Udruženje građana “Oštra Nula” je nastalo kao neformalno udruženje u septembru 2009. godine a formalno je registrovano u oktobru 2010. godine. Odmah su prepoznati u javnosti po svojim uličnim akcijama i performansima kojih je u ovih nekoliko godina bilo nebrojeno. Njihovi aktivisti mladi su i bezkompromisni. Posljednja aktivnost koju su sproveli bila je desetog decembra, kada su organizovali peticiju u kojoj žele da promijene Zakon o javnom okupljanju. Pored toga, na taj dan simbolično su sahranili ljudska prava u BiH te solidarisali se sa svojim kolegama iz Prijedora, kojim je zabranjena aktivnost mirne šetnje u njihovom gradu.
O tome zašto se mora protestovati ispred zgrade Predsjednika RS, o tome šta znači biti aktivista, ali i o vječitim boljkama Bh društva razgovarali smo sa Dražanom Lepir, predsjednicom Udruženja “Oštra nula” iz Banjaluke
Kako je prošla Vaša anketa ? Koliko je ljudi potpisalo dosad anketu?Kakve su reakcije javnosti, običnih ljudi ?
Peticiju za izmjenu Zakona o javnom okupljanju pokrenuli smo simbolično na Međunarodni dan ljudskih prava i tokom jednog sata sakupili smo više od stotinu potpisa. Reakcije građana su bile izuzetno pozitivne, te su pri tome svi pokazali izuzetno razumijevanje problema kojim se bavi ova inicijativa. Potpise ćemo nastaviti prikupljati i u narednom periodu, kako organizovanim potpisivanjem na Trgu Krajine, tako i na našim skupovima u parku Dr Mladen Stojanović te na terenu uz pomoć naših volontera.
Zbog čega je važno da se promijeni Zakon o javnim okupljanjima?
Na ovu incijativu smo se opredijelili zato što smatramo da građani/ke RS moraju imati pravo da iskažu svoje nezadovoljstvo ispred zgrade Vlade, Narodne skupštine RS, Palate Republike i ostalih državnih institucija. Trenutno smo prisiljeni da samo prođemo pored tih institucija bez ikakvih zadržavanja, ako uopšte i dozvole prolazak. Mi bi trebalo da imamo pravo da protestvujemo ispred institucija gdje rade ljudi odgovorni za naše stanje, trebalo bi da imamo pravo i da podignemo šator ispred zgrade Vlade, da nas svi ti odgovroni vide i da vide šta su nam uradili i da rješavaju taj problem u koji su nas doveli. S tim na umu, smatramo da je ovaj zakon restriktivan i da ne promoviše slobodu okupljanja na koju svi imamo pravo i ne omogućava da budemo vidljiviji predstavnicima vlasti, sprečavajući ih time da nas ignorišu.
S tim u vezi, kakav je odnos vlasti prema građanima ove zemlje?
Mi nemamo vlast, mi imamo ljude koji se bore za svoje lične interese i koji nemaju vizije za vođenje ove države i rješavanje problema svojih građana. Njihov jedini interes je kako da zbrinu sebe, a ostale ostavljaju da kupe mrvice očekujući pri tome da budemo sretni što živimo u višegodišnjim kreditima ne bi li imali bar donekle pristojan život… Da za našu vlast postoje njeni građani, ne bi im oduzimala 10% od plate, uspjela bi povećati penzije za 6% kako je obećala za 2013. godinu, iskoristila bi potencijale mladih ljudi koji napuštaju ovu zemlju svakim danom i ne bi prodavala i privatizovala strateške resurse ove države. Činjenica je da su prirodni resursi većinom privatizovani, većina domaćih preduzeća je propalo ponajviše zbog kriminalnih privatizacija i loše ekonomske politike koju vodi vlast, poljoprivreda je zapostavljena i uništena uvozom onoga što i sami možemo proizvoditi, imamo horde nezaposlenih jer vlast ne zna stvoriti uslove za razvoj privrede te dopušta domaćem i međunarodnom finansijskom sektoru da izvlači novac umjesto da investiraju u privredu. Kakva budućnost nama ostaje? To je pitanje za čiji odgovor mi građani/ke trebamo da se borimo a ne da čekamo totalni ambis ove zemlje.
Primjer odlučnosti danas možemo vidjeti u Argentini gdje je donesen zakon o poslovanju finansijskih tržišta, u kome je „nemoralno i ilegalno“ bilo kakvo poslovanje u Argentini koje za cilj ima isključivo profit. Argentinci na tome mogu biti zahvalni svojoj predsjednici Cristine Fernandez Kirchne od koje mnogi predsjednici treba da uče kako se treba boriti za svoju zemlju.
Vječita boljka našeg društva – mađunacionalni odnosi. Kako na to gledaš?
Međunacionalni odnosi u BiH postoje među njenim građanima/kama sve dok politika ne počne da vodi glavnu riječ, tj. odnosi postoje ali dok ne počne priča o ugoržavanju nacionalnog interesa sa svih strana. Zbog nacionalne retorike naših političara, govora mržnje koji je svakodnevno prisutan u javnom životu i pored svih problema sa kojima smo suočeni, većina nas bije bitku kako biti čovjek prema drugome. Ne samo prema nekome druge nacije, već i prema svom prvom komšiji. Ovdje nije problem da li je neko dobar ili loš, problem je kako biti dobar a da ostaneš pravičan. Jednostrano gledanje na prošlost, sveopšte neznanje građana i manipulacija njima od strane političara su doveli do kolektivnog ludila u kome je ljudskost postala izuzetak a mržnja pravilo.
Vi ste predstavnici NVO sektora koji su dosta vidljivi, radite na terenu, “šljakeri” ste, da tako kažem, šta sve je potrebno da se čovjek opredijeli za takav rad?
Aktivizam u bilo kom obliku je jedan obični izbor, jedna odluka da želiš nešto da učiniš za sebe, za svoju sredinu, da utičeš na društvene procese, da preneseš poruku, da budeš slobodan/a… Aktivizam nikada nije borba protiv, to je jedna ljudska reakcija, prirodna težnja ka boljem. Vrijeme i prilike u kojima živimo nisu vrijeme da čekamo da mi i naši problemi budemo primijećeni – moramo sami preuzeti inicijativu. Aktivisti/kinje UG Oštra Nula po tome nisu ništa drugačiji od ostalih ljudi. Oni su, evo već tri godine, odlučili da ne ćute i ne trpe, žele da se naš glas čuje i da jasno i glasno kažemo da nam nije dobro, da ovo što imamo ne valja i da tražimo odgovornost nadležnih za ovo stanje i da, ako je moguće, iniciramo pozitive promjene u našem društvu. Sve što je potrebno jeste da želite bolje i sebi i drugima!
Kako generalno gledaš na odnos NVO sektora i vlasti u BiH?
Odnos NVO sektora i vlasti u BiH je isti kao i njen odnos sa građanima. Kod nas se sve svodi na ispunjavanje zadate norme od strane međunarodne zajednice, koja i kada se ispuni, ostaje mrtvo slovo na papiru. Većina NVO-a se doživljava kao strani plaćenici, špijuni i sl. i većinom takva retorika se može čuti od naših političara, što je razumljivo jer njima najviše i smeta kada neko ukazuje na njihove propuste, nerad i kriminal. NVO sektor treba da zajedno sa građanima/kama vrši pritisak na vlast. Na žalost, kod nas sve ovo ide sporo za šta možemo biti zahvalni i našem pravosudnom sistemu i policiji koji nisu u stanju da obezbjede nezavisnost svog rada, već podliježu političkim pritiscima ljudi na vlasti. Sa sigurnošću možemo reći da se NVO sektor grčevito trudi da ostvari saradnju sa vlastima i da ima veću ulogu u našem društvu ali zbog nezainteresovanosti i neznanja vlasti BiH, ovaj napor velikim dijelom ostaje uzaludan, te se za svaki korak naprijed, naše društvo vraća tri koraka nazad…
Svjedoci smo da sve ljudi ipak izlaze na ulice. Kako gledaš na aktuelne radničke proteste u Banjaluci, i da li će 2013. godina zaista biti godina bunta?
Svjedoci smo cijelog niza protesta širom planete. Nedavno smo vidjeli i da se Slovenija podigla na noge, gdje su građani uspijeli čak i smijeniti korumpiranog gradonačelnika Maribora. Teško je povjerovati da će taj trend da se zaustavi sa krajem 2012. godine. Građanski bunt kod nas se budi nešto sporije ali se ipak budi. U početku su to bile male grupice ljudi i povremeni protesti, da bi smo ove godine imali višemjesečne protestne šetnje građana, a nedavno su i sindikati izašli na ulice u hiljadama. Sve ovo jasno govori da nešto veoma ne valja sa politikom kojom se vodi ova država i da je građanima dosta preživljavanja i umiranja dok se pohlepni političari bogate na račun tih istih građana i države. Smatramo da smo na samom početku procesa koji bi mogao dovesti do pozitivnih promjena po sve nas i da će upravo građanski bunt biti ključni faktor u slijedećoj godini, ali samo ako nastupimo solidarno i ako svi zajedno podržimo jedni druge! Tek tada zaista možemo ovo društvo napraviti boljim.
Šta se trenutno dešava po pitanju Picinog parka i Inicijative „Park je naš“?
Priča oko parka je pokazala da u Banjaluci postoji kritična masa građana. Svi znamo da je park srušen, ali inicijativa “Park je naš” nije završena jer iako je park bio njen početni impuls, problemi koji su doveli do toga su postojali i prije parka – to su duboko ukorijenjeni problemi našeg društva – korupcija, nepotizam i sveopšti kriminal u vlasti. Inicijativa “Park je naš” pokazala je da znamo biti solidarni, da nismo ravnodušni i da postoji tačka preko koje se ne može dalje ići. S tim na umu, inicijativa „Park je naš“ će zasigurno nastaviti da se bori protiv gore navedenih problema jer naši građani drugog izbora više nemaju. Nažalost, cijeli proces izgradnje na površini „Picinog parka“ još uvijek nije zaustavljen a istrage, sa izuzetkom slučaja Medicinske elektronike, još nisu pokrenute.
Koje će biti Vaše naredne aktivnosti, na šta će te fokusirati?
Naš dalji fokus je i dalje na slobodi govora, izražavanja i mišljenja. Trenutno sprovodimo projekat „Ajd u park“ koji ima za cilj da se park “Dr Mladen Stojanović” prepozna kao simbol slobode govora i mišljenja, da postane i ostane banjalučki Hyde Park, mjesto na kom građani mogu imati potpunu slobodu da se okupe i razgovaraju o čemu god žele. Naša ideja je da se kroz skupove u parku građani ohrabre da koriste svoja prava, da se utiče na povećanje slobode govora i kritičkog mišljenja u Republici Srpskoj kao i da se poveća stepen građanskog aktivizma. Pored ovih aktivnosti, imaćemo i ulične akcije kojima ćemo skrenuti pažnju na različite probleme u našem društvu.
Razgovarao Elvir Padalović
Vezani tekstovi : Sahrana ljudskih prava u Banjaluci
Prijedor-zabrane, šetnje i skupovi na Međunarodni dan ljudskih prava