Pažnju domaće publike privukao je društveno angažovani film “Teško se meni a i vama” u kojem je predstavljena jedna strana društva u kojem živimo. Film govori o građanima koji pričaju o teškom životu u BiH, te zašto šute i trpe stanje u kojem žive.
Autor koji potpisuje ovaj film je Adnan Murselović iz Brčkog, a za portal BUKA govori o razlozima nastanka ovog filma, životu u BiH,
Pažnju publike privukao je vaš dokumentarni film „Teško se meni, a i vama”. O koji temama progovarate kroz ovaj film?
Cijeli dokumentarni film je težak, žalostan, i nažalost, ništa lijepo u sebi ne nosi. Tema je prevazišla sve granice i građani su ja mislim više siti priča o problemima u BiH. Postali smo siti samih sebe i nije nam bitno da li ćemo reagovati. Naučili smo da nemamo, naučili smo da pričamo drugima kako nemamo, naučili tikete, kvote i teletekste, naučili da svi sve znamo i na kraju izgleda kao, pa šta nam više treba od toga. Kada prvo počnemo misliti o sebi i sagledamo o čemu to mi razmišljamo i pričamo, te postavimo sebi ciljeve u životu, možda tada će se napraviti korak za rješenje vlastitog i kolektivnog problema. Ali, dokle god budemo uništavali vrijednosti u državi i potcjenjivali dobro oko sebe, nema nama pristojnog života ovdje ni samim sa sobom, a kamoli sa drugima. Dokle god se ne budemo adekvatno obrazovali, spoznavali i čitali normalne stvari, mi ćemo svako dobro kvalitetno sasjeći i onemogućiti drugome da reaguje. I tako u krug. Problem i dalje ostaje prisutan i mi ga mazimo i milujemo. Nismo otišli van granica BiH da vidimo koji su to problemi koje tište strane građane, pa da onda na miru možemo porediti i zaključiti da li je nama u BiH stvarno dobro ili nije. Sve manje vjerujemo u sebe, u Boga, i zatvaramo se u svoj skriveni svijet gdje u njemu čućimo čekajući da nam se vrata sama otvore i problemi nestanu.
Šta Vas je podstaklo da napravite ovaj film?
Podstaklo me je da ljudi vide sami sebe kako pričaju iste stvari godinama. Da vide kako ponavljamo ko papagaji u horu sa svim pratećim subjektima. E, sad koliko će to doprijeti do nas, ne znam. Teško je reći na osnovu prethodnog što sam naveo. Takođe, podstaklo me je to još da ne sjedim 24 sata u kući savijajući svoju kičmu na stolici pored monitora od 17 inča. Podstaklo me je to da doživimo svi dan da nam izlazak van ne bude tema o problemu u BiH i da mi ne bude više podsticaj za izražavanje. Podstaklo me je to da ne slušam više teške priče mojih prijatelja i poznanika da li da uđu u brak ili da formiraju porodicu, a imaju potrebu za navedenim. Ima još mnogo razloga koji su me podstakli.
Radnja filma odvija se u Brčkom, no koliko je ovo film i svim bh. građanima?
Svaki građanin BiH će se naći u ovom dokumentanom filmu. Ustvari, ne baš svaki, jer definitivno u BiH ima ljudi kojima je dobro i nije im do mijenjanja i tuđe muke, a ima vjerovatno i onih koji imaju i suosjećaju se sa ovim stanjem, ali nisu u mogućnosti da adekvatno reaguju. Mostarac, Banjalučanin, Sarajlija, Tuzlak i ostali mještani BiH bilo ko od njih da je osjetio da mu život nije onakav kakav bi trebao, itekako će se naći. Svi smo u istom toru i uglavnom isti GMO konzumiramo. Nadam se da će se nekome od njih otvoriti oči i shvatiti da je vrijeme da uči.
Kad govorimo o životu u BiH šta je ono što je, po Vašem mišljenju, najteže?
Znaš, čudno ovdje sve funkcioniše. Objasniti strancu da živimo u bijedi, pa čak i domaćinu, teško je to. Mi nismo bijeda gdje hodamo goli sa okrajkom hljeba u ruci, mada ima i takvih, ali kolektivno većinski nismo takvi. Pušimo, vozimo, radimo i snalazimo se nekako, pa kako nekom obajsniti da ne živimo dobro. Već sam rekao teško je to objasniti našem, a kamoli strancu. I sada, ako neko kaže, ma mi živimo dobro i samo smo naučili kukati, a ja kažem da nije baš sve tako. Mi definitivno imamo problem u državi i vjerujem da možemo da živimo puno bolje od ovoga što nam se trenutno nudi. Problem je što smo i bijeda u kaskanju za životom, naročito mladih ljudi. Već sam spomenuo da ne putujemo zbog ograničenih mogućnosti, ne saznajemo nove stvari, ne vidimo kako drugi žive, nego samo vidimo ono šta nam TV kaže. Mi smo isto jedna sinusoida koja varira i umjetnici u trpljenju. Jedan mjesec imaš nekog novca sa kojim se možeš pokriti da preživiš, a sljedeći mjesec ne možeš zbog neke iznenadne vanredne situacije. Ponekad mi znamo i tu vanrednu situaciju zaobići, ali kada nas sustigne onda samo padnemo na koljena, pa se počnemo grčiti, vješati, skakati sa spratova i sl. Tako je i u svijetu, samo što je razlika što u svijetu uglavnom sa milionskog budžeta padne na par dolara. A, mi, banaliziram, sa 10KM padnemo na 1KM. Mi iz katastrofe upadnemo u veću katastrofu. I tako vrijeme prolazi non stop pod nekim pritiskom. Pokušavamo da se vratimo srednjoj klasi, ali nažalost brzo padamo. Dosta mladih ljudi izlazi u grad sa dvije ili tri marke ili bez i jedne marke i tako se provlače i žive nekako. Luksuz u pravom smislu nam je misterija. Eto na šta nam se život sveo. I to je patnja. Čovjek je istrzan. U starosti sjećat ćemo se i govoriti hej, možeš misliti bili bijeda i nismo imali ni marke, a dobro nam bilo. E, dok Nijemac, Danac, Francuz ima kroz djetinjstvo druga sjećanja koja su zasigurno lijepa, mi se identifikujemo sa ovim što sam već naveo. Čar jeste uživati u malome, ali nije čar oskudjevati i nemati nešto što možeš da imaš. Mi mislimo, ma hajde dobro je, može biti i gore. Dok mi tako pričamo ovi ne tako daleko vazdušnom linijom žive pristojno u svojoj državi i beru plodove.
Kako da budemo pozitivni, pozitivniji? Gdje da tražimo komadiće sreće? Naučili smo da čekamo pa ćemo ćekati i dalje.
Da ne sjedimo u kućama. Da pobijedimo vlastiti stid. Da eliminišemo strah. Ponavljam, da učimo i stičemo nova znanja. Da odstupimo od lažne sreće koja danas vozi mnoge građane BiH. To ti je ono, misliš da si sretan, jer ti je Diznilend kladionica, a u stvari nisi ni vidio kako izgleda biti iskreno sretan od silnih brojeva. Moramo pobjeći od lažnih uvjerenja kako bi bolje vidjeli i reagovali, a ne pričati da je tiket sve u životu i ako i to uzmu onda je kao kraj smisla postojanja. To je znak da si se predao i odložio svoj mozak na počinak. Izgubljeni smo u svemu tome i nabrijani ovisnim adrenalinom neznajući da smo postali robovi ograničenja. Mora se odstupiti od lažnog konzumentskog pokvarenog svijeta u kojem živimo i iskoristiti svoje ruke i moždane vijuge kako bi isplivali iz takvog stanja. Ako ne budemo mijenjali svoju svijest i način ophođenja prema sebi, društvu, zajednici u kojoj živimo onda ćemo i dalje čekati da se čudo desi, a iskrenu sreću ostavit ćemo nekom drugom da u njoj uživa.
Kakvi su Vam planovi sa ovim filmom? Da li će ga publika moći pogledati na nekim festivalima, televizijama?
Naravno, idem dalje i bilo koja vrata da mi budu otvorena rado ću uspostaviti saradnju. Ali, iskreno, na tom polju ne očekujem ništa. Apsolutno ništa, jer danas su se kao svi pozabavili o sebi i još ako tražiš neku minimalnu uslugu da ti učini, to je već faza kada čovjek previše traži. To je još jedan znak kako su se ljudi udaljili jedni od drugih. Uglavnom, misiju sam svoju ispunio. Nisam sjedio kući i napravio sam dokumentarni film, bez obzira što je niskog kvaliteta. Još jedna čar svega je što mi je drago da je dokumentarni film privukao pažnju pojedinim građanima, te odlučili da me kontaktiraju kako bi pružili pomoć ugroženoj osobi koja se nalazi u dokumentarnom filmu. Od onog dana kada sam vidio tu osobu svaki put pružim pomoć onoliko koliko sam u mogućnosti. Najviše na svijetu bih volio kada bih mogao riješiti u potpunosti njegovo socijalno stanje, ali jednostavno, ja nisam u mogućnosti to da učinim.
Ovo nije Vaš prvi film? Već ste radili filmove koji govore o društvenim problemima. Možete li nam reći nešto više o njima?
U privatnoj produkciji imam dosta video uradaka, ali nažalost većina od toga ne zadovoljava produkcijsku kvalitetu iz razloga što sam uskraćen sa video opremom. Ali, pored svega uspio sam da u sklopu 14. SFF za mlade redatelje, amatere, osvojim drugo mjesto za kratki film „Izgubljeni život“ koji govori o prisutnosti narkomanije kod mladih. Takođe, to mi je ujedno i bio diplomski rad sa kojim sam završio svoj četvorogodišnji studij na Filozofskom fakultetu u Tuzli na odsjeku Žurnalistika. Interesovanje sam pokazao i na polju radio novinarstva gdje sam na takmičenju za jugoistočnu Evropu osvojio drugo mjesto za radio dramu „Gdje je Australija, gdje smo mi“ drama koja govori o osobi koja u jednom trenutku posustaje od svoje borbe u BiH i odlazi u Australiju. Radio drama je uglavnom napravljena samo sa zvukovima ambijenta.
Kakvi su Vam planovi za budući rad?
Vjerovatno, neko novo snimanje. Možda nešto pozitivnije, ali sve zavisi da li ću uspjeti doći do adekvatne opreme koja će zadovoljiti standardne kvalitete. I za kraj zahvalio bih se i svima onima koji daju i koji su mi dali podršku u toku snimanja, te Edinu Džambiću, Edvinu Čandiću i bendu No Rules koji su ustupili svoju muziku za dokumetarni film „Teško se meni a i vama“.
BIOGRAFIJA
Adnan Murselović, rođen je 1979. god. u Brčkom. Diplomirao 2008. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli – odsjek Žurnalistika. Učestvovao je na DORF festivalu rokenrol dokumentarnog filma u Hrvatskoj. U sklopu 14. Sarajevo film festivala osvojio je drugo mjesto za kratki film “Izgubljeni život”. Takođe, na takmičenju radio novinarstva za jugoistočnu Evropu osvoji je drugo mjesto za radio prilog (radio drama) “Gdje je Australija, gdje smo mi”. Radio je za nekoliko dnevnih i mjesečnih časopisa u BiH. Funkciju glavnog i odgovornog urednika informativnog programa obavljao je na TV BDC, a kreator je i dokumentarne emisije “Sunčana strana grada”. Godinu dana radio je kao pripravnik u Kabinetu gradonačelnika Brčko distrikta BiH u Sektoru za informisanje – portparol. Više od tri godine bio je član upravnog odbora nevladine organizacije PRONI Centar za omladinski razvoj. Autor je dokumentarnog filma “Teško se meni a i vama”. Osnivač i frontman psychobilly – rockabilly benda Voodoo Cadillac.
Film možete pogledati na ovom linku.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst:
Ninoslav Mitrović: Drekavac predstavlja naš mentalitet
BUKA Arhiva