Tako započinje priču Nataša Crnković koju Banjalučani ako slučajno ne znaju po imenu, onda sigurno znaju kao ono sitno, frćkavo čeljade što ih ljubazno poziva da obrate pažnju na otpad koji bacaju, na štedljivost energije koju troše, ukratko kao neumornu aktivistkinju Centra za životnu sredinu. Ona je ove godine provela tri mjeseca u Indiji na stručnoj praksi i to je povod ovog razgovora.
Kako si uopšte otišla u Indiju?
Otišla sam preko prakse IAESTE-a, međununarodne organizacije za razmjenu studenata. Prošle godine sam aplicirala za više praksi u Ugandi i Keniji, jer tamo ne ide previše ljudi, a ja sam baš tamo htjela da idem. Oni su mi ponudili Indiju i ja sam to prihvatila.
Koji su uslovi te prakse? Šta plaćaju oni, a šta ti?
To zavisi od zemlje do zemlje, ja sam tamo imala smještaj obezbjeđen i primanja od 5000 rupija što je otprilike oko 70 evra, što je za indijske standarde korektno, mada je meni uglavnom služilo za pokrivanje troškova hrane. Ja sam tamo najviše trošila na prevoz.
Ti si morala da platiš put?
To sam snosiš i tu mi je pomoglo malo Ministarstvo porodice omladine i sporta. Letila sam Beograd – Dubai – Bangalor i onda sam odatle uzela noćni bus do Manipala gdje sam bila. Povratna karta je bila 700 evra, ali je tamo prevoz baš jeftin. Na primjer, od Mumbaja do Delhija ima otprilike 1150 km, mi smo to platili kad preračunam oko 15 KM.
Šta je prvo ostavilo utisak na tebe kad si sletila?
Kad čovjek sleti prvo se susretne sa svom tom prljavštinom i to ne možeš da ne primijetiš. Neki dijelovi grada jako smrde, ljudi često uriniraju na ulici, ono što ne prodaju na pijaci bace na ulicu i… Baš te gledaju, kasnije smo se navikli, ali nekada kao djeca gledaju u tebe i ne trepću. Imala sam osjećaj da čitava ulica gleda u mene samo zato što sam bijela. Ali, kasnije se navikneš i to te ne tangira. Inače, kad već pričamo o boji kože, kod njih je prisutan taj fenomen izbjeljivanja kože, kao što kod nas ljudi idu u solarijum, kod njih kupuju neke kreme za izbjeljivanje. Recimo, kad sam došla bio je period monsuna, tako je jako padala kiša skoro dva mjeseca bez prekida i kada je konačno stalo i izašlo sunce, mi smo pobacali kišobrane, a neki od njih i dalje nastavljaju da nose, jer neće da budu previše izloženi suncu. To uglavnom žene.
(Nataša Crnković)
U Indiji gotovo četvrtina stanovništva se hrani vegeterijanski, ali sam čuo podatak da je u toj regiji gdje si bila (Karnataka) čak i više.
Velika većina su vegetarijanci. Ako jedu meso, to je uglavnom piletina. Ali, na univerzitetu gdje sam bila, u kantini je bilo i do 70 različitih jela, ali ništa sa mesom. Isto tako je i sa restoranima. Ali, kad smo kasnije putovali ili ulazili u kuće lokalaca znali su nam reći da generacijama unazad, koliko god se sjećaju, niko u porodici nije jeo meso. Kod njih je taj koncept vegeterijanstva usko povezan s religijom . Ja recimo, ne jedem meso, ali kod nas se vegeterijanstvo propagira kao zdrav način života, dok kod njih nije nužno da ako si vegeterijanac da se zdravo hraniš jer dosta dugo termički obrađuju hranu i sve zdravo iz hrane usput nestane. I ne jedu puno sirovu hranu, salate i slično… Zanimljivo je i da jedu rukama, „da se hrana ne povrijedi“, ne koriste noževe i viljuške gotovo nikad, i u dosta restorana gdje sam bila hrana se servira na bananinom listu.
Da li ima nekakve nostalgije za kolonijalnim vremenima, kao kad kod nas ljudi kažu „trebali smo ostati pod Austrougarskom, danas bismo bili Evropa“?
Uprkos svemu, često osjetiš da kod njih ima nekakvog strahopoštovanja prema bijelim ljudima i to nekad zna biti neprijatno. Iako bi se moglo očekivati da osjećaju nekakav animozitet tipa „vi ste oni što su nas porobili“ često vidiš da se osjećaju kao da ti moraju ustupiti mjesto u vozu. To je banalan primjer, ima toga još puno, ali ostavljaju taj utisak neko strahopoštovanja. Većina mladih koji se školuju želi da ode na master u Britaniju i nemaju neku averziju prema Britaniji. Istina je da nije bilo Britanije, oni ne bi bili ni ujedinjeni.
Iako su kaste ukinute vrlo brzo nakon nezavisnosti kažu da je i dan-danas veoma prisutan kastinski oblik života u Indiji.
To je tužna realnost Indije. To ne možeš odmah da primijetiš, ja sam tamo bila tri mjeseca i sve i da sam bila mnogo duže, ne bih to mogla prepoznati. Kažu da se to najlakše raspoznaje po prezimenu, ali ja tu ništa ne razaznajem. Jedan prijatelj iz Varanasija mi je objašnjavao svoje neprijatno iskustvo dok je studirao u Delhiju, kad su ga pri iznajmljivanju stana pitali iz koje je kaste, te je lako dobio stan zato što je iz više kaste, iako ga je takva podjela i protekcija vrijeđala. Oko 70% Indije živi u ruralnim područjima, tamo još uveliko živi taj sistem gdje su vjenčanja po dogovoru i dalje jako zastupljena, iako se to mijenja kod mladih koji studiraju, putuju, ali pored toga upoznala sam par ljudi koji su u ugovorenim brakovima. Ljudi to jednostavno prihvataju.
Indija ima veliki problem sa ubijanjem novorođenih beba ženskog pola i te brojke su zastrašujuće. Da li ste o tom pričali ili je to preveliki tabu?
I to je dosta aktuelno. Sve te stvari se dešavaju na selima, ali kako su sela veći dio Indije može se reći da je još uvijek dosta prisutno.. Upoznala sam jednu trudnu djevojku na željezničkoj stanici koja je mojih godina i kad sam je pitala da li zna je li dječak ili djevojčica rekla mi da je doktorima zabranjeno da otkriju pol djeteta, upravo zbog toga. Trudila se da ga ubijedi, govorila je da će zadržati dijete, nebitno kojeg je pola, ali ljekarska praksa je takva.
Odnos ljudi prema životu?
Fascinantan je ta njihova vjera u karmu. Jednom prilikom smo drugarica i ja putovale u Mysore, prelijep gradić na jugu i dok smo tražile jedan hram zaustavile smo jednog momka da pitamo za informacije. On je insistirao da nas tamo odveze rikšom, iako je u njoj bilo već dvoje Francuza. Mi smo rekli da nismo planirali nikakav turistički obilazak, ali on je insistirao da ništa ne smijemo da platimo i da samo hoće da nas poveze. Na kraju nas je čitav dan vozao po gradu, pokazivao znamenitosti i nije htio ništa da uzme iako smo nudile da platimo. Nije tu stvar o lovi, nego kako nam je sve vrijeme govorio „ja vjerujem u karmu i vjerujem o to da ako danas vama učinim nešto dobro vjerujem da će mi se to sutra nekako vratiti“. To nas je obje oduševilo, jer koliko god takvo nešto postojalo u svim religijama, pa i kod nas, rijetko vidiš ljude da to zaista praktikuju u svom životu. I poslije smo sretale ljude koji to iskreno rade ne očekujući da im to na kraju dana vratiš. Kasnije nas je odvezao do svoje sestre koja nam je iscrtala ruke, što je opet jedan od njihovih običaja i kasnije smo njoj nešto poklonile, da im se bar nekako odužimo.
Vidio sam na tvom profilu sliku slona kako kupa čovjeka. Reci mi nešto o tome.
Hampi je UNESCO-om zaštićen grad i ima veliki broj hramova. Jedan dan smo iznajmili bicikle, a drugi dan motore za obilazak. U centru glavnog hrama živi ta slonica i tu postoji jedan ritual koji mi se baš i nije svidio. Ti slonici pružiš pare, ona to stavi negdje sa strane i onda te kao blagoslovi tako što ti surlu prebaci preko glave. I tako jedan po jedan, ljudi prilaze, ona ih blagosilja i to mi se nije svidjelo jer je upskos velikom poštovanju koje slon ima u njihovoj religiji, nekao je sve to neprirodno izgledalo. Ta slonica spava i živi tu u hramu i svako jutro je vode na rijeku i kupaju. Jedno jutro smo poranile i gledale kako peru slonicu. Par momaka uđe u rijeku i ribaju je četkom, kompletno, od ušiju do nogu i leđa, baš je izribaju. A kad završe s tim, onda ona uzme vode u surlu i tušira njih.
Kasnije sam pričala sa momkom sa slike i njegova priča me potresla. On je moje godište i rekao je da se sljedeće godine ženi. Kad sam pitala za koga, on nije znao, jer će majka tek da mu izabere ženu i on se nada da će izabrati neku dobru jer je tako izabrala i dvojici starije braće. On je već ranije htio da se oženi, ali mu nisu dozvolili, jer kako sam razumila, djevojka je bila nepokretna. On je rekao da je baš voli i da bi bili sretni skupa, ali mu nisu dali i on se nekako pomirio sa tim, prihvatio je to kao da drugačije ne može. On se sada ne bi ženio, ali svi mu kažu, već si star, imaš 24 godine i to je to, on to mora da prihvati. Nisam znala šta da kažem, želim ti sve najbolje, nadam se da će ti majka izabrati dobru ženu.
Da li si računala koliko si prošla kilometara kroz Indiju?
Nisam računala, ali sam prošla kroz osam država. Sletila sam u Bangalor i letila sam iz njega, ali sam pritom napravila krug kroz čitavu Indiju. Pretpostavljam, više od šest hiljada kilometara za tri mjeseca.
Kako si još putovala?
Kad smo putovali, većinom smo išli preko CouchSurfing-a, ukupno na sedam mjesta smo prespavali i to su bila predivna iskustva. Baš su gostoljubivi i generalno, dobri ljudi.
Probali smo čak i stopiranje što je bilo baš zanimljivo, jer koncept stopiranja njima baš i nije najpoznatiji. Ljudi stanu, pitaju kako mogu da pomognu i razgovor obično ide ovako. Ljudi su stajali, pitali pitali je li sve u redu, kad smo rekli da samo tražimo prevoz obično bi govorili da je stanica tu ili tamo, onda smo morali objašnjavati da mi nećemo da idemo busom ili vozom. Ali, bili su vrlo susretljivi i rado su pristajali na sve to.
A oni famozni indijski vozovi sa ljudima na krovu?
Nema toga više, stavili su nekakve kugle na krovove tako da se više ne možeš popeti, čak je i par ljudi poginulo jer su pokušavali. Ali, da sa strane vise, to je baš često. Mi smo do Tadž Mahala putovali u tzv. „General Class“-u i to putovanje je bilo prava avantura iako je trajalo samo četiri sata, što je po njima, veoma kratko putovanje. U kupeu smo bili sa bar 15 ljudi. Kad su vidjeli nas, neki su ustali da mi sjednemo, ali ljudi si bili na sve strane oko nas, gore, dolje, okolo, na onim mrežama za stvari, tu ih po dvoje-troje zna spavati.
Priroda?
Šta god da vidiš, sve je čudo. Sve je novo. Leptiri su veliki i šareni, takvih boja da ne mogu da ih opišem. Pa ni vrabac nije isti kao naš vrabac što ga imamo ovdje. Išla sam u kišnu šumu Agumbe i to mi je bilo ispunjenje sna. Iako su nas odgovarali od tog poduhvata, ja i jedan momak smo čvrsto odlučili da idemo i skovali smo takav plan da putujemo dva dana, jer je to bilo daleko. I kad smo prešli taj prvi dio puta našli smo nekakav hotel, možda i jedini u tom gradiću. Uzeli smo sobu, koja je bila puna žohara, koštala je 300 rupija za nas dvoje znači, četiri marke za jednu osobu. Ogromni žohari su hodali po krevetu i pola noći nismo mogli spavati od njih, bio je neki veoma bučan ventilator, ali on je morao da radi inače ćeš umrijeti, jer ne možeš otvoriti prozore, pa ujutru scena kako neki čovjek povraća u sobi ispod nas i sve se to čuje i sve to izgleda gnusno kao iz najgorih filmova, ali sve te scene ti nekako ostanu u pozitivnom sjećanju, jer ipak je to prava Indija. To je doživljaj. Ne bih ni htjela da sam sve to obišla, a da nisam to doživjela.
Tekst je preuzet sa bloga Hodoljub