugi su napisali da je jako nasilan. Istina je – po mnogim aspektima to je nasilna knjiga. S druge strane, sve moje knjige su prožete linijom nasilja, to zahtijeva istorijski period na koji se odnose: nacizam čiji sam svjedok bila. Naravno, pišući „Baraku tužnih zadovoljstava“ morala sam da se dokumentujem, služeći se djelima priznatih istoričara kao npr. onim Austrijanki Helge Amesberger, Katrin Auer i Brigite Halbmajr (Brigitte Halbmayr), pod naslovom „Seksualno nasilje“ (Sexualisierte Gewalt), koje po prvi put otvoreno razmatra temu prisilnog seksa u bordelima u nacističkim koncentracionim logorima. Osim toga, u Njemačkoj sam došla do veoma važnih djela kao što je knjiga Kriste Paul (Christa Paul), izdata 1995. godine pod naslovom „Prisilna prostitucija“ (Zwangsprostitution), te „Tabu bordela u logorima“ (Tabù Lagerbordell“) Kristl Vikert (Christl Wickert). Nažalost, nisam imala priliku da razgovaram sa preživjelima iz prostog razloga što ih više nema. Jedna od njih se zvala Margarete V. (Margarette W.), nju je u avgustu 1990. intervjuisala Krista Paul. Margerete V. je prvo deportovana u Ravenzbrik (Ravensbrück), a potom, prevarena standardnim lažnim obećanjima, prebačena u „Specijalnu baraku“ (Sonderbau) u Buhenvaldu (Buchenwald). Nakon rata, kao i mnoge druge žrtve ovog užasa, slomljena i pritisnuta tim tragičnim iskustvom, radije nego da optužuje, Margarete V. je izabrala da ćuti. Tek kad je osjetila da joj se bliži smrt, potaknuta željom da se ipak za to zna, odlučila je da svjedoči.
MP: Poseban dio u tvom stvaralaštvu pripada djeci i mladima. Ranije si rekla da je veoma važno razgovarati sa novim generacijama. U nekim tvojim romanima se obraćaš upravo njima, koliko god da su teme teške za „svariti“. „Geteovo drvo“ (L’albero di Goethe) npr. govori o mladim logorašima u Buhenvaldu, „Zvijezde od cimeta“ (Stelle di cannella) o dvojici berlinskih dječaka, jednom Jevrejinu i jednom Nijemcu, drugarima, čiji se životi promijene s početkom rasnih progona u Njemačkoj. Često se susrećeš s djecom i mladima u školama, teatrima. Kako reaguju?
HŠ: Moram da konstatujem da sam veoma prijatno iznenađena, što me zaista raduje i oduševljava, da jedna generacija mladih koja generalno ne voli da čita, vrlo strastveno prilazi mojim knjigama, posebno „Zvijezdama od cimeta“ (koja je dobila Prvu nagradu Elza Morante / Elsa Morante za dječju književnost) ili „Hajke ponovo diše“ (Heike riprende a respirare), istinitoj priči o mojoj rođaki koja još uvijek živi u Berlinu.
MP: Krajem 1944. godine, kada si ti sama bila djevojčica, susrela si Adolfa Hitlera u njegovom bunkeru u Berlinu, u okviru jednog propagandnog programa u koji je tebe i tvog brata Petera ubacila sestra vaše maćehe, da biste bar nešto stavili u gladne stomake. Kako ti je u tom trenutku izgledao čovjek čije je ime bilo na usnama skoro cijelog svijeta?
HŠ: Prije toga nisam vidjela Hitlera uživo, samo sam čula da govore o njemu na radiju ili na zvučnicima postavljenim po gradu. Učinio mi se star, nevjerovatno oronuo. Teško je hodao, glava mu je podrhtavala, bio je sijed, a i lice mu je imalo sivkastu boju; lijeva ruka je jos osjećala posljedice atentata od 20. jula te godine koji ga je, suprotno onom što je govorila propaganda, fizički poprilično pogodio. Pogled mu je bio staklen i hladan. Zvuči čudno kad kažem da je taj monstrum Adolf Hitler koji je doveo Evropu u ruševine, koji je uzrokovao Holokaust i rat koji je svijet koštao milione mrtvih, da je taj nemilosrdni diktator tada u meni izazvao žaljenje. Naravno, tad sam imala samo sedam godina i nisam bila u stanju da razvijam društvena i politička razmišljanja, pred sobom sam vidjela starog i veoma oronulog čovjeka, a moje sažaljenje je bilo ono instinktivno, dječije.
MP: Berlin. Često se vraćam posljednjim stranicama „Berlinske lomače“, one su istinsko pismo ljubavi prema gradu tvog djetinjstva. Kad pomisliš na Berlin tih godina, šta je prvo što ti prođe kroz glavu?
HŠ: Ruševine i još ruševina, zadah ugljenisanog ljudskog mesa, izrupani asfalt na ulicama, pocrnjelo drveće, Rusi, opet glad, nada da će mi se otac živ vratiti s fronta i tužni suživot sa maćehom koja me nije željela.
MP: A povratak u naš voljeni grad, nakon decenija odsustva, šta je za tebe predstavljao?
HŠ: Kad sam prvi put ugledala obnovljeni Berlin, potekle su mi suze. To je nevjerovatan, divan grad, iako filigranski vidim još uvijek njegovu istorijsku dramatičnu prošlost nemjerljive patnje. Prije rata, Berlin je bio krasan glavni grad, saveznici su ga sravnili sa zemljom. Danas je najposjećeniji grad Evrope, posebno od strane mladih, jer nudi mnogo na svim nivoima. To je grad u kojem su moji korijeni i koji neizmjerno volim. „Ich hab’ noch einen Koffer in Berlin!“ [„Imam još jedan kofer u Berlinu“, pjesma Marlene Ditrih/Marlene Dietrich] Samo tamo se osjećam zaista kod kuće.
MP: Draga Helga, hvala ti za vrijeme koje si odvojila za ovaj razgovor. Želim ti mnogo uspjeha sa novom knjigom i sve najbolje za predstojeće praznike, u nadi da ćemo se ubrzo ponovo vidjeti.
HŠ: Hvala tebi! Želim ti 2013. godinu punu profesionalnih zadovoljstava i sve ono što sama poželiš. Halt die Ohren steif! [Samo hrabro!]
Vezani tekst:
Kad ti u žilama teče krv ratnog zločinca