Mnogim ljudima u svijetu životi su ugroženi otkazivanjem bubrega: veliki broj takvih ljudi ima rođake koji su im spremni donirati svoj bubreg, ali je šansa da će se tkiva podudariti relativno mala. Tim američkih ekonomista okupljenih na Harvardu oko profesora Alvina Rotha osmislio je spasonosno rješenje, tržište organima. Na pomen tržišta prve asocijacije su krađa organa i brutalne operacije u priručnim bolnicama, ali te asocijacije su pogrešne: ne radi se o trgovini organima, nego o udruživanju u takozvane „prstenove za razmjenu bubrega“.
Svaki prsten sastoji se od tri pacijenta i njihova tri donora: svaki pacijent ulaže svog dobrovoljnog donora čiji mu bubreg ne odgovara i uključuje se u krug sa drugima koji imaju isti problem, povećavajući tako sebi šansu da nađe odgovarajući organ. Pacijenti sebi povećavaju šanse za pronalazak odgovarajućeg organa i tako što mogu prijaviti više mogućih donatora: na kraju će se od svih ponuđenih uzeti samo jedan bubreg po pacijentu.
Za učešće u ovom tržištu organima pacijenti moraju imati svog donora, a učešće u razmjeni se ne može kupiti za novac. U razmjeni ne mogu učestvovati ljudi koji nemaju svog donora, ali i oni profitiraju jer se uključivanjem tuđih donora rješava više tuđih problema, pa broj pacijenata na koje se raspoređuju raspoloživi bubrezi postaje manji, a šansa da će pacijent dočekati svoju transplantaciju raste. Profesor Roth se bavi isključivo ekonomskim pitanjima koja imaju praktičnu primjenu i omogućavaju da život velikog broja ljudi bude kvalitetniji, ili čak da se spasi. U Americi je na listi čekanja za bubreg trenutno 85.000 ljudi, a 4.000 ljudi umre godišnje u toj državi ne dočekavši transplantaciju.
Sistem koji razvija Al Roth u Americi je već ušao u praktičnu upotrebu, a sličan sistem je upotrebljiv i za rješavanje nekih drugih problema.
Praktičnu primjenu njegov rad je našao u raspoređivanju djece i mladih u škole i na fakultete: tako što su u prijavama navodili dvanaest mogućih škola u koje žele, đaci su omogućavali da njihove želje budu maksimalno usklađene sa mogućnostima školskog sistema. Roth je zaslužan i za raspoređivanje 25.000 mjesta za stažiranje u bolnicama, a zahvaljujući njegovim formulama, moguće je ukalkulisati i ljudske želje: specijalizanti mogu izabrati polje medicine koje ih zanima, a mladi ljekarski bračni parovi dobivaju mogućnost da zajedno stažiraju i žive u istom gradu.
„Uvijek me interesovalo kako praktično iskoristiti matematiku da bi svijet bolje funkcionisao“, kaže profesor Roth. On je poznat po svom nekonvencionalnom ponašanju i oblačenju, po skromnosti, spontanosti i ogromnoj radnoj energiji, a poznati porok mu je jaka turska kafa. Roth je, prema tvrdnjama ljudi koji ga poznaju, ogromni posvećenik radu koji mnogo energije ulaže u rad sa mladima, uvijek im otvoreno pripisuje zasluge i hvali ih za dobre ideje.
Godinama je predavao na Harvardu, a od proljeća 2013. prelazi na univerzitet Stanford. Vijest o Nobelovoj nagradi ga je zatekla na spavanju: po američkom vremenu je bilo 3.30 ujutro kad mu je zazvonio telefon. Tek nakon druge zvonjave Roth se javio i dobio obavijest od sekretara Švedske kraljevske akademije nauka da je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. O tome Roth kaže:
„Sekretaru je drugo trebalo da me uvjeri da me to neko ne zafrkava. Razbuđivao sam se, trebalo mi je vremena da shvatim da je ozbiljan. Bilo je neočekivano, ali nije bilo nezamislivo“.
Jedno od temeljnih ekonomskih pitanja je odnos ponude i potražnje, ali on se uglavnom regulira cijenom. Što je ponuda manja, cijena je veća i obratno. Ali šta ako se radi o ponudi i potražnji stvari koje nemaju cijenu? Kako efikasno raporediti resurse ako cijena ne igra nikakvu ulogu? Ova „tržišta bez novca“ su za ekonomiste neobična situacija, ali ekonomija potpomognuta matematikom može naći rješenja i ovakvih problema. Njima se još od šezdesetih godina prošlog vijeka bavi matematičar Lloyd Shapley, profesor iz Kalifornije, i on je razvio algoritam kojem je Roth našao praktičnu primjenu.
Žiri je u objašnjenju za dodjelu ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju posebno naglasio značaj ove naučne saradnje, odnosno primjer da jedan naučnik da teorijske postavke a drugi pronađe njihovu veoma relevantnu primjenu koja neće služiti samo ostvarivanju profita, nego će poboljšati kvalitet života ljudi, a nekad ga doslovno i spašavati. Značaj regulisanja tržišta bez novca je u sprečavanju njegovog manipulisanja.
Iako ove godine dijele Nobela za zajednički doprinos ekonomiji, Shapley i Roth zapravo nikada nisu zajedno radili. Oni su čak i veoma različiti kao predavači, javne figure i osobe. Dok je Roth ekstrovertan, omiljen, svuda prisutan i iznimno plodan naučnik, Shapley je povučeni matematičar koji ne voli dospijevati u javnost. Na pitanje da se sjeti šezdesetih godina kad je najintenzivnije radio na teorijama koji su mu donijele ovo priznanje, Shapley je rekao: „Ma teško je to reći ko je šta smislio, uglavnom smo se svi oduševljavali, galamili, govorili uglas“. Uprkos skromnosti i kasnom priznanju, značaj njegovog rada je ipak prepoznat.