Dokumentarni film „Cijeli svijet, a banjalučki“, priča o banjalučkom ćevapu, autora novinara Milana Rakića, prije nekoliko dana je prikazan u prepunoj Velikoj sali Kulturnog centra Banski dvor.
U filmu koji traje nešto manje od 50 minuta publika se mogla upoznati sa interesantnim detaljima o banjalučkom ćevapu i ćevabdžinicama. Sagovornici u ovom fimu bili su banjalučke ćevabdžije, mesari, pekari, slučajni prolaznici, ali i stručnjak iz Agencije za bezbjednost hrane. Snimatelj i montažer filma je Jan Rakić, tekst čita Jadranka Mudrenović, a film je nastao u produkciji Radio televizije Republike Srpske.
Milan Rakić je godinama bio novinar, posljednih 18 godina svog novinarskog angažmana proveo je na RTRS-u, a publika ga se najbolje sjeća iz emisije o poljoprivredi „Snop“.
Za portal BUKA Rakić govori o snimanju ovog dokumentarnog filma, interesantnim detaljima o banjalučkom ćevapu, a otkriva nam i razliku između ćevapa i ćevapčića.
Kako ste se odlučili da napravite film o banjalučkim ćevapima? Zbog čega Vas je ova tema zainteresovala i kako je teklo snimanje?
Banjaluka kao grad ima nekoliko specifičnosti koje su na daleko poznate, kao na primjer aleje kestenova i lipa, zelenu rijeku i lijepe djevojke, ali neizostavni su i pivo Nektar, sir Trapist i ćevapi. Kad sam došao na temu da uradim ovaj film, shvatio sam da nema razloga da se on ne uradi, ali sam se raspitivao da nije on možda već urađen ili ga neko već ne snima. Kad sam shvatio da niko nije obrađivao ovu temu odmah smo krenuli sa radom. Prošle godine sam obavio pripreme, u arhivu sam našao sačuvanu građu, a sa snimanjem smo sačekali ljepše vrijeme. Kamerman na ovom filmu je bio moj sin, inače iskusni kamerman i montažer. Tokom aprila i maja smo završili snimanje, nakon toga došao je proces monraže, a cjelokupan film bio je završen 11. novembra ove godine.
U filmu je istaknuto da banjalučki ćevapi nisu formalno brend, ali da su širom svijeta poznati. Kakvo je Vaše mišljenje o ćevapu iz ovog grada kao brendu?
Nezvanično, banjalučki ćevap jeste brend, odnosno prepoznatljivost grada, kao što je to nezvanično i sir Trapist, ali zakonski nije. Prema zakonu da bi postao brend on bi morao ispunjavati određene kriterijume, ali razmišljao sam da možda i ne moraju ćevapi da budu brend, da ta oblast ne bude zakonski regulisana. Tako ljudima dajemo slobodu da ćevape prave kako hoće i to tako treba da bude sve dok se poštuje zdravstvena ispravnost. Ljude ne treba sputavati, treba ih pustiti da rade onako kako su navikli, a mi ne trebamo da patimo od kategorije brenda. Nekome se sviđaju banjalučki ćevapi u jednoj ćevabdžinici, nekome u nekoj drugoj i to je sasvim razmljivo, a ta raznovrsnost je bogastvo banjalučkog ćevapa.
Kad govorimo o istorijatu ove hrane, šta je ono što biste Vi izdvojili kao najzanimljivije?
Mene je interesovala razlika između ćevapa i ćevapčića. Sve je počelo sa ćevapima, a oni su se u prošlim vremenima pravili ručno, jer nije bilo mašina. Uzimalo se meso koje se sitno sjeckalo nožem, a u to isjeckano meso dodavali su se prezl, luk i začini. Ta smjesa se ostavljala da odstoji i tek se onda oblikovala u ćevap. A, ćevapčić je kad se sve to slično radi, samo meso se samelje mašinom. Film je u stvari govorio o banjalučkom ćevapčiću, ali da se naša publika ne bi zbunila, jer kod nas je uvriježen naziv ćevap, ja sam ostao pri tom imenu ove namirnice. Ćevapčić je više karakterističan naziv u srbijanskom području, ali stvarna razlika je u sjeckanom ili mljevenom mesu.
Postoje li podaci kada je prvi banjalučki ćevap napravljen i u kojoj ćevabdžinici?
Tih podataka u arhivskoj građi nema, jer tokom Drugog svjetskog rata je mnogo materijala uništeno. Tvrdi se da se unazad pedesetak godina ćevap u Banjaluci našao u ovom obliku kakvog ga i danas poznajemo. Kako se tada otprilike radilo tako se radi i danas. Broj ćevabdžinica u odnosu na raniji period je smanjen, ali je povećan broj roštiljnica i restorana u kojima se služe ćevapi.
U ovom gradu ima mnogo roštiljnica i ćevabdžinica, no izdvala li se neki banjalučki ćevap, po Vašem mišljenju? Gdje Milan Rakić jede ćevape?
Ja nisam veliki mesar. Ćevape nisam jeo odavno, a zadnji put sam ih jeo, jer sam imao jednu porodičnu posjetu, pa nam se to jelo učinilo kao dobro. Inače sam sit restorana i ne volim hranu da jedem u takvim prostorima, pa više praktikujem kućni ambijent. Vrlo često supruga kupi ćevape kod Aljoše. Oni imaju fine ćevape, koriste zanimljiv spoj začina, a navodno ih pravi majstor koji je radio kod Muje. Zadne ćevape sam pojeo kod Muje i tu sam nekoliko puta dovodio neke prijatelje, jer mi je najbliža ćevabdžinica. U Obeliksu, Banjalučanki i kod Zamole nisam jeo. Ja zaista ne znam ko je najbolji ćevabdžija, jer su svi specifični na svoj način, ali jako mi je bitan ambijent. Volio bih da postoji jedna ćevabdžinica koja nosi u sebi duh i starinu, jer ćavapi jesu takvo jelo. Danas u Banjaluci nemamo takav neki lijep ambijent ćevabdžinice, bar ne onako kako ga ja zamišljam.
Šta kažu majstori, kako se prave pravi banjalučki ćevapi?
U Mesnici kod Laze ćevapi se prave isključivo od junetine, ali recepti starih majstora kažu da se ćevapi prave od 70 odsto junetine i 30 odsto ovčetine. Uz spoj začina i umjeće pripreme dobijaju se banjalučki ćevapi. Skloniji sam više ovom kombinovanom mesu, nešto kao Mujini ćevapi, ali ne kažem da su Mujini najbolji, jer su se i oni pokvarili u odnosu na starog Muju.
Da li su su gradske institucije, ćevap majstori, ali i građani u dovoljnoj mjeri svjesni značaja ove namirnice kada je identitet grada u pitanju?
Ne znam šta je u politici ovog grada da ga propagira prema regionu i inostranstvu i da na taj način privuče posjetice u Banjaluku? Treba imati na umu šta želimo postići u našem predstavljanju prema vanjskom svijetu, a čini mi se da grad, odnosno Adminstrativna služba grada i Turistička organizacija grada nemaju jasnu ideju onoga šta žele da pokaže prema svijetu, a tu računam jela i ćevap. Ako želiš da pokažeš tvrđavu Kastel, ona taj Kastel treba spasiti od propadanja, jer on je sad ruglo grada i niko se na to ne obazire. Kastel može biti centar grada i razne manifestacije se tu mogu dešavati. Na primjer, upravo na tom Kastelu mogla bi se napraviti manifestacija posvećena ćevapima, gdje bi ćevabdžije odavde, pa i šire dolazile i po nižoj cijeni nudili ćevape uz kvalitetan zabavni, prateći dio ove manifestacije, no niko za to nije zainteresovan.
Ovo je Vaš treći dokumentarni film. Možete li nam ukratko reći koje teme ste do sada obrađivali?
Prvi dokumentarni film koji je napravljen na RTRS-u je moj film. Govorio je o Milenku Jeftiću, a zvao se „Prometej s Kastela“. Jeftić je malo čudan, ali pametan i zanimljiv čovjek. Kupa se zimi u Vrbasu, arhelog je i istražuje Kastel i to je bio jako kompleksan film. Prošle godine je u Dječijem pozorištu RS bio prikazan moj drugi dokumentarni film o banjalučkoj gimnaziji, „Mala priča o velikoj školi“. Film smo počeli snimati tokom obilježavanja 114. godine postojanja banjalučke gimnazije. Nije postojala arhivska filmska građa za ovaj film, pa je bilo malo teže raditi ovu temu, ali na kraju je sve ispalo dobro i dobili smo film od 45 minuta, simbolično, u trajanju od jednog časa.
Kakvi su Vam planovi kada je budući rad na dokumentarcima u pitanju?
Imam tri ideje. Jedna mi je u glavi, druga u srcu, a treća u džepu. U glavi mi je film o Ivi Nakiću, u srcu mi je film o dajak čamcu, a u džepu mi je film o banjalučkom kolu, to je sprecifična naprava za sportske ribolovce. Kad je riječ o ovoj posljednoj ideji tu imamo snimljeno devedeset odsto materijala i ostalo nam je još dva ili tri snimanja prije odlaska u montažu.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst:
Tihomir Levajac: Ne treba svaku livadu prekriti betonom