Novinari moraju uvijek da budu kontra ovima „odozgo“. Zašto?
Boris Dežulović: Ne bih htio novinare svrstavati u neku društvenu elitu, jer zazirem od elitizma, ali u nedostatku bolje riječi, ako govorimo o onima „odozgo“ to je aparat koji je koncipiran kao represivan prema istini. Ne postoji ni jedan režim, ni jedan aparat vladanja, ni jedna državna vlast bilo kojeg oblika ili uređenja, a da mu je istina saveznik. Tako mora biti i tako će uvijek biti. Novinari su tu posrednici, između tih „odozgo“ ali i tih „odozdo“ u prenošenju istine. Ne onima „odozgo“, oni je znaju. U tom smislu novinar po svojoj profesiji je uvijek opozicija ovima gore. Zašto je samim time i kontra ovima dole, jer novinar nikad ne smije doći u situaciju da povlađuje masi tako što bi istinu do koje dođe namještao i frizirao po ukusu većine, u tom smislu je novinar u poziciji posrednika između ovih gore i ovih dole, ne bih htio da me pogrešno shvatite, ali njemu su jednako neprijatelji i vlast i narod. On naprosto mora biti, u tom smislu, nezavistan od jednih i od drugih. Novinari na Ex-yu prostorima su bili podjednako oruđe vlasti, ali i oruđe mase. Oni su naprosto danas postavljeni dosta populistički, ali ne samo kod nas, nego je to malo širi problem. Mediji se danas postavljaju dosta populistički, ulizuju se masi, a populistički mediji su preteča svakog fašizma.
Da li je politika kao umjetnost laganja kriva za takvu situaciju, jer mediji nemaju izbora?
Boris Dežulović: Vlast je po definiciji neprijatelj istine jer nijedna istina ne odgovara nijednoj vlasti. Da, politika je između ostalog i umjetnost laganja i to je u krajnjoj liniji i legitimna definicija politike, kao što je i legitimna definicija novinarstva, doduše malo zastarjela i staromodna, ali nema bolje nego da je novinarstvo umjetnost istine.
Da li je isto pisati kolumne za štampane i on-line medije, te kako gledate na komentare, pri tome mislim na jezik mržnje, huškanje i njihovo (ne)uređivanje na web-u?
Boris Dežulović: Kad pišem tekst koji će biti premijerno objavljen na mreži i kad pišem tekst za stare dobre štampane medije i nema neke razlike. Internet je tu u laganoj prednosti, ne samo zbog brzine. Brzina je bitna kad se sruši avion da nam ponudi informacije, ovdje se radi o mišljenju, komentaru, kolumni. Tu nije toliko bitna brzina. U užitku pisanja je internet u prednosti zbog jedne druge stvari o kojoj se malo govori, a to je da internet nema ograničenja. Meni je to zaista bitno jer volim pisati i najveća mi je zajebancija kad urednik kaže da sve mora stati na dvije kartice teksta, a ja tek na kartici i po’ počnem pisati. Internet tu jebe štampu zato što ti na internetu možeš ispisati šest kartica teksta i neće te zvati urednik i govoriti da malo skratiš, jer na internet sve može stati. I niko se ne buni, jer štampani mediji su tu upali u zamku. Svaki duži tekst od SMS – poruke je „Rat i mir“ za razmaženog, prosječnog i suvremenog čitatelja i onda se objavljuju tekstovi dužine jedne krnje rečenice, jer sve se nastoji kratiti i sve se podređuje vizualnom naslovu, jeftinoj senzaciji i atraktivnoj opremi. Starom dobrom štivu tu nema mjesta. I tu je internet malo zajeb'o štampu. Nije da mi je to mrsko, koliko god ja pripadao zadnjoj generaciji koja je istinski pripadala štampanim medijima, navikao sam se, jer koliko god volio novine uz jutarnju kavu i cigaretu, toliko mi je jasno da se stvari mijenjaju. Nekad je i štampana Gutenbergova knjiga bila revolucija, tako da se mirim sa napretkom. Na kraju svega ostaje dobro napisano štivo. Lucidan komentar. Pogodak u sridu. To čovjek osjeti.
Ova generacija koliko god bila nepismena gramatički, toliko je pismenija od svake prethodne svojim opusom. Svaki klinac danas do osme godine napiše dva „Rata i mira“ u svom mobitelu. Mijenjaju se stvari ne treba tu biti previše konzervativan niti previše plakati za starim dobrim vremenima.
A da li će stare dobre novine izumrijeti?
Boris Dežulović: Hoće! To je potpuno jasno da hoće. Ti više ne kupuješ novine da vidiš kako su igrali Željo i Široki, ili si čuo za cunami u Indoneziji ili pad aviona u Brazilu. To dok novine čuju ti si već vidio sve na internetu i to uživo, na televiziji si gledao atraktivne snimke na dijagonali od 110 cm, tako da ujutro kad novina izlazi ti sve znaš o tome. Novina kao štampani informativni medij je mrtva duže vrijeme. Hoće li i kako će opstati, pitanje je? Možda će opstati kao štivo koje se čita na drugačiji način nego elektronsko. Ko zna? Toliko se tehnologija mijenja danas da su stvari koje su prije bile nezamislive danas postale stvarnost. Mi samo možemo žaliti. Ja volim miris papira. I telefon je, jebiga, kad se pojavio bio doživljen kao vražija stvar, sredstvo otuđenja, jer više se nećemo gledati u oči nego ćemo govoriti u velike kobaltne slušalice, pa je danas telefon nama kao romantični alat. Komunikacija je uvijek informacija, samo mijenja medij.
Kako se mijenjaju stvari na internetu i tom nekom tehnološkom poligonu, usuđujem se reći da se onda tako i novinarstvo mjenja. Svi smo medij danas na ovaj ili onaj način. Da li je onda opravdano što mi zbog brzine i globalizacije trebamo informacije čim prije, pa je samim time sve više „prinuđenih“-novinara danas?
Boris Dežulović: Sad da se neko ovdje ispred kafane baci sa trećeg sprata ti ćeš u roku od osam sekundi imati dvanaest mulaca koji će mobitelom snimati prosuti mozak i staviti na YouTube. Tehnologija nam omogućava da sve to imamo sad i odmah, i u roku od šest minuta internet će biti preplavljen tom informacijom. Opasnost se tu krije, jer od arapskog proljeća, do Grčke, Španije itd. nije prošlo ništa da nije prekriveno sa snimcima desetaka hiljada tih „prinuđenih“ reportera koji su snimali i linč Gadafija i klince po Londonukako pale kuće. Danas ima takvih situacija bezbroj kad novinar, u tom smislu, gotovo da nije potreban. Novine i portali pozivaju čitatelje da im šalju informaciju jer zanimljiviji i jeftiniji im je neki klinac s mobitelom, od reportera kojem moraju plaćati neto plaću i doprinose za zdravstveno i mirovinsko. Ovaj klinac će sa svojim mobitelom biti tamo gdje bi urednik morao slati novinara avionom, te mu platiti dnevnicu i avionsku povratnu kartu od 700 €. Sveprisutnost medijskih alata, mobitela, laptopa omogućuju nam informaciju od svugdje i iz 750 perspektiva. Na kraju se sve svodi na isto – Kredibilitet. Kome ćeš vjerovati u toj poplavi snimaka, evo konkretno iz Libije? Čijem mobitelu? Nekad ćeš morati imati medij kojem ćeš vjerovati, a mediji će uvijek boriti se da baš njemu vjeruješ i to ti je problem star 200 godina. Ti ćeš morati natjerati ljude da ti vjeruju, jer si ti zaboga provjerio tu snimku koju si dobio od klinca koji je jedini uhvatio informaciju.
Ima ih dosta, ali nekako mi na prvu sve miriše da bi za to mogli okriviti senzacionalizam?
Boris Dežulović: Naravno, senzacionalizam je proces koji je odavno tu. Senzacionalistički mediji nisu nova stvar. Danas samo senzacija tjera ljude da konzumiraju informaciju. Da se vratim na početak razgovora, to je problem novinarstva koje povlađuje čitatelju i kojem je čitatelj, kupac novine ili pretplatnik internet sajta, potpuno jednak potrošač, kao i tip iz vulkanizerske radnje ili neko ko u China – shop ide kupovati sve po 3 KM. Mediji su postali shopping centri a čitatelji, kupci u shopping centru, i kupce ne zanima da kupe kvalitetnu stvar nego onu koja ih zove: „Kupi me i pročitaj me!“ Nema više u tom smislu tražene relevantne informacije u takvim medijima, a tzv. „ozbiljnih medija“ sve je manje u svijetu. Negdje će se i nekad morati dogoditi neki klik i prevrat zato što ozbiljni mediji izumiru. Na prostoru bivše Jugoslavije ti nemaš mnogo medija, štampanih ili internet, koji nemaju sise Kim Kardashian ili dupe Coco. Mediji koji to nemaju su potpuno marginalni, irelevantni i ugleda su studentsko – profesorskih fanzina. Taj problem, relevantne informacije sad već postoji, ali ne kao nedostatak relevantne informacije već kao nedostatak potrebe za takvom informacijom. Čitatelje to naprosto, da se mi ne zajebavamo, ne zanima. Niko na trafici neće kupiti novinu s ozbiljnim štivom jer ga sve više zove nečiji prosuti mozak ili nečije sise broj šest.
Ako su mediji shopping centri, da li su onda freelanceri ulični prodavači?
Boris Dežulović: Nije to loša usporedba jer su freelanceri ponekad i u poziciji uličnih prodavača, s tim da su u nezgodnoj tržišnoj utakmici, jer ulični pordavač prodaje kišobran za svoj džep, a freelancer treba medij. On prodaje svoju informaciju medijima. On tu izlazi iz pozicije uličnog prodavača i postaje mali poljoprivrednik koji će pokušavati prodati svoj zdravi, prirodni i neprskani krastavac velikom trgovačkom lancu koji ima kineske krastavce od pola metra i kojemu ne može konkurirati cijenom. Kvaliteta tu nikoga ne zanima.
Idemo mi dalje o PDF – knjigama. Koliko su danas knjige izgubile vrijednost? Ovom svakako valja dodati da danas na svakom drugom uglu možemo naći Anu Karenjinu na 100 strana.
Boris Dežulović: Pazi Ana Karenjina na 100 stranica je skoro integralna u odnosu na ove „daj just“ varijante koje se nude na sajtovima za lijene klince. Da je u naše vrijeme postojao internet teško da bi se ko uhvatio ruskih klasika. Dobro, klinci su uvijek bili lijeni, a pogotovo zadnjih nekoliko generacija srednjoškolaca. Knjiga je kao i novina. Ja sam dugo vremena vjerovao da se knjiga kao predmet ne čita iz istog motiva kao i novina. Motivi čitanja novina pa i novih medija se drastično mijenjaju tj. nisu isti kao prije 30, 40 ili 150 godina. Danas novine kupuješ bukvalno k'o što vrtiš kanale na daljinskom upravljaču tražeći pornić. Bio sam dosta sklon tom vjerovanju da knjiga nije te sudbine, a sad nisam više toliko siguran. Ne zbog toga što nisam siguran da bi knjiga mogla potpasti pod to, nego naprosto knjiga ulazi u neki ghetto. Knjiga je medij prošlog vremena. Knjiga nije vizuelan medij. Ljudi hoće sliku, a ne da im Tolstoj na 42 stranice opisuje bitku. Hoće sliku kako nekom ispadaju crijeva iz trbuha, jebiga takva smo usrana civilizacija. Knjiga će ostati još neko vrijeme tu za „staru školu“, a onda će i ona prebaciti se nekako u digitalni svijet. Prije bih uz ovo rekao – vrlo vjerovatno, a danas mogu reći – sasvim sigurno.
Stvari se mijenjaju od jutra do navečer i to nama pred očima. Tehnologija napreduje i treba se pomiriti s tim, ali ne na defetistički način nego naprosto pristati na novo vrijeme. I uvijek se treba vraćati poukama prošlih vremena kad su neke strašno revolucionarne stvari bile grozno, novo i moderno. Govorimo o knjizi, kad je Gutenberg prije 500 godina izumio stroj za štampanje knjiga. Zapadna Crkva je imala stav prema njegovom stroju otprilike suštinski isti kakav mi imamo prema internetu danas. Njima je ideja da bi neka knjiga mogla izaći u 200 primjeraka bila najstrašnija na svijetu. Vatikan je izdavao licence za izdavanje knjiga, jer ih nije mogao svako izdavati, to je njima bilo k'o nama Facebook, internet i sve ove stvari kojih se plašimo.
Govorilo se: „Prava knjiga je ručno pisana, s onim krasnim inicijalima je i ne postoje dvije iste.“ Danas, 500 godina nakon toga mi te iste knjige držimo u muzejima kao spomenike svog kulturnog identiteta. Stvari se mijenjaju i ko smo mi da se usuđujemo u tom smislu vrijednosno ocjenjivati to što će sutra neki internet arheolog vrednovati Facebook statuse. Budući arheolozi neće kopati po zemlji nego po serverima na Zapadu i otkrivati Facebook statuse s prelaska milenija i isto ih vrednovati kao i mi što vrednujemo Hemingvejeva pisma.
U nastavku govorimo o Feralu. Otkud muda za onakve stvari u onakvom vremenu i prostoru?
Boris Dežulović: (smjeh) Nije tu, bez lažne skromnosti bila riječ o mudima. Nismo mi zaista bili hrabri mladi ljudi, već smo radili jedino šta smo znali, htjeli i što nas je zanimalo. Užasno smo to htjeli raditi na svoj način. Bili smo mi svjesni fizičkih opasnosti ranih 90-ih. Nismo mi imali vremena za racionalni strah, gadi mi se ova fraza ali ne znam drugu. Radili smo 0-24, potpuno predani tome na način koji je bio mješavina odgovornosti poslu i balkansko – mediteranske zajebancije. Radili smo k'o Rolling Stones-i sa japansko – korejskom disciplinom. Tako da je iz tog nekog miksa u kojem nije bilo mjesta za strah izašao Feral Tribune. Puno godina kasnije kad vrtiš film unazad i od dnevnih situacija do cijelog konteksta jasno ti je da je razloga za strah bilo koliko hoćeš, ali mi tada nismo razmišljali o tome. Nismo mi bili toliko hrabri koliko smo bili zauzeti time šta radimo. Nekoliko puta su nam i prijetili, imali smo policijsku zaštitu, ali nikad nismo imali deset sekundi slobodnih da razmislimo o tome koliko je to ozbiljno kako je rat i kako neka budala može da te ubije- bez zajebancije.
Od samih naslovnica i članaka u Feralu, pa evo i u „novijim“ tekstovima, te Vašim knjigama, ne treba biti toliko pametan da bi se shvatilo kako vi na neki način uživate u satiri.
Boris Dežulović: Meni je satira prirodni životni prostor. Ja se u njoj znam izraziti i ona mi je sredstvo da sebe izrazim prema vani. Satira je ujedno i najefikasnije sredstvo izražavanja. Više je Feral u tom smislu napravio za demistifikaciju jednog imbecilnog režima kakav je bio Tuđmanov, s jednom naslovnom stranom, nego da smo mi napisali 700 knjiga, eseja i studija o prirodi te vladavine. U grubim vremenima treba grubo i nastupati. Ponekad kabadahiji treba odvaliti šamar jer ne može drugačije. Mi smo to radili. Mi smo šamarali. Satira jest šamar, a ne škakljanje. Satira je smijeh od kojeg je gorko u ustima k'o kad se napiješ kvasine, ona nikad nije bila samo humor usmjeren ka zabavi čitatelja, nego je uvijek bila povod za razmišljanje.
Kliše za kraj. Šta poručiti mladim novinarima?
Boris Dežulović: Dosta mojih vršnjaka će reći da se mladi okane tog posla i bježe od novinarstva glavom bez obzira na sve. Ja neću to nikad reći. Nakon svega šta je prošlo ovih sedam, jebenih, usranih, malih država i nakon svega šta smo prošli i mi u Splitu i u Feralu i moje kolege koje su pokušavale se baviti ozbiljnim novinarskim poslom, a završavale su k'o nezaposleni montažeri centralnog grijanja, parketari ili glasnogovornici, ja i dalje mislim da to ima smisla. Ja i dalje nekako mislim da borba za istinu nije stvar koja je negdje pokopana sa dvadesetim stoljećem. Ona će izgledati drugačije. Mijenjaju se mediji. Mijenjaju se rukopisi i rečenice, ali istina je konstanta. Dokle god je istina konstanta, po zakonu fizike istina ne prestaje, ona je trajna, onda se vrijedi i borba za nju. Borite se. Samo je strašno bitna jedna stvar. Ako mladog čovjeka to zanima na taj način, onda neka se baci u to i neka bude spreman na sva sranja ovog svijeta. Zauzvrat, možda neće imati mnogo lijepih trenutaka u karijeri novinara, ali će svaki taj trenutak biti dovoljan da mu da razlog zašto je to vrijedilo.
Ukoliko tu mladu osobu zanima novinarstvo samo da bi gura’ njušku Jeleni Karleuši i Dini Merlinu. Ako ga zanima novinarstvo samo da bi na TV-u paradira’ na Red Carpet-u, onda je to druga stvar, onda je to nešto za šta ja savjeta nemam. Ja govorim o novinarstvu, a ono ima smisla. Ukoliko zaista imaš strast za to, ako imaš jaku želju i zanima te zaista istina, radi – u svakom drugom slučaju vrijedi ono „bježite glavom bez obzira“. Budite spremni da već 26. godinu dočekate na ulici tražeći bilo kakav posao, ali kad izađe tekst s tvojim imenom i prezimenom i kad to pročitaju neki tebi nepoznati ljudi i kad znaš da si bio u službi istine, bez obzira kakve i kolike, sve ima smisla. Nisu svi novinari ratni reporteri u okruženom gradu ili fotoreporteri na sahrani Leonida Brežnjeva.
Svaka pa i najmanja istina je dio jedne velike istine i svaki novinar u tom smislu je dio te velike bitke. Veće su šanse da nećeš uspjeti, ali jebiga i da si išao trenirati balun u Želji veće su šanse da ćeš završiti kao profesor tjelesnog u školi na Bjelavama nego kao centarfor Mancheser City-a, ali to nije razlog za odustajanje.
Tekst je preuzet sa eVjesnik.info
Vezan tekst:
Boris Dežulović: Propis stanovništva u Bosni i Tobagovini