Alisa u zemlji čuda
(Uvodna pjesma)
Plovimo polako
U popodnevnom sjaju
jer maleni veslači
nevješto veslaju
i ruke male uzalud umišljaju
da našom plovidbom upravljaju
Ah! Okrutne djevojčice! Zar u ovo doba,
u te sate snene
moliti priču, a preslab je dašak
i perce da prene.
Zar jedan jadni glas
protiv tri da krene?
Prva će zapovjedno:
Neka priča sijevne!
Druga nešto blaže:
Zabavno nek krene!
A treća prekida priču
svaki put kad trepne.
I domalo, ni glas se više ne čuje
dok u mašti prate dijete snova što Zemljom čuda putuje,
čuda ludih, nepoznatih,
što sa pticom i zvjerkom druguje,
a one vjeruju da istina baš je sve.
A kad god bi izvor moje mašte presušio,
i ja klonulo stao
i priču odložio:”Drugi put
ću dalje” –
“Taj drugi put SAD je!”
sretni glas bi kliknuo.
I tako nasta o Zemlji čuda priča,
i tako polako, uz njihovo: “Daj još pričaj!”
čudne zgode se ispredoše –
Sad priči je kraj,
i veseli kući plovimo
u sunčev smiraj.
Alisa! Uzmi ovu bajku!
Nježnom rukom ćeš je položiti
tamo gdje će se snovi djetinjstva
u tajanstvenu nit sjećanja stopiti,
k'o hodočasnikov vijenac cvijeća uveli,
uzbran u nekoj dalekoj zemlji.
Preveo Luka Semenović