Narodna Skupština Republike Srpske usvojila je 10. jula zakone u kojima je za gradove proglasila Bijeljinu, Trebinje, Prijedor i Doboj, a Vijeće naroda 18. jula konstatovalo je da usvojenim zakonima nije ugrožen vitalni nacionalni interes nijednog konsitutivnog naroda u Republici Srpskoj. Tim aktom su četiri opštine uz Banjaluku postale gradovi. Ali, šta se suštinski desilo u novopečenim gradovima? Dakako ništa epohalno. Bogat ostaje bogat, siromašan siromašan, sve u svemu narod se nastavlja o muci svojoj zabavljati.
Da se ipak moralo na neki način ,,ušminkati“ novopečenu stvanost pokazuje izjava ministarke uprave i lokalne samouprave Republike Srpske Lejle Rešić , koja je saopštila kako zajednice koje su dobile status grada imaju obavezu da usklade statute i termin opština preformulišu u termin grad.
Rešićeva je rekla da opštine sada moraju promijeniti pečate, table, sva mjesta gdje u aktima u kojima piše da su opštine, za šta imaju dovoljno vremena, bez ikakvih zakonom obaveznih rokova ili nekih poteškoća.
I tako su u promjeni statuta, pečata, tabli i ostalih efemernih, ali za birokratiju sui generis bitnih stvari došli lokalni izbori.
Pa kako se provedoše gradovi i građani na istim?
Banja Luka – Šuma šumarum
Novi načelnik Banjaluke je iz „starog dobrog“ SNSD-a, Slobodan Gavranović. Mnogi se kunu kako su prije izbora ,,znali“ da će nasljednik Dragoljuba Davidovića pobijediti. Međutim u noći izbora, a naročito poslije prebrojavanja glasova svima je bilo jasno da bi Dragan Čavić (DP) plus Nenad Stevandić(SDS) u jednoj osobi glatko pobijedili. Postoci vele-Gavranović 40. 16 % , a potonja dvojica zajedno 55,36%. Dakle, razjedinjenost opozicije je jedini i isključivi razlog zašto gledamo više od decenije gradonačelnike iz jedne te iste političke partije. Više se narod ne može optuživati za inertnost, niko na to nema pravo. Jer, tradicionalno politički polijeno banjalučko glasačko tijelo, kako se to voli reći, ovaj put je prebacilo 50% izlaznosti, što je za najveći grad Republike Srpske gotovo plebiscitaran odziv glasača.
Što se tiče raspodjele odborničkih mandata i tu se SNSD, pokazao superioran. Jer koliko god mu mnogi osporavali izbornu snagu i spočitavali veliki poraz na lokalnim izborima, u Banjaluci se to toliko i ne primijeti. Zašto? Pa, evo i slijedećeg podatka. SNSD je sam osvojio više glasova od tri najjače partije poslije njega. Što će reći, SNSD je u Gradu Banjaluci ,,jači“ od SDS-a, DNS-a i Socijalista zajedno. Logično, to mu daje snagu da prvi izvrši koaliranje. A, sve su prilike da će imati komotnu većinu, zajedno sa DNS-om, te Socijalistima, koji su se navrat-nanos, opet ugurali u vlast, mada se to eksplicitno nije svidjelo, sada već novom gradonačelniku Slobodanu Gavranoviću, koji je u svom prvom postizbornom govoru rekao da ne želi da vidi socijaliste u vlasti. Ipak, rukovodstvo partije je odlučilo da je komotna većina u gradskoj Skupštini,, a samim tim i osnovna poluga za odlučivanje o svim vitalnim pitanjima u Banjaluci, bitnija od Gavranovićevog animoziteta prema socijalistima.
Suma sumarum, biće šuma šumarum. Banjalukom će nastaviti da vladaju isti oni koji je suvereno drže već 15-ak godina, sa malim kadrovskim izmijenama. Protivnici SNSD-a će reći sa lošeg na gore, a pristalice ove partije-ćuti, dobro smo prošli!
Prijedor – Izvan sjene Banjaluke
Prijedor jeste grad u pravom smislu riječi. I infrastrukturno i po mentalitetu svojih stanovnika i po obrazovnim institucijama i po ulaganjima. Jedino ,,prokletstvo“ Prijedora je-prevelika blizina Banjaluke. I uvijek je nekako bio u sjenci najvećeg grada Srpske. Konačno je ovim izborrima isplivao iz te sjenke. A, zašto?
Pa, Prijedor ima svog ,,domaćina“, svog gradonačelnika i ,,svoju“ stranku. Dakako riječ je o Marku Paviću i njegovom DNS-u, koji su izgleda dobrom partijskom disciplinom i odličnom infrastrukturom premašili gabarite Prijedora i postali jedan od najbitnijih političkih faktora u Republici Srpskoj.
Elem, tek puki pogled na statističke podatke nam kaže sljedeće: Marko Pavić je osvojio 50,16% glasova, dakle pokazao je apsolutnu dominaciju na lokalu i sa pravom gazi svoj treći, sada gradonačelnički, mandat. I ne samo to, Marko Pavić je jedan od rijetkih ljudi kojima se Milorad Dodik obraća na Vi. Što će reći, on i njegova partija, neophodni su Dodiku za formiranje vlasti bilo gdje na lokalu, a još neophodniji na predstojećim opštim izborima 2014.
Što se tiče gradske skupštine u Prijedoru, DNS, SNSD i opet famozni socijalisti imaju natpolovičnu većinu. Ako se dogovore, a nema razloga da se ne dogovore, ostaje Paviću da mudro vodi svoj Prijedor i pogleda prema ozbiljnijim ministarskim mjestima u vladi RS. S obzirom da je SDP BiH pokazao spremnost podržati Pavića i u naredne četiri godine, jasno je da će sadašnja Predsjednica skupštine Opštine Prijedor Azra Pašalić ostati na istoj funkciji. Ovom podrškom tako će i „konstitutivni element“ biti ispoštovan.
Doboj – Obrenovo carstvo i dalje
Za Doboj bi se u uncu precizno mogao preslikati uvod priče o Prijedoru. Naravno, izmjene su u pojedincima i u stranačkim dresovima koje nose. Obren Petrović (SDS), osvojio je 61% posto glasova i ostao neprikosnoveni vladar Doboja u gradonačelničkoj fotelji. Oni koji za sebe kažu da su ,,bolji poznavaoci prilika“, reći će, kako je u Doboju na stvari bilo koaliranje SDS-a i SNSD-a. Pa je tako, hipotetički, članstvo SNSD-a dalo svoje glasove Obrenu Petroviću, a sve u cilju da Nenad Stevandić ostane u utrci za kandidata za gradonačelnika Banjaluke i pomrsi račune Draganu Čaviću, što se pokazalo ključno. Za Banjaluku, ne za Doboj.
Jer u Doboju, sa i bez koaliranja bi pobijedio SDS i Obren Petrović. O nezadovoljstvu radom lokalnog SNSD-a, svjedoče i smjene kompletnog rukovodstva od strane Milorada Dodika, koji je postao lični namjesnik ove stranke za Doboj grad.
Što se tiče gradske skupštine, kad se stave na papir brojke, koalicija SDS-a i SNSD-a imala bi prostu većinu. E, sad ćemo zapravo vidjeti ima li ili nema koalicije tu. Ako, je ne bude, moguće su sve kombinacije, pošto ostatak partija nema snagu da sam izgura bilo kakvu skupštinsku priču, ali mogu jako dobro da koaliraju sa apsolutno svima. Dakle, sve su kombinacije moguće, ali u svakoj će posve sigurno biti moćni dobojski SDS. Jer 35% glasova mu daje taj legitimitet.
Da rezimiramo, Obren Petrović je dobojski Marko Pavić. Sa jednom ogromnom razlikom. Naime, Obren Petrović ne gleda prema entiteskoj vlasti. Čovjek je čak dao ostavku na mjesto prvog čovjeka dobojskog SDS-a, kako bi se posvetio vođenju grada. Zato Petrović i nije neka opasnost za Dodika i SNSD u budućnosti, pa se isti puno neće ni petljati u njegov rad. Za kontrauslugu, Doboj ostaje ,,tapija“ Obrena Petrovića i SDS-a. Zapravo, na primjeru Doboja se vidi gotovo kloniran način koaliranja SDS-a i SNSD-a na državnom nivou. Koliko će Dobojlije od svega ovoga vidjeti dobra, pokazaće vrijeme.
Bijeljina – Domaćin Mićo
Bijeljina, tiha patnja i neosvojiva tvrđava za SNSD. Bijeljina, drugi grad po velični u Srpskoj, grad ogromnih, prije svega poljoprivrednih potencijala i još boljeg položaja. I grad gdje SNSD nije izvojevao, čak ni Pirovu, pobjedu. Mićo Mićić, kao i odgore dvojica pobrojanih kolega ostaje na mjestu prvog čovjeka Bijeljine. Mići Mićiću, čak ni aktuelna entitetska vlast nema šta zamjeriti, osim što je iz SDS-a. Mićo Mićić, nastavlja tamo gdje je stao, a legitimitet mu je dalo preko 56% biračkog tijela. A, tog istog Miću Mićića čeka veliki posao-treba gradu od 130 000 duša obezbijediti kanalizaciju i mnogo bolju infrastrukturu. Jednom riječju, treba u Bijeljini od velikog broja naselja, sela i prigradskih zajednica napraviti grad u pravom smislu te riječi. Pitanje je može li Mićić sam u zla vremena da uradi tako velik posao, uz sav njegov domaćinsko odnos prema Bijeljini, koji je ,bar po izbornim rezultatima, neosporan.
A, gradska skupština je ta koja će donositi sve bitne odluke. Sastaviti neku većinu u Bijeljini biće izuzetno teško. Jer, Mićić jeste dobio 56% glasova, ali njegov SDS je bio više nego upola slabiji. SNSD se sa 21% skroz se primakao Mićićevoj partiji i opasno joj duva u leđa. Ali ni u zajedničkoj koaliciji nemaju natpolovičnu većinu. E, tu, u Bijeljini nastaje problem. Na trećem mjestu nisu toliko poželjni i adaptivni socijalisti koji bezpogovorno koaliraju sa svima, nego Ivanićev PDP, sa 15 % glasova. I možda bi i taj i takav PDP i koalirao uz veće ustupke na bijeljinskom lokalu sa vodeće dvije partije, da nije na četvrtom mjestu Pavićev DNS, koji je sa 14% glasova itekako u igri. Samo nabrajanje i kombinatorika koja je navedena, odveć je komplikovana i nudi bar 4-5 rješenja. Stvar je u tome što Bijeljina i njen gradonačelnik treba da delaju odmah. Nemaju vremena. A, ovakav raspored snaga djeluje kao skupštinski gordijev čvor, koji se neće tako lako razmrsiti. Naravno, na štetu građana Bijeljine.
Trebinje – neizvjesnost prije svega
Zadnji, ali nikako posljednji je južni biser, jedan od najljepših gradova BiH, Trebinje. Trebinje, koje je odavno grad, mjesto koje je po svom urbanizmu i klimi prije svega, najidealnije mjesto za život, čini se da je ponudilo i najviše adrenalina na upravo završenim izborima. Grad jeste lijep, ali osim klime i zdanja, grad čine i ljudi. A, ljudi su rekli sljedeće na izborima:
Slavku Vučurević, ispred koalicije ,,Zajedno za Trebinje“ je novi gradonačelnik ovog grada. E, sad priča Slavka Vučurevića nema apsulotno nikakve veze sa pričama Pavića, Petrovića i Mićića. Prvo i osnovno, Vučurević je na jedvite jade pobijedio protivkandidate Dobrosava Ćuka (SNSD) i nezavisnog kandidata Nebojšu Vukanovića. Namjerno pominjem obojicu jer je bilo ko mogao da pobijedi. Koplja su se lomila oko par postotaka.
Sljedeći problem Slavka Vučurevića je njegova baza. A, njegova baza je, pa blago rečeno klimava. Ako iza vas stoji PDP, srpski Radikali, SDS, DP, NDS i još par stranaka, onda možemo govoriti o velikoj promaji koja duva iza Vučurevića. Ako tome dodamo ogroman animozitet koji prema njemu gaji SNSD i pola Trebinja, biće u najmanju ruku zanimljivo gledati, kako i sa kojim snagama će Vučurević da upravlja gradom.
U gradskoj skupštini (kad se formira), biće , izgleda još zanimljivije. Jer, najviše glasova, 29% osvojio je SNSD. Slijede PDP i SDS. Prvi sa 15, a drugi sa 14% glasova. Pa se tu još ugurala i DP-Dragan Čavić sa 10% glasova. Naravno, ispod je još desetak što partija, što pokreta, koji će svi u ovom hercegovačkom političkom galimatijsu tražiti svoje mjesto pod skupštinskim krovom. Sve u svemu, Trebinju je apsolutno sve moguće i neizvjesno. Neizvjesno je kako će i hoće li izgurati čitav mandat Vučurević, neizvjesno je ko će i kad formirati vlast u gradu pod Leotarom. Neizvjesno je kako će i opet, koliko dugo funkcionisati takva vlast. Neizvjesno je koliko će temperamentni i pravdoljubivi Hercegovci tolerisati sve ovo gore pobrojano. A, pogoto je neizvjesna ekonomski bezbrižna budućnost tih istih Hercegovaca.
Trebinje, Trebinje, kad me vidiš-pokaži mi ko je zapravo u tebi vlast, moglo bi se na kraju reći. Grad vrijedniji za posjetiti, nego praviti političku analitiku o njemu.
Gradski rezime
Na ovom relativno kratkom postizbornom putu predstavili smo Vam 5 gradova Republike Srpske i pokušali napraviti postizborni politički presjek, koji će umnogome odrediti život stanovnika istih.
Sa distance se vidi slijedeće. Osim Banjaluke, vladajući SNSD nema gradonačelnika, niti ima čak neku jaku većinu u bilo kojem od ostalih gradova. Sa druge strane, zbirno gledajući, SNSD je, koliko god se to nekome ne sviđalo, ostao najjača politička partija. Ali, partija koja će biti primorana da u bukvalno sve i jednom gradu koalira sa kim stigne, što joj ekstremno sužava manevarski prostor.
Možemo takođe vidjeti da postoje tri čovjeka-Marko Pavić, Obren Petrović i Mićo Mićić, koji suvereno vladaju Prijedorom, Dobojem i Bijeljinom. Petrović i Mićić su upadljivo jači od svojih matičnih stranaka, što im na opštim izborima može biti samo minus. Petrović se, kao što smo i rekli već povukao iz te i takve vrste utrkivanja. Sa druge strane, Marko Pavić se svojom i snagom DNS-a, nametnuo ne samo kao ozbiljan gradonačelnik, nego kao i figura koja će itekako bitno participirati na entitetskom nivou u skorijoj budućnosti.
I na kraju, možemo vidjeti da je najljepše i najživopisnije Trebinje zapala najkoloritnija politička bitka za svako odborničko mjesto. Demokratski je to poželjo. Praktično jako neučinkovito.
P.S.
Kako se čini niko od ,,velikih političkih igrača“ , barem kada je u pitanju 5 gradova u Republici Srpskoj nije neki gubitnik ( ne računajući megalomanska očekivanja SNSD-ovih fanova). Kao što vidimo imamo tri gradonačelnika koja su par ekselans pobjednici, a na skupštinskom nivou će biti ,,ruka ruku mije“ ili kako se to zvanično kaže, otvoreni koalicioni sporazumi. Vrijeme nikako nije saveznik građana, ali političari su postigli to što su postigli i vrijeme im je trenutno zadnja rupa na političkoj svirali.
Vezani tekst : Tanja Topić: Da li je car go
Zašto da se SNSD uopšte transformiše?