Kako nastaju protesti? Šta je to što u nekom društvu dovede do okupljanja određenog broja ljudi koji odluče povesti masu u proteste ili bilo kakve druge akcije koje imaju za cilj neku promjenu?
To je pitanje koje mene muči odavno jer vrlo često čitam o tome kako nam je loše, kako treba promijeniti nešto i kako je nemoguće da niko neće da napravi tu revoluciju. Mislim, realno ima logike – ako je loše nešto treba mijenjati, je li tako?
I onda sa m u knjizi The Power of Habit: Why We Do What We Do in Life and Business pročitala dio koji se odnosi na mijenjanje navika društva, a opisan na konkretnom primjeru Rose Parks i Pokreta za ljudska prava. I mnogo stvari mi je postalo jasno. Šta se to desilo i kako je došlo do bojkota autobusnog prometa koji je trajao više od 12 mjeseci?
Pretpostavljam da svi znate, ali evo ukratko ću – Rosa Parks je ona teta crnkinja koja je 1. decembra 1955. godine odbila da ustane sa sjedišta u autobusu iz dijela namijenjenog za bijelce. I tako je počeo bunt crnog stanovništva u Montgomeriju koji je doveo do ukidanja tog pravila. Ali – borba je bila zaista duga i trajala je nešto više od godinu dana.
Šta je u čitavom ovom slučaju zanimljivo?
Rosa nije bila prva crnkinja koja se pobunila. Radili su to i mnogi prije nje. I jednako kao ona su hapšeni i dobijali kazne zbog tog svog neposluha. Međutim, tek nakon njenog hapšenja je uslijedio bojkot. Zašto?
U čemu se Rosa Parks razlikovala od svojih prethodnika koji su takođe imali hrabrosti da se pobune? U tome što je bila veoma aktivan član zajednice u kojoj je živjela – bila je sekretarica lokalne NAACP podružnice, posjećivala je Metodističku crkvu a u Luteranskoj pored svoje kuće je pomagala u omladisnkoj organizaciji. Provodila je vikende pomažući u skloništu, botaničkom klubu, a srijedom se družila sa ženama koje su plele dekice za lokalnu bolnicu. Volontirala je gdje god je imala priliku i bila duboko upletena u zajednicu.
Društvene navike su ono što puni ulice protestantima koji se i ne znaju, koji su tu iz različitih razloga ali se svi kreću u istom pravcu. Pokret počinje zbog društvenih navika prijatelja i jake veze između bliskih poznanstava. Raste zbog navika zajednice i slabe veze koje drže komšije zajedno. A traje zato što čelnici pokreta sudionicima daju nove navike koje stvaraju novi osjećaj identiteta i vlasništva.
Upravo to se desilo u ovom slučaju. Uvezali su se ljudi koji su poznavali Rosu i koji su imali isti cilj – ukinuti zabranu miješanja u autobusima. Oni su počeli i organizovali protest, prvi bojkot koji je rastao jer su se u njemu pronašli svi koji su se tu nalazili i živjeli. A potrajao je toliko dugo jer su ljudi vremenom osjetili da pripadaju nečem velikom što će zaista imati uticaj na njihov život. Da vam ja ne prepričavam, detaljno o tome možete pročitati na Bojkot autobusa u Montgomeryju (1955.)
Ono što sam ja zaključila nakon svega (a otprilike sam nešto naslućivala logički i prije ovoga) jeste:
– Da bi se pokrenula bilo kakva akcija potrebno je da postoji jasan cilj te akcije. Da se tačno zna zbog čega se ljudi okupljaju, šta traže i od koga traže. I da taj cilj bude realno ostvariv – da i laik nakon kraćeg razmišljanja može shvatiti da je moguće dobiti to što se traži.
– Pokretači akcije (vođe, lideri) moraju imati ugled u zajednici iz koje kreću sa akcijom. Moraju biti cijenjeni i poštovani od zajednice i moraju im ljudi vjerovati. Nije obavezno da to budu ljudi koje mnogi znaju ako ne postoji to povjerenje. Ljudi su uglavnom licemjerni i pričaju ono što bi drugi voljeli čuti.
– Za početak to i ne mora biti pretjerano velika zajednica ljudi među kojom postoji povjerenje. Na primjer – mogu to biti tri osobe koje će se uvezati i krenuti da organizuju nešto. Ako su to tri osobe koje su neukaljanog imena i kojima vjeruju njihovi prijatelji i poznanici – za početak je dovoljno. Ako se zna cilj i ako to što pokušavaju promijeniti ima uticaj na veći broj ljudi – vremenom će stići pristalice.
Zašto kod nas ne uspijevaju protesti?
Zato što se organizuju tako da se iz aviona vidi kako se organizuju samo forme radi. Tako je sa najvećim brojem protesta. Kada godinama gledamo oko sebe proteste koji se prave da bi organizatori ispunili neke svoje lične ciljeve, onda vremenom ljudi sve teže vjeruju bilo kome. Niko ne voli biti iskorišten zbog bilo čijih ciljeva. Osim toga organizuju se protesti koji imaju nerealne ciljeve, posebno kad se pogleda jačina i moć onih koji ga organizuju u odnosu na zahtjeve na primjer. Zato svi ovi koji žele raditi bilo šta u nekom budućem periodu moraju uložiti 3 puta više energije i volje, i biti 5 puta transparentniji od svih ostalih da bi uspjeli. Da bi im ljudi povjerovali, podržali ih i priključili im se. A na sve to treba dodati i da moraju imati mnogo znanja – i iz marketinga, dizajna, odnosa sa javnošću i psihologije.
Zvuči komplikovano? I jeste. Ali nije nemoguće. Ako se poklopi interes zajednice, poštenje i povjerenje, jasnoća ciljeva i njihova ostvarivost te puno znanja i volje – sve je moguće. Samo treba raditi na tome i to puno. I treba iskoristiti sva dostupna sredstva. To znači i Facebook, ali i letke. U 2. svjetskom ratu (to sam čitala, nisam učestvovala) su se ljudi organizovali dijeleći letke tajno po kućama. Rizikovali živote da bi ih podijelili od vrata do vrata. U ovo današnje vrijeme imamo Facebook, a niko ne brani ni podjelu bilo kakvih letaka na 100.000 adresa. Samo treba hodati.
Tekst preuzet sa bloga autorke