Posle više od pola veka, sad već legendarne Antigone u interpretaciji Marije Crnobori, Sofoklovo delo ponovo će se naći na pozorišnoj sceni: krajem ove godine u Narodnom pozorištu prvi put će u režiji Jagoša Markovića biti izvedena tragedija, za koju je Hegel rekao da je najuzvišenije umetničko delo svih vremena…
Da li je naše doba dostojno bilo koje uzvišenosti i ume li da razume visokomoralnu, antičku dilemu – pitanje je za razmišljanje. U “Antigoni” se na je jednoj strani našla država i zakon, a na drugoj neizmerna sestrinska ljubav, čast i žrtva. Samo takva ljubav u stanju je da se odupre strašnoj odluci vladara – da zbog izdaje, telo bratanca prepusti pticama i psima, uz zabranu da se dostojno sahrani. Antigona se, svesna svih posledica, suprotstavlja i – strada.
Za Jagoša Markovića ova tragedija je pre svega sukob neljudskog i ljudskog.
Ljudski je voleti brata, sahraniti ga (iako je bio na neprijateljskoj strani), a neljudski je zbog toga ubiti ženu koja je to uradila – kaže reditelj Marković – Toliko je jednostavno da je bizarno. Ljudski je razumeti glas srca, duše, a neljudski – stalno gledati ko je na kojoj strani. Nisu neprijatelji svi koji nisu tamo gde smo mi, niti su prijatelji svi s “naše” strane. I šta više znače sve te strane, stalno zaraćene? Dosta je toga.
Kreont ne dozvoljava dostojnu sahranu zbog izdaje zemaljskih zakona, a Antigonu vode oni viši, ljudski. Kojim se “zakonima” povinuje naše vreme?
Mislim da se suviše često zaboravlja ljudskost, ljubav, moral. Čovek je, ipak, pred sobom najodgovorniji. Naše vreme često izdiže zakon iznad pravde, trenutnu korist umesto višeg cilja. Danas je i smešno izgovoriti “uzvišenost”… U ideale malo ko veruje. Kazne deluju podmitljivo, a nagrade namešteno. Ali ni vreme ni sistem vrednosti ne ubijaju pojedince. Ima ljudi, itekako, koji se ne daju. Žive u lepom miru i sporazumu sa samim sobom i sopstvenim stavovima.
Sve je više proklamovanih prava a sve manje pravde?
Da, baš proklamovanih. Nekad je to i otužno, ali izgleda da se mora… Pa, vidite li koliko rasizam buja i raste? I kod nas i izvan naših granica. Neka se prava i proklamuju, ali ako ih se ne pridržavamo – nema pravde.
Antigona kaže “za ljubav, ne za mržnju, ja sam rođena”?
Sve je ljubav. Ima je i danas, jer čovek je čovek. I onda i sada. Samo smo nekako puno toga zaboravili. Ta nas činjenica mora učiniti tužnim.
Za razliku od glavne junakinje njena sestra priznaje pravo jačega, što znači muška pravila i zakone. Da li se nešto promenilo od antičkih do naših vremena?
Ne bavim se poređenjima, ponekad su kobna, ali žena danas može biti samo jača. Slabija nikako. Ako ni zbog čega, ono zbog lepote. A lepota će spasiti svet, reče Dostojevski.
Ko su tragični junaci našeg doba i u čemu je njihova tragična krivica?
Teško pitanje… Uvek je čovek pod represijom. Može li biti svoj i dosledan do kraja? U tome istrajava samo heroj. Tragičan, jer bije bitke bez garancija i po cenu svake žrtve i gubitka.
Na drugoj strani je uvek neki vladar, spreman na “prekomernu upotrebu sile”?
Da, ali kod Kreonta nije samo reč o “posezanju” za zakonom, pa ni u gnevu zbog pogaženog autoriteta ili povređene sujete. On ima i stav i cilj, koji je po njegovom mišljenju za opšte dobro. Takav mu je pogled na svet i to ga čini antičkim junakom: crnim, ali dostojnim drame i tragedije. Nema mnogo sličnosti s nama danas. Mi smo, siguran sam, van svakog žanra…
Živimo u zemlji u kojoj se iz različitih (ali uvek političkih razloga) stalno postavlja pitanje dostojnog groba i sahrane. Da li je i to jedan od naših usuda i razloga za trajne podele?
Ne znam. Takvo smo grotlo nepravdi, jada, skrnavljenja,zaborava, da se čovek u njima ne može razabrati. Ipak, naš usud je ponajpre naša lenjost i primitivizam, zarobljeni duh, ego koji nas čini siromašnim. Uskoro i zaboravljenim. Ovom društvu preti zaborav, videćete, u svakom smislu. Dešava nam se odumiranje, regresija, apatija kojoj ne mogu da pronađem ime. Koliko samo mladih stalno odlazi iz Srbije? I ja se stidim zbog toga.
Na kraju “Antigone” je poruka i pouka: “Razboritost je prvi uslov sreće”… Šta mislite o tome?
– Za kovanje sreće najbolji je malj da razuman budeš – kaže naš prevod. Tačno tako, jer glas srca ne čujemo uvek dovoljno jasno. Strasti nas ponesu. Mislimo da je srce, a nije. Za bes pomišljamo da je pravda koja se tako ispoljava, a nije. Razuman biti, ne znači biti racionalan. Više je od toga. To znači videti i široko razumeti: i sebe i svet oko sebe. Gledati, a ne viriti – kroz uzak prorez bilo koje ključaonice.
FORMA I SADRŽAJ
Šta ovo Sofoklovo delo čini dostojnim epiteta najviše uzvišenosti?
Sklad forme i sadržaja. Savršenstvo! Volim i što postoji Narodno pozorište, starije od svih nas. Kad se tu zatvorimo, predajemo se posvećeno svakom stihu, svakoj misli. I sami, za to vreme, pripadamo nekom boljem, višem svetu. Sa sjajnom sam ekipom i divno radimo. Naravno, predstava će se igrati u stihu, u prevodu velikog Miloša Đurića, a intervencije na tekstu biće minimalne.