Japanske nindže su oduvijek predstavljale sinonim za misteriju. Njih su unajmljivali bogati samuraji da špijuniraju i ubijaju. Njihova tamna odjeća koja prekriva cijelo tijelo osim očiju činila ih je nevidljivim u mraku – sve dok ne napadnu.
Koristeći oružja kao što je šuriken (oštri metal u obliku zvijezde) i fukija (duvaljka sa otrovnim strelicama) bili su tihi i smrtonosni.
Nindže su bile poznate i kao vrsni mačevaoci, samo što su sablje koristili ne samo za ubijanje neprijatelja već i za penjanje po stijenama i slično.
Većina njihovih misija su bile tajne pa nije ostalo mnogo pisanih dokaza o njima. Način izrade oružja i borilačke vještine su se prenosile s generacije na generaciju usmenim predanjem.
Misterioznost nindža ratnika dala je povoda holivudskim filmadžijama da puste mašti na volju. Tako su nindže u fimovima „Dolazak nindže“ i „Američki nindža“ prikazani kao super-ljudi koji mogu da trče po vodi i da nestanu u treptaju oka.
– Takve stvari su nemoguće jer ma koliko trenirali nindže su na kraju krajeva samo ljudi od krvi i mesa – kaže Jiniči Kavakama, prema lgu-ryu nindža-muzeju, posljednji veliki majstor nindžucua današnjice.
On je posljednji nasljednik porodice Ban i vođa klana Koka nindži koji su njegovi preci osnovali. On je počeo sa izučavanjem nindžucua kada je imao šest godina, a prvi učitelj mu je bio Masazo Išida.
– Tada sam mislio da je sve to samo igra, nijesam ni slutio da treniram nindža vještine. Čak sam se pitao da li on to mene obučava da postanem lopov jer mi je otkrivao tehnike bešumnog kretanja i neprimjetnog ušunjavanja u objekte – kaže Kavakami.
Kada je riječ o vještinama koje nijesu striktno borilačke Kavakami je u ranoj mladosti naučio kako da pravi eksplozivne smješe i otrove za omamljivanje protivnika.
– I sada se sjećam recepta za biljni napitak koji ne mora obavezno da ubije već protivniku daje osjećaj da pati od hroničnog trovanja – prisjeća se on.
Odluka da se vještine i brojne tajne poslije pet vijekova ne prenesu sa oca na sina je već donijeta.
– Kada su ovde buktjeli građanski ratovi, umijeće nindže, mogućnost da špijunira i ubije ili koristi ljekovite ili smrtonosne trave, bili su od neprocjijenjive vrednosti. Sada imamo vatreno oružje, internet i ljekove. Vještina nindžicua u ovom dobu nema svoje mjesto – kaže 63-godišnji Kavakami.
Zbog toga je i odlučio da prekine tradiciju koja u njegovoj porodici traje 21 generaciju – nije imenovao svog nasljednika.
I dalje predajem istoriju nindži na univerzitetu. Moji učenici će nastaviti da vježbaju neke tehnike koje su nindže koristile. Međutim, da bi klan nastavio da postoji, jednoj osobi bi to trebalo da bude sudbina – kaže Kavakami.
Istu odluku je donio i 80-godišnji dr Masaki Hatsumi, koji održava u životu Togakure klan, ali se posvetio nešto drugačijim stvarima.
Hatsumi je osnivač međunarodne organizacije Buđinkan, u kojoj se više od 300.000 ljudi širom svijeta obučava borilačkim vještinama.
– Treniraju vojnici, policajci, profesionalci širom svijeta – kaže Hatsumi.
Međutim, polaznicima Buđinkana je u centru pažnje sistem borbe, dok je pravo nasljeđe nindži ostalo u drugom planu.
Kavakami, koji je počeo da trenira sa šest godina, misleći da je u pitanju još samo jedna igra, smije se kada mu se spomene zapadnjačka vizija nindže.
– Inače, nindže nijesu bile samo ubice, kako se sada misli, mnogi su imali i obične poslove. Teško je zaraditi kao nindža – kaže uz osmjeh Kavakami.
On je završio građevinu i u svom odjelu izgleda kao i svaki drugi poslovni Japanac iz „ere bez pravih nindži“.