„Ovo nije ekonomska politika. Ovo je ucjenjivanje naroda zahtjevima inostranih mentora. Prije svega se to odnosi na zahtjeve MMF koji nastoji da usvajanjem ove porobljivačke ekonomske politike pribavi određenu sigurnost za povrat posuđenih sredstava, a nas da ekonomski uništi. Vladi je ovo potrebno da bi stekla povjerenje i naklonost MMF kako bi od njega mogla ponovo da posuđuje za otplatu dospjelih rata. To je suština ove ekonomske politike i prva potreba za njeno donošenje. Najvažniji broj u ovoj ekonomskoj politici je prispjela otplatna rata od 264 miliona KM. Usvajanjem ekonomske politike MMF stiče sigurnost da će to biti plaćeno. Zbog toga je ova ekonomska politika sva u znaku udovoljavanja zahtjevima MMF-a. Ostalo je prazna slama čiji je zadatak da se popuni prostor, da ne bi odjekivalo prazninom „ rekao je Milojević
Da bi to bila ekonomska politika, navodi Milojević, onda bi Vlada RS morala da nabroji sve ključne ekonomske probleme, da ih opiše, ocijeni njihovo društveno i ekonomsko značenje, te na kraju da se opredijeli za mjere i instrumente za njihovo pojedinačno rješavanje.
„Svega toga u ovoj ekonomskoj politici nema. Ni problemi čak nisu navedeni što ovu ekonomsku politiku čini bespredmetnom. A problemi su ogromni, prijeteći: ubrzano propadanje privrede, ogroman spoljni dug (2,7 mrd. KM), ogroman unutrašnji dug (2 mrd. KM), platni deficit (2 mrd. KM), kumulirani budžetski deficit (1,3 mrd. KM), ogromna nezaposlenost, visoko precijenjena valuta, nedostatak vlastite akumulacije i investicija, koncesije, strane investicije“ kaže nam Aleksa Milojević te dodaje:
„Umjesto da se otvori rasprava o ovim problemima sa ciljem da se pristupi njihovom rješavanju o tome ovdje nema ni riječi. Kako je izrada ekonomske politike nezaobilazna vladina obaveza, u okolnostima kada je prisutna potpuna nespremnost da se uđe u ovu vrstu analize i rasprave, Vlada je pribjegla drugom metodu. Primijenjen je metod obmana, prevara i iznošenja neistina. Primijenjen je zapravo metod zatrpavanja ovih problema ogromnom količinom prazne slame, odnosno praznih riječi, praznog govora koji ne dodiruje probleme. Priča se šta se radilo i šta će se raditi (2013), ali nema i šta će se uraditi, kako i koliko će se doprinijeti rješavanju ovih teških ekonomskih i društvenih problema. Mnogo slame, ali bez zrna“.
Milojević kaže da u Ekonomskoj politici za 2013 godinu Vlada RS ove probleme ne navodi i izbjegava raspravu o njima iz jednostavnog i vidljivog razloga. Ne zna kako da ih riješi. Vlada je proizvela probleme koji su je prevazišli, nadvisili i sada nastoji da ih zaobiđe, prikrije. Kao da će se problemi riješiti njihovim prikrivanjem. To je upravo jedna od velikih obmana naroda.
Prema mišljenju profesora Milojevića narod ovo zna i ne može se prevariti. Narod vidi i probleme i Vladu koja mu donosi zlo. Vidi njenu i moć i nemoć. Moć da gomila nepodnošljive probleme koji svom težinom pritiskaju ovaj narod i nemoć da ih riješi. Čak neće ni da ih iznese na vidjelo.
„Da bi obmanjivanje bilo što potpunije i posebno što uvjerljivije Vlada se naslanja na svoje inostrane mentore, prije svega MMF i Svjetsku banku koristeći se njihovim porobljivačkim „standardima“, „stavovima“, „preporukama“. Tako to djeluje mnogo pouzdanije. Beskrajna je zahvalnost Vlade na ovoj pomoći. Kako bi, da nije ovih inostranih mentora i njihovih standarda, stavova, preporuka dokazala narodu da smo sada 2,5 puta bogatiji, zaposleniji, da imamo 2,5 puta moćniju privredu nego prije rata. Onda 1.800 $/stanovniku, a sada 5.000 $. Da se tuđe ne uračunava kao svoje (krediti i tuđe prodate robe) to ne bi bilo moguće. Ne bi bilo moguće dokazati ni tako našu nisku inostranu zaduženost i uspješnost razvoja kojeg nema. Uništava se privreda, a administracija i bogatstvo raste. U statistici bogatstvo u narodu siromaštvo. Narod treba da vjeruje Vladi, a ne svojim očima.“ kategoričan je Aleksa Milojević
Onako kako je pomenut problem nezaposlenosti u ovoj ekonomskoj politici krajnje je uvredljivo. Vlada bi morala da se izvine narodu. O najvećem problemu, najvećem zlu koje može da pogodi jedan narod, ekonomiju, ljude, ovdje skoro da se i ne govori.
„Navodi se da je broj zaposlenih za prvih devet mjeseci 2012. godine veći za 17,1 % u odnosu na isti period prethodne (2011) godine. Broj zaposlenih je porastao za 3.204 radnika, sa 18.704 (2011) na 21.908 (2012). Da nije sramotno bilo bi očaravajuće. Ovoliki problem nezaposlenosti nastoji da se prikrije ovakvim beznačajnim podatkom. Što je najgore ovo je pokušaj prikrivanja istine. Statistička je istina da je ova Vlada u vremenu svog trajanja (2006 – 2012) povećala nezaposlenost za 9.183 radnika. Broj zaposlenih se smanjio sa 248.139 (2006) na 238.956 radnika (2011). Umjesto da zapošljava ova Vlada otpušta radnike. Vjerovatno se radi o nedostižnom cilju ove ekonomske politike da u 2013. godini „zadrži postojeći broj zaposlenih“ (str. 41)“ kaže za BUKU Milojević
Svugdje, kod odgovornih naroda, koji misle na svoju budućnost Vlada koja ne zna kako da zaposli ljude i da bogati narod ne može da vlada, nema pravo na to. To joj se pravo oduzima. Nadat se je da ćemo i mi postati odgovoran narod.
Koliki je problem nezaposlenosti kod nas govori podatak da je oko 75 % radno sposobnog stanovništva kod nas nezaposleno, neaktivno. U razvijenim zemljama to dostiže broj od 30 %. Umjesto što radi 238.956 (2011) trebalo bi da bude zaposleno 665.000 radnika ili 2,8 puta više.
O tragično visokom nivou nezaposlenosti kod nas govori i sledeći podatak. Ako u Republici Srpskoj ima oko 460.000 domaćinstava onda u tek svakom drugom domaćinstvu ima jedno zaposleno lice. O svemu ovome u ovoj ekonomskoj politici ni riječi. Kako riješiti ovaj ovoliko težak problem? Vlada se izgleda ovdje neće da miješa u svoj posao.
Osvrčući se na problem zaduženosti Republike Srpske Aleksa Milojević kaže da predlagač ove ekonomske politike se potrudio da nizom upoređivanja dokaže našu nisku zaduženost i tako pribavi saglasnost za neka buduća zaduživanja. Tako, spoljni dug prema BDP (2013) u Republici Srpskoj iznosi 46 %, BiH 41 %, Njemačkoj 82 %. Dva puta smo bolji od Njemačke, odnosno dva puta smo manje zaduženi kaže Vlada. „Naravno da je riječ o prevari. Mi i Njemačka smo dva potpuno različita, neuporediva ekonomska kvaliteta.“ veli za BUKU Milojević.
„Njemačka sa platnim suficitom od 130 milijardi eura, podcijenjenom valutom, najbržom stopom rasta BDP. Očito je da se radi o razvojnom dugu koji je usmjeren na investicije u proizvodnju. Republika Srpska sa platnim deficitom od 2 mrd. KM, precijenjenom valutom, novim kreditima usmjerenim u potrošnju“ dodaje on.
Prema stavovima MMF-a i Svjetske banke zemlja je visoko zadužena ako ukupan (spoljni i unutrašnji) dug učestvuje u BDP sa preko 80 %, srednje zadužena od 48 – 80 % i nisko zadužena do 48 %. Kod nas, tako mjerena zaduženost, iznosi 56 % (2013) pa smo srednje zadužena zemlja, kaže Vlada.
„Mjereno odnosom spoljnog duga i izvoza u Republici Srpskoj taj broj iznosi 110 % (2013). Prema stavovima MMF i Svjetske banke, što se navodi u ekonomskoj politici, visoko zadužene zemlje su sa 220 %, srednje zadužene 132 – 220 % i nisko zadužene do 132 %. Mi smo nisko zaduženi. Otplate duga u izvozu učestvuju u Republici Srpskoj sa 10 % (2013). Kritična vrijednost je 30 % pa se zaključuje da smo, i ovako mjereno, nisko zaduženi. Sve u svemu nismo zaduženi. Možemo da nastavimo sa zaduživanjem“ kaže Aleksa Milojević
Pogrešno mjerenje našeg BDP je osnovna prevara Vlade RS o našoj spoljnoj zaduženosti, odnosno o našem ekonomskom razvoju u cjelini.
“Grupa razvijenih zapadnoevropskih zemalja je napravila savez nazvan Evropskom Unijom sa ciljem okupiranja i zarobljavanja manje razvijenih evropskih zemalja. Zarobljavanje bezvrijednim novcem je osnovni metod. To je veoma primamljivo za slabe vlade i slabe politike koje se prosto „lijepe“ za taj bezvrijedni novac. Tako se postiže veoma važan cilj – da domaće vlade dovedu svoje narode u kolonijalno ropstvo, da ih unište“ kategoričan je on.
Da bi se to ostvarilo, navodi Milojević, potrebno je napraviti račun gdje se zaduživanje pokazuje pozitivnim, da sa rastom zaduženosti raste bogatstvo. Tako će se slabe vlade pokazivati uspješnim. Što više dugova veće bogatstvo. Zaduživanje može da bude ogromno, nepodnošljivo, a da se pokazuje (u računu) niskim.
„Rješenje je nađeno u metodologiji mjerenja bruto domaćeg proizvoda (BDP). Spoljni dugovi i prodate strane robe (platni deficit) se uračunavaju u vrijednost BDP. U Republici Srpskoj spoljni dug je 2,7 mrd. KM (2011), platni deficit je 2,0 mrd. KM, a BDP (2011) je 8,6 mrd. KM. Kada se spoljni dug i platni deficit oduzmu od BDP izlazi da BDP koji je „naših ruku djelo“ iznosi svega 3,9 mrd. KM. Kada se od toga oduzme inflacija (cijene 1997) dolazi se do realne vrijednosti našeg BDP (2011) od oko 2 milijarde KM. Tada je slika naše zaduženosti sasvim drugačija. Kada se naš ukupan dug (spoljni i unutrašnji) od 3,7 mrd. KM (cijene 1997) stavi u odnos prema realnom BDP od oko 2 mrd. KM izlazi da je naša zaduženost ogromna. Nije 56 % nego 185 % odnosno više za 3,3 puta od onoga što navodi Vlada“.
Nije prevara Vlade samo u korištenju precijenjenog, statistički izmjerenog BDP. Prevara je i u korištenju izvoza, u našim uslovima, kao mjere zaduženosti. Izvoz bi mogao da bude jedna od mjera stepena zaduženosti samo u slučaju platno-bilansne ravnoteže i raspolaganja monetarnim nadležnostima. Tada bi bilo moguće da se postepenim devalvacijama valute krene u platni suficit koji iznos bi mogao da bude upotrijebljen za otplate dugova. Taj iznos suficita u odnosu na otplatnu ratu bi mogao da bude pouzdana mjera stepena zaduženosti.
Postojeća upoređivanja u našim uslovima nemaju nikakvo realno ekonomsko značenje. Izvoz je samo nešto veći od deficita, pa je pitanje kako pokriti deficit, a ne od izvoza još otplaćivati i dugove. Uz to, mi nemamo monetarne nadležnosti, što znači da nemamo nikakvih mogućnosti da upravljamo dugom. Nemamo mogućnost da postepenim devalvacijama povećavamo priliv deviza od izvoza koje su potrebne za otplatu duga.
Sasvim je razumljivo što Vlada sve ovo neće da prihvati izbjegavajući ovu vrstu razmatranja. Na vidjelo bi izašla njena odgovornost za stanje u koje nas je dovela. Riječ je o nastojanju da se stanje neprekidno pokazuje boljim nego što je, sve do potpunog propadanja. A onda, nada se, da će se dogoditi ono što se dogodilo mnogim narodima. Vlada gurnula narod u kolonijalno ropstvo i niko nije kriv.
Pouzdana mjera zaduženosti je u raspolaganju vlastitim finansijskim izvorima za otplatu.
„Upotreba kredita je morala da bude takva da se ostvari iznos neto dobiti koji bi omogućavao otplatu. Vlada to nije ostvarivala. Trošila je novac u svrhe koje nisu obezbjeđivale ekonomski povrat. Za 11 godina (1995 – 2006) sve su se vlade zadužile za 660 miliona KM. Ova Vlada se za šest godina zadužila za dvije milijarde KM, odnosno zaduživala se 5,5 puta više od prethodnih vlada. Pri tome sve su prethodne vlade (1995 – 2006) ostvarile rast privrede od 6 % godišnje. Ova je uništavala privredu. Za vrijeme od šest godina (2006 – 2012) ova Vlada je potrošila oko 4,5 milijardi KM (spoljni krediti, budžetski i platni deficit, sredstva od privatizacije), a ostvarila gubitak, odnosno manju vrijednost u privredi za oko 500 miliona KM“
„Odakle vraćati kredite. Posuđivanjem od MMF-a da bi vraćali MMF-u. Dokle. Sigurno je, ne dugo. I onda Vlada obmanjuje narod da nismo u dužničkom ropstvu. Umjesto da se raspravlja o odgovornosti Vlade što nas je dovela u dužničko ropstvo Vlada nameće raspravu o zarobljivačkoj ekonomskoj politici. Potrebno je pokrenuti sve društvene snage da se zabrani daljnje zaduživanje“.
Što se tiče najavljenog smanjenja plata u javnom sektoru za 10 odsto Milojević za BUKU kaže kako je sigurno da postoji prekomjeran broj zaposlenih u javnom sektoru, a i da su plate mnogo veće nego u realnom. Ali rješenje problema našeg ekonomskog razvoja nije ni u smanjenju plata niti otpuštanju sa posla. Rješenje je na sasvim drugoj strani. Problem ekonomskog razvoja odnosno problem izlaska iz krize se ne može ostvariti smanjenjem tražnje (smanjenje plata) nego upravo obrnuto – povećanjem proizvodnje i na toj osnovi povećanja tražnje (povećanja plata). Sve su se dosadašnje ekonomske krize uspješno rješavale na toj osnovi.
“Problem je što naša Vlada ne zna kako da poveća proizvodnju, što je jedini put izlaska iz krize. Ekonomija samo poznaje proizvod i proizvodnju. Bez toga nema kretanja naprijed, pa ni izlaska iz krize. Ne znajući kako da poveća proizvodnju Vlada se odlučila na ovaoj najpogubniji korak, na smanjenje plata odnosno smanjenje tražnje. To je prijeki put našeg ekonomskog propadanja. Svakako da je svim silama potrebno spriječiti ovu namjeru Vlade. Umjesto da smanjuje plate ili otpušta ljude sa posla potrebno ju je prisiliti da poveća proizvodnju. Ako ne zna mora da ode. Narod je vredniji od vlasti“ zaključuje za BUKU Milojević
Vezani tekst:Oduzeti ovoliko bogatstvo od naroda je ubistvo i ekonomski zločin